P-5932/2023-19 · Općinski građanski sud u Zagrebu

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: P-5932/23-19

Ulica grada Vukovara 84

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ŽJ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Romani Mihalić, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Erste&Steiermarkischebank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3a, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku iz odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri, odvjetnicima u Zagrebu, po generalnoj punomoći Ž461/21, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 13. lipnja 2025. godine u nazočnosti punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika AJ, odvjetničkog vježbenika, dana 02. srpnja 2025. godine

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5102029608 od 27. kolovoza 2004. godine sklopljenog između tužiteljice ŽJ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnice kredita i tuženika Erste&Steiermarkischebank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3a, kao kreditora, u dijelu kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkischebank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3a, platiti tužiteljici ŽJ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 5.148,48 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 5,95 eura od 02. studenog 2004. godine do isplate,

- iznos od 12,29 eura od 02. prosinca 2004. godine do isplate,

- iznos od 9,21 eura od 02. siječnja 2005. godine do isplate,

- iznos od 2,32 eura od 02. veljače 2005. godine do isplate,

- iznos od 4,51 eura od 02. ožujka 2005. godine do isplate,

- iznos od 5,60 eura od 02. studenog 2008. godine do isplate,

- iznos od 8,90 eura od 02. siječnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 10,24 eura od 02. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 11,60 eura od 02. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 7,55 eura od 02. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 7,49 eura od 02. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 2,92 eura od 02. lipnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 3,65 eura od 02. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 3,99 eura od 02. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 7,59 eura od 02. siječnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 12,29 eura od 02. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 11,16 eura od 02. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 19,25 eura od 02. travnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 17,49 eura od 02. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 19,41 eura od 02. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 40,94 eura od 02. srpnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 31,76 eura od 04. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 53,70 eura od 02. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 45,01 eura od 02. listopada 2010. godine do isplate,

- iznos od 36,79 eura od 02. studenog 2010. godine do isplate,

- iznos od 53,81 eura od 08. prosinca 2010. godine do isplate,

- iznos od 68,67 eura od 06. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 59,27 eura od 05. veljače 2011. godine do isplate,

- iznos od 64,00 eura od 22. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 57,33 eura od 19. travnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 61,14 eura od 06. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 79,98 eura od 17. lipnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 74,75 eura od 06. srpnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 140,25 eura od 11. kolovoza 2011. godine do isplate,

- iznos od 88,92 eura od 08. rujna 2011. godine do isplate,

- iznos od 81,97 eura od 07. listopada 2011. godine do isplate,

- iznos od 83,18 eura od 05. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 77,00 eura od 06. prosinca 2011. godine do isplate,

- iznos od 84,59 eura od 06. siječnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 90,37 eura od 07. veljače 2012. godine do isplate,

- iznos od 89,78 eura od 06. ožujka 2012. godine do isplate,

- iznos od 86,41 eura od 06. travnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 87,96 eura od 05. svibnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 90,29 eura od 06. lipnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 87,36 eura od 06. srpnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 88,90 eura od 04. kolovoza 2012. godine do isplate,

- iznos od 85,72 eura od 07. rujna 2012. godine do isplate,

- iznos od 83,34 eura od 06. listopada 2012. godine do isplate,

- iznos od 87,36 eura od 07. studenog 2012. godine do isplate,

- iznos od 85,15 eura od 07. prosinca 2012. godine do isplate,

- iznos od 88,11 eura od 08. siječnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 82,00 eura od 08. veljače 2013. godine do isplate,

- iznos od 83,22 eura od 08. ožujka 2013. godine do isplate,

- iznos od 88,61 eura od 09. travnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 81,57 eura od 09. svibnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 77,30 eura od 08. lipnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 76,29 eura od 09. srpnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 78,23 eura od 08. kolovoza 2013. godine do isplate,

