IV Kž-115/2008-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: IV Kž 115/08-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković kao predsjednice vijeća, te Hajrije Novoselec i dr. sc. Zdenka Konjića kao članova vijeća i više sudske savjetnice Anamarije Pavičić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenika D. M. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 293. st. 2. i dr. KZ, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Varaždinu od 30. rujna 2008. godine, broj Kio-52/08 (Kv-200/08), u sjednici održanoj dana 20. siječnja 2009. godine,

r i j e š i o j e:

Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem, izvanraspravno je vijeće Županijskog suda u Varaždinu, odbilo kao neosnovan dio istražnog zahtjeva državnog odvjetnika podnesenog protiv okrivljenika D. M. i trgovačkog društva „M. g.“ d.o.o. zbog kaznenog djela iz čl. 626. st. 1. toč. 2. Zakona o trgovačkim društvima (dalje: ZTD) i u svezi s čl. 3. st. 1. Zakona o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela.

Žalbu protiv tog rješenja podnosi državni odvjetnik zbog povrede kaznenog zakona s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači i odluči da se provede istraga protiv D. M. i trgovačkog društva „M. g.“ d.o.o. Z. zbog kaznenog djela iz čl. 626. st. 1. toč. 2. ZTD. Sukladno čl. 373. st. 1. ZKP u svezi s čl. 399. ZKP spis predmeta dostavljen je Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razmatranje koje je, u svom pisanom očitovanju od 25. studenog 2008., broj KŽ-DO-1979/08, predložilo žalbu nižestupanjskog državnog odvjetnika prihvatiti.

Žalba nije osnovana.

Protivno žalbenim navodima, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, nalazi ispravnim i osnovanim zaključak suda prvog stupnja da postupanje opisano č. 2 istražnog zahtjeva, s obzirom na inkriminirano vrijeme, ne predstavlja kazneno pod to

IV Kž 115/08-3

djelo, iz razloga detaljno obrazloženih u pobijanom rješenju koje u cijelosti prihvaća Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja.

Naime, obrazlažući takovu svoju odluku sud prvog stupnja navodi kako se ovdje osumnjičenicima stavlja na teret da u razdoblju od 12. prosinca 2007. do 2. siječnja 2008. godine, D. M. kao direktor trgovačkog društva „M.“ d.o.o. suprotno odredbi čl.251 st.2 u svezi s čl.430 st.1 ZTD nije zatražio otvaranje stečajnog postupka, iako je znao da je društvo postalo nesposobno za plaćanje i tako počinio kazneno djelo iz čl. 626. st. 1. toč. 2. ZTD, a trgovačko društvo „M. g.“ d.o.o. Zagreb kazneno djelo iz čl. 626. st. 1. toč. 2. ZTD u svezi s čl. 3. st. 1. Zakona o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela, nakon čega zaključuje da je u inkriminirano vrijeme na snazi i u primjeni bio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine", broj 118/03, dalje ZID ZTD) kojim je u potpunosti izmijenjen čl. 430. ZTD na način da se na dužnu pozornost i odgovornost članova uprave društva s ograničenom odgovornošću na odgovarajući način primjenjuju odredbe čl. 252. i 273. ZTD, ali ne i odredba čl. 251. st. 2. ZTD. Kako je upravo navedenom odredbom čl. 251. ZTD propisana dužnost uprave u slučaju gubitka, prezaduženja ili nesposobnosti za plaćanje, pa tako i dužnost da u zakonom propisanom roku po nastanku razloga za pokretanje stečajnog postupka zatraži njegovo otvaranje, a na njenu analognu primjenu kod uprave društva s ograničenom odgovornošću ne upućuje izmijenjeni čl.430 ZTD (NN 118/03), to sud prvog stupnja zaključuje da nakon izvršenih izmjena tog članka zakonom više nije propisana dužnost uprave tog oblika trgovačkog društva da zatraži otvaranje stečajnog postupka kada se za to ispune zakonske pretpostavke.

