Revt-328/2012-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revt 328/12-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, te Branka Medančića člana vijeća, Marine Paulić članice vijeća, Renate Šantek članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja – protutuženika T. tvornica alata d.o.o. iz N. G., …., zastupanog po punomoćniku I. S., odvjetniku u Z., …, protiv tuženika – protutužitelja D. P. iz Z., …, zastupanog po punomoćniku N. R., odvjetniku u Z., …, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja – protutuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž- 7783/08-5 od 20. ožujka 2012., kojom je djelom potvrđena, a dijelom preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1925/2002 od 14. listopada 2008., u sjednici održanoj 14. siječnja 2014.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja – protutuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-7783/08-5 od 20. ožujka 2012. u dijelu u kome je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja – protutuženika i u dijelu u kom je prihvaćen zahtjev tuženika – protutužitelja za naknadu parničnog troška, odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o j e:

Revizija tužitelja - protutuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-7783/08-5 od 20. ožujka 2012. u dijelu u kome je prihvaćen protutužbeni zahtjev tuženika – protutužitelja, odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku – protutužitelju isplatiti tužitelju – protutuženiku 2.506,713,80 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. rujna 2001. pa do isplate, te nadoknaditi mu parnični trošak od 178.516,93 kn (sada I. izreke).

Tom presudom naloženo je tužitelju – protutuženiku da tuženiku – protutužitelju plati 240.000,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose na način pobliže navedenim u izreci te presude (st. II.). Konačno tom presudom odbijen je protutužbeni zahtjev tuženika – protutužitelja za isplatu 480.000,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 27. lipnja 2001., pa do isplate (st. III.).

Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu pod st. I. izreke na način da je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja – protutuženika kao i njegov zahtjev za naknadu parničnog troška. Nadalje tom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu pod st. II. izreke gdje je naloženo tužitelju – protutuženiku platiti tuženiku – protutužitelju 240.000,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose od pojedinačnih mjesečnih dospijeća do 31. prosinca 2007., a preinačena je prvostupanjska presuda u pogledu zateznih kamata na taj dug za razdoblje od 1. siječnja 2008. pa do isplate, na način da je dosuđena zatezna kamata po kamatnoj stopi sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05). Konačno tom drugostupanjskom presudom naloženo je tužitelju – protutuženiku da tuženiku – protutužitelju nadoknadi parnični trošak od 258.988,80 kn. Protiv drugostupanjske presude reviziju je u smislu odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 – dalje: ZPP) a koja se odredba u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u vezi s odredbom čl. 29. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11) podnio tužitelj – protutuženik iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava.

Tuženik – protutužitelj u odgovoru na reviziju osporava dopuštenost i osnovanost revizije tužitelja – protutuženika.

Revizija tužitelja – protutuženika protiv drugostupanjske presude u dijelu u kome je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja – protutuženika i u dijelu u kome je prihvaćen zahtjev tuženika – protutužitelja za naknadu parničnog troška nije osnovana.

Postupajući sukladno odredbi čl. 392. a. st. 1. ZPP, revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet spora povodom tužbenog zahtjeva tužitelja – protutuženika je zahtjev za isplatu 2.506,713,80 kn sa zateznim kamatama tekućim od 21. rujna 2001. pa do isplate i to na ime naknade štete radi toga što tuženik – protutužitelj dok je bio član uprave tužitelja – protutuženika nije poslove uprave vodio s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika.

Nižestupanjski sudovi utvrdili su slijedeće činjenice:

- da su tužitelj – protutuženik i P. d.o.o. Z. 14. siječnja 1999. sklopili Ugovor o trgovinskom zastupanju,

- da je tuženik – protutužitelj osnivač i član uprave P. d.o.o. Zagreb,

- da je odlukom Nadzornog odbora tužitelja – protutuženika od 15. veljače 1999. tuženik – protutužitelj imenovan za člana uprave tužitelja – protutuženika,

- da su tužitelj – protutuženik i tuženik – protutužitelj 10. ožujka 1999. sklopili Ugovor o vođenju poslova društva, pravima i obavezama i naknadi direktora,

- da je tuženik – protutužitelj bio član uprave tužitelja – protutuženika u razdoblju od 15. veljače 1999. do 27. lipnja 2001.