- iznos od 80,40 eura od 07. rujna 2013. godine do isplate,

- iznos od 85,52 eura od 08. listopada 2013. godine do isplate,

- iznos od 83,88 eura od 16. studenog 2013. godine do isplate,

- iznos od 87,96 eura od 14. prosinca 2013. godine do isplate,

- iznos od 83,91 eura od 15. siječnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 78,06 eura od 13. veljače 2014. godine do isplate,

- iznos od 79,38 eura od 12. ožujka 2014. godine do isplate,

- iznos od 78,34 eura od 12. travnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 76,18 eura od 13. svibnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 75,64 eura od 12. lipnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 78,47 eura od 12. srpnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 80,10 eura od 12. kolovoza 2014. godine do isplate,

- iznos od 79,97 eura od 12. rujna 2014. godine do isplate,

- iznos od 81,25 eura od 11. listopada 2014. godine do isplate,

- iznos od 83,97 eura od 12. studenog 2014. godine do isplate,

- iznos od 84,59 eura od 12. prosinca 2014. godine do isplate,

- iznos od 84,98 eura od 13. siječnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 85,18 eura od 11. veljače 2015. godine do isplate,

- iznos od 85,18 eura od 11. ožujka 2015. godine do isplate,

- iznos od 85,18 eura od 11. travnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 85,18 eura od 09. svibnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 85,18 eura od 10. lipnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 85,18 eura od 09. srpnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 85,18 eura od 08. kolovoza 2015. godine do isplate te na

- iznos od 85,18 eura od 09. rujna 2015. godine do isplate,

a sve po stopi koja je za razdoblje od 02. studenog 2004. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkischebank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3a, platiti tužiteljici ŽJ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime razlike glavnice iznos od 3.373,01 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 09. lipnja 2023. godine do isplate po stopi koja se za razdoblje od 09. lipnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkischebank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3a, naknaditi tužiteljici ŽJ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 1.700,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 02. srpnja 2025. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

V. Odbija se dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 3.373,01 eura od 01. listopada 2015. godine do 08. lipnja 2023. godine kao neosnovan.

VI. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici u iznosu od 1.378,65 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. siječnja 2006. godine do isplate.

VII. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

r i j e š i o j e

Dopušta se preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva učinjena podneskom od 14. svibnja 2025. godine.

Obrazloženje

1. Punomoćnik tužiteljice u tužbi navodi da su tužiteljica i tuženik dana 27. kolovoza 2004. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5102029608, kojim je tužiteljici odobren stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 77.015,71 CHF po srednjem tečaju za devize kreditora na dan korištenja kredita, na rok otplate 300 mjeseci. Naime odredbom članka 7. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je za korisnicu kredita obveza povrata iznosa kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju kreditora za devize važećem na dan plaćanja za CHF, koja ugovorna odredba je nepoštena.

Nastavno punomoćnik tužiteljice je istaknuo da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv, između ostalih i tuženika, a podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, odnosno tom presudom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, tuženik u razdoblju od 01. travnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali protivno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima, što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. godine.

Inače sud je sukladno odredbi članka 502 c Zakona o parničnom postupku vezan za navedeno pravno utvrđenje. Nadalje punomoćnik tužiteljice je istaknuo da su tužiteljica i tuženik dana 15. siječnja 2016. godine sklopili Aneks Ugovoru o kreditu sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, čime je provedena konverzija, ali time tužiteljica kao potrošač nije izgubila pravo na utvrđenje da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne, kao i pravo na povrat preplaćenog iznosa, koji stav je u skladu s pravom Europske unije i presudama Suda Europske unije, posebice presudom C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine, slučaj A.