Osnov za kaznenu odgovornost člana uprave društva s ograničenom odgovornošću u slučaju nepostupanja sukladno čl.430 ZTD je čl.626 ZTD, koji, kako to pravilno percipira sud prvog stupnja, nakon izmjena i dopuna ZTD ( NN 118/03) nije u potpunosti usklađen s izmijenjenom odredbom čl.430. ZTD jer čl.626 ZTD i nadalje upućuje na primjenu čl.430 st.1 ZTD. Navedeni članak međutim nakon izvršenih izmjena i dopuna koje se primjenjuju od 1. siječnja 2004. godine (NN 118/03), više nema stavke (za razliku od dotadašnje odredbe koja je imala 5 stavaka), već se sastoji od jedne rečenice koja izrijekom glasi „na dužnu pozornost i odgovornost članova uprave na odgovarajući se način primjenjuju odredbe čl.252 i 273 ovog Zakona (ZTD).“

S obzirom na izloženo, ispravno je sud prvog stupnja, cijeneći u inkriminirano vrijeme važeću odredbu čl.430 ZTD, kojom je u odnosu na odgovornosti uprave društva s ograničenom odgovornošću izrijekom propisana analogna primjena samo čl.252 i 273 ZTD, ali ne i dotadašnja obveze iz čl.251 st.2 ZTD, zaključio da nepostupanje direktora društva s ograničenom odgovornošću sukladno čl.251 st.2 ZTD nije kažnjivo u smislu čl.626 ZTD jer nakon 1. siječnja 2004. godine, sukladno čl.430 ZTD ne postoji obveza uprave društva s ograničenom odgovornošću da zatraži otvaranje stečajnog postupka, a posebno ne kaznena odgovornost za taj propust.

Pobijajući osnovanost takovog zaključka suda prvog stupnja, državni odvjetnik ukazuje da obveza članova uprave društva s ograničenom odgovornošću da pokrene stečajni postupak nedvojbeno proizlazi iz odredbe čl. 469. ZTD i čl. 3. odnosno čl. 4. st. 10. Stečajnog zakona, kojim je propisano da uprava društva (dakle zaključuje žalitelj i društva s ograničenom odgovornošću) mora bez odgode, a najkasnije 21 dan po nastanku nesposobnosti za plaćanje prezaduženosti društva predložiti otvaranje stečajnog postupka, nakon čega

IV Kž 115/08-3

zaključuje da, iako se doista radi o propustu poslodavca kod usklađivanja odredbi čl. 626. i čl. 430. ZTD, smatra da unatoč tome takova obveza nedvojbeno postoji i za članove uprave društva s ograničenom odgovornošću, odnosno da to „djelo samostalno egzistira i bez čl. 430. ZTD“ pa predlaže da se, budući je ZID ZTD-om (NN 118/03) stvorena praznina, ta praznina „popuni“ dopuštenom analogijom.

Kako međutim u kaznenom pravu, za razliku od postupovnog, analogija nije dopuštena, to eventualno postojanje te „praznine“ nije moguće „popunjavati“ analogijom kako to u žalbi neosnovano predlaže državni odvjetnik jer bi se time, djelovanjem sudske prakse stvarala kaznena djela i proširivala zona kažnjivosti.

Iz izloženih razloga, žalbom državnog odvjetnika nije s uspjehom dovedena u sumnju ispravnost zaključka suda prvog stupnja da opisano postupanje, u inkriminirano vrijeme, uslijed gore izložene izmjene čl.430 ZTD, više ne predstavlja kazneno djelo, zbog čega je osnovano sud prvog stupnja taj dio istražnog zahtjeva (toč.2) odbio kao neosnovan. Okolnost da je čl.3 Stečajnog zakona propisana obveza uprave da predloži pokretanje stečajnog postupka pod uvjetima i rokovima propisanim tim Zakonom nije od utjecaja na pravilnost zaključka suda prvog stupnja da u konkretnom slučaju opisano postupanje osumnjičenika nije kazneno djelo jer nije propisano da bi postupanje protivno toj obvezi predstavljalo kazneno djelo, što je nužna pretpostavka za kaznenu odgovornost.

Slijedom izloženog, a kako ispitivanjem pobijanog rješenja sukladno čl.398 st.4 ZKP nisu utvrđene povrede na koje Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju čl.398 st.3 ZKP riješeno kao u izreci.

U Zagrebu, 20. siječnja 2009. godine

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

, v.r. Anamarija Pavičić, v.r.

Lidija Grubić Radaković