- da je tuženik – protutužitelj odlukom nadzornog odbora tužitelja – protutuženika od 27. lipnja 2001. razriješen dužnosti direktora tužitelja – protutuženika,

- da je tuženik – protutužitelj istovremeno, u razdoblju od 15. veljače 1999. do 17. lipnja 2001. bio član uprave tužitelja – protutuženika i član uprave P. d.o.o. Z.,

- da su tužitelj – protutuženik i P. d.o.o. Z. sklopili 10. ožujka 1999. i 30. kolovoza 2000. Anekse ugovora o trgovinskom zastupanju od 14. siječnja 1999.,

- da je tužitelj – protutuženik isplatio P. d.o.o. Z. 2.506,713,80 kn na ime ugovorene zastupničke provizije za obavljeno trgovinsko zastupanje tužitelja – protutuženika,

- te da tužitelj – protutuženik nije dokazao da bi pretrpio konkretnu štetu, a radi izvršavanja Ugovora o trgovinskom zastupanju od 14. siječnja 1999. godine te radi sklapanja i izvršavanja Aneksa tom Ugovoru od 10. ožujka 1999. i 31. kolovoza 2000.

Nije u pravu tužitelj – protutuženik kada u reviziji navodi da bi u postupku pred drugostupanjskim sudom bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 373. a. ZPP, jer da zbog toga što je u postupku pred prvostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, nije bilo mjesta preinačavanju prvostupanjske presude već da je bilo moguće samo ukinuti tu presudu. Naime, prema odredbi čl. 373. a. st. 3. ZPP drugostupanjski sud može preinačiti prvostupanjsku presudu i u slučaju ako je u postupku pred prvostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. a. toč. 11. toga Zakona i to pod pretpostavkama iz st. 1. i toč. 1. i 2. čl. 373. a. toga Zakon

Isto tako nije u pravu tužitelj – protutuženik kada smatra da je u postupku pred drugostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Suprotno revizijskim navodima tužitelja – protutuženika, pobijana drugostupanjska presuda nema nedostataka radi kojih se ne bi mogla ispitati. Izreka te presude je razumljiva i nije u proturječnosti sa jasno i potpuno navedenim razlozima o odlučnim činjenicama. S obzirom na revizijske navode tužitelja – protutuženika ovdje je za ukazati da okolnost ništavosti predmetnog Ugovora o trgovinskom zastupanju i Aneksa tom ugovoru te okolnost da tuženik – protutužitelj ne bi vodio poslove uprave tužitelja – protutuženika s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika, nisu same po sebi odlučne za ishod spornog odnosa među strankama.

Naime, prema odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96 i 112/99 – dalje: ZOO) a koji se zakon u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05) tko drugome prouzroči štetu dužan je nadoknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Pretpostavke odgovornosti za štetu u smislu navedene zakonske odredbe su postojanje štetne radnje štetnika, postojanje štete oštećenog, postojanje uzročno – posljedične veze između štetne radnje i štetnika i štete oštećenog, te protupravnost štetne radnje štetnika. Da bi određena osoba bila odgovorna za štetu sve navedene pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene. Kako tužitelj – protutuženik nije dokazao postojanje konkretne štete, to okolnost ništavosti predmetnog Ugovora o trgovinskom zastupanju i Aneksa tom Ugovoru te okolnost načina vođenja poslova tužitelja – protutuženika od strane tuženika – protutužitelja nisu same po sebi odlučne za ishod spornog odnosa među strankama, jer kada bi i bile točne tvrdnje tužitelja – protutuženika u pogledu postojanja tih okolnosti, to ne bi tuženik – protutužitelj unatoč postojanju tih okolnosti, bio u obavezi na naknadu (nepostojeće) štete. Dakle, za odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja – protutuženika bilo je dovoljno utvrditi da tužitelj – protutuženik nije dokazao da je trpio konkretnu štetu uslijed sklapanja i izvršavanja predmetnog Ugovora o trgovinskom zastupanju i Aneksa tom Ugovoru.