Isto tako punomoćnik tužiteljice je naglasio da je na dan konverzije, odnosno 30. rujna 2015. godine postojala i razlika između neotplaćenog iznosa glavnice u CHF uz početnu kamatnu stopu i početni tečaj, na dan isplate kredita te ranije neotplaćene glavnice eur kredita u kunskoj protuvrijednosti na dan konverzije. Slijedom navedenog punomoćnik tužiteljice je ističući da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici po osnovi tzv. negativnih tečajnih razlika, s time da je ujedno u odnosu na to potraživanje istaknuo prigovor zastare potraživanja, konačno postavljenim tužbenim zahtjevom predložio donošenje presude kojom se utvrđuju ništetnim odredbe Ugovora o kreditu od 27. kolovoza 2004. godine sklopljenog između tužiteljice, kao korisnice kredita i tuženika, kao kreditora, u dijelu kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF te naložiti tuženiku platiti tužiteljici na ime preplate po osnovi valutne klauzule i razlike glavnice iznos od 8.521,49 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana izvršenog plaćanja do isplate, odnosno tekućom na razliku glavnice u iznosu od 3.373,01 eura od 01. listopada 2015. godine do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate.

2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući da u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva i to s više osnova, s time da je prvenstveno istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije, jer uplate nisu vršene samo od strane tužiteljice, nego i od strane trećih osoba, odnosno od strane JJ, sudužnika, koji je s tužiteljicom solidarni dužnik, te bi stoga tužiteljica mogla potraživati samo navodno preplaćene iznose koje je sama uplatila kada bi uopće zahtjev tužiteljice bio osnovan. Nastavno punomoćnik tuženika je ističući da je tužiteljica dužna dokazati svoj status potrošača, jer se status potrošača ne presumira, naglasio da odlučnu činjenicu koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu je da su tužiteljica i tuženik dana 15. siječnja 2016. godine sklopili Aneks Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u eur sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojim su stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je kredit tužiteljice koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euro, odnosno položaj tužiteljice je izjednačen s položajem u kojem bi bila da je koristila kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euro.

Naime Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Gos-1/19 konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o kreditu prema odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata, jer Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Dakle korisnici kredita u CHF koji su svoje obveze konvertirali sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju u obveze s naslova ugovora o kreditu u eur nemaju pravni interes za vođenjem postupaka usmjerenih na povrat učinjenih plaćanja s naslova eventualno ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF. Isto tako punomoćnik tuženika je naglasio da su presuda Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, kao i odluka Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2221/18, nepravilne i nezakonite, što potvrđuje i odluka Suda EU u predmetima C-81/19 i C- 243/20, jer je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu odraz dispozitivne zakonske odredbe članka 22.

Zakona o obveznim odnosima te je stoga isključena od ispitivanja poštenosti / nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Naprotiv osim što se o navedenoj ugovornoj odredbi pregovaralo, ujedno su tužiteljici prije sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu i u vrijeme sklapanja tog Ugovora o kreditu bile dostupne sve informacije na način da je mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu CHF te je tuženik tužiteljicu, kao uostalom i druge potrošače, upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli obrascima, u kojima se decidirano pojašnjava pojama valutne klauzule te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula, a ujedno je svakodnevno bilo moguće provjeriti tečaj određene valute na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke.

Inače tuženik nije ostvario, niti može ostvarit ekstra profit na tečajnim razlikama, jer je i sam zadužen u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Nadalje punomoćnik tuženika je ističući prigovor zastare potraživanja ujedno naglasio da tuženik nije bio nepošten, pa tužiteljica niti ne može osnovano zahtijevati zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja čak i slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe Ugovora o kreditu i ocijenio osnovnim postojanje potraživanja tužiteljice, što se spori u cijelosti.

Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je ističući da je konačno postavljeni tužbeni zahtjevom povišen, čime je tužba preinačena, a kojoj preinaci se protivi, ujedno istaknuo prigovor radi prijeboja s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 1.378,65 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. siječnja 2006. godine do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku solemniziranog Aneksa broj 1 (slovima: jedan) Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini od 15. siječnja 2016. godine (stranica 10-12 spisa), u presliku solemniziranog Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102029608 od 15. siječnja 2016. godine (stanica 13-17 spisa), u presliku solemniziranog Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini od 31. kolovoza 2004. godine (stranica 18- 26 spisa), u presliku solemniziranog Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5102029608 od 27. kolovoza 2004. godine (stranica 27-30 spisa), u presliku izvatka iz zemljišne knjige zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (stranica 32-35 spisa), u presliku otplatnog plana za kredit (stranica 37-43 spisa), u presliku obavijesti o promjeni uvjeta po kreditu (stranica 44-45 spisa), u presliku obavijesti o promjeni kamatne stope (stranica 46-48, 53-54, 58-59 i 63-64 spisa), u presliku otplatnog plana (stranica 49-52, 55-57, 60-62, 65-67 i 69-71 spisa), u presliku obavijesti o kreditu (stranica 68 spisa), u presliku pregleda prometa po kreditu 5102029608 za razdoblje od 9.9.2004. do 29.9..2015. (stranica 72-90 i 345-363 spisa), u presliku pregleda prometa po kreditu 5102029608 za razdoblje od 1.9.2015. do 26.5..2016. (stranica 91-92 i 142-143 spisa), u presliku izračuna preplate (stranica 93-102 spisa), u presliku presude Suda EU broj C-118/17 (stranica 103-119 spisa), u presliku sudske prakse (stranica 144-167, 169-184, 190-198, 223-226, 228-235, 262- 267, 268-271, 296-344, 375-400, 408-472 i 508-540 spisa), u presliku zaključka Građanskog odjela Županijskog suda u Varaždinu (stranica 168 spisa), u presliku obavijesti o Izračunu konverzije (stranica 199-202 spisa), u presliku Izračuna konverzije kredita broj 5102029608 (dalje:

CHF Kredit) na dan 30.9.2015. (stranica 203-212 spisa), u presliku obrasca za prihvat Izračuna konverzije s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR (stranica 213-214 i 236-237 spisa), u presliku nacrta Aneksa broj XX Ugovora o kreditu broj XXXXXXXXXX (stranica 215-220 spisa), u presliku letka s informacijama o EURIBOR-ui kretanju tečaja EUR-a (stranica 221-222 spisa), u presliku promotivnih materijala (stranica 238-258 spisa), u presliku priopćenja HNB-a (stranica 278-295 spisa), u iskaz tužiteljice (stranica 473-474 spisa) te u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire Darka Prpića (stranica 479-489 spisa).

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan te da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici po osnovi tzv. negativnih tečajnih razlika.

5. Među strankama je dakle nesporna pasivna legitimacija, činjenica da su tužiteljica, korisnica kredita i tuženik, kreditor, dana 27. kolovoza 2204. godine sklopili Ugovor o kreditu, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici stambeni kredit u iznosu od 77.015,71 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, na rok 300 mjeseci i s početno ugovorenom kamatnom stopom od 5,49%, koja je promjenjiva, kao i činjenica da se tužiteljica, korisnica kredita, obvezala otplatiti kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF važećem na dan dospijeća. Isto tako nesporna je činjenica da su tužiteljica, korisnica kredita i tuženik, kreditor dana 15. siječnja 2016. godine sklopili Aneks Ugovoru o kreditu, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Naprotiv sporno je pitanje da li tužiteljica s obzirom na provedenu konverziju ima pravo po osnovi ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu vezanih uz valutnu klauzulu u CHF zahtijevati isplatu tih preplaćenih iznosa, s time da je sporna aktivna legitimacija u odnosu na anuitete kredita koji su plaćeni od strane JJ, sudužnika u predmetnom Ugovoru o kreditu, a sporno je i potrošačko svojstvo tužiteljice. Isto tako sporan je zatraženi tijek zakonske zatezne kamate, kao i prigovor zastare potraživanja, a sporno je i pitanje postoji li potraživanje tuženika prema tužiteljici