Prema odredbi čl. 155. ZOO-a šteta je umanjenje veće imovine (obična šteta) i sprečavanje njezinog povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Pravilno drugostupanjski sud zaključuje da okolnost što je tužitelj – protutuženik isplatio tuženiku – protutužitelju utuženi iznos i to za obavljanje usluga zastupanja sukladno predmetnom Ugovoru i Aneksima tom Ugovoru ne predstavlja štetu tužitelja – protutuženika u vidu umanjenja njegove imovine. U konkretnom slučaju o šteti tužitelja – protutuženika moglo bi se raditi samo u slučaju da tužitelj – protutuženik uopće nije imao potrebe za uslugama trgovinskog zastupanja tuženika – protutužitelja (što tužitelj – protutuženik tokom postupka, a niti u reviziji ne tvrdi i ne dokazuje) ili u slučaju da je tužitelj – protutuženik tu uslugu mogao ugovoriti pod za sebe povoljnijim uvjetima (što također tužitelj – protutuženik tokom postupka, pa niti u reviziji ne tvrdi niti dokazuje).

Iz navedenih razloga nije u pravu tužitelj – protutuženik niti kada smatra da je donošenjem drugostupanjske odluke ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Kada dakle, tužitelj – protutuženik nije dokazao da bi sklapanjem i izvršavanjem predmetnog Ugovora o trgovinskom zastupanju te Aneksa tom Ugovoru pretrpio štetu, to je pravilno drugostupanjski sud promijenio materijalno pravo iz čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZOO-a u vezi s čl. 252. st. 1. i 2. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine", broj 111/93, 34/99 i 121/99) kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja – protutuženika za naknadu štete.

S obzirom na revizijske navode tužitelja – protutuženika kojima pokušava dovesti u sumnju pravilnost zaključaka drugostupanjskog suda o nepostojanju štete tužitelja – protutuženika (i to na uopćen način) za ukazati je da ti revizijski navodi predstavljaju pokušaj pobijanja drugostupanjske presude iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. No prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizija se ne može podnijeti iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga i revizijski navodi tužitelja – protutuženika nisu uzeti u razmatranje.

Radi iznesenog valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti kao neosnovanu reviziju tužitelja – protutuženika u dijelu koji se odnosi na drugostupanjsku presudu povodom tužbenog zahtjeva tužitelja – protutuženika.

Revizija tužitelja – protutuženika u dijelu koji se odnosi na drugostupanjsku presudu povodom protutužbenog zahtjeva tuženika – protutužitelja nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 1. u vezi s odredbom čl. 497. a. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude donesene u postupku pred trgovačkim sudovima:

1. ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 500.000,00 kn,

2. ako je presuda donesena u sporu o postojanju Ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa,

3. ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373. a. i čl. 373. b. toga Zakona.

Kako pobijana drugostupanjska presuda povodom protutužbenog zahtjeva tuženika – protutužitelja nije presuda u smislu odredbe čl. 382. st. 1. toč. 2. i 3. ZPP, dopuštenost revizije tužitelja – protutuženika u tom dijelu ispitana je prema vrijednosnom kriteriju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. u vezi čl. 497. a. ZPP, te je utvrđeno da taj kriterij nije ispunjen. Ovo stoga što vrijednost pobijanog dijela drugostupanjske presude koji se odnosi na odluku o protutužbenom zahtjevu tuženika – protutužitelja ne prelazi 500.000,00 kn.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. toga članka stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Prema st. 3. istog zakonskog članka u reviziji st. 2. toga članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Revizija tužitelja – protutuženika u dijelu u kome pobija drugostupanjsku presudu povodom odluke o protutužbenom zahtjevu tuženika – protutužitelja nema sadržaj propisan odredbom čl. 382. st. 3. ZPP, jer tužitelj – protutuženik nije određeno naznačio pravno pitanje zbog kojeg u tom dijelu podnosi reviziju, te jer posljedično tome nije niti izložio razloge zbog kojih smatra da bi pravno pitanje bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

S obzirom da je revizija tužitelja – protutuženika protiv pobijane drugostupanjske presude povodom protutužbenog zahtjeva tuženika – protutužitelja, podnesene u smislu odredbe čl. 382. st. 1. ZPP nedopuštena, te s obzirom da ona u tom dijelu nema sadržaj propisan odredbom čl. 382. st. 3. ZPP, to je reviziju tužitelja - protutuženika u tom dijelu valjalo odbaciti i to na temelju odredbe 392. st. 1. i st. 2. ZPP.

U Zagrebu, 14. siječnja 2014.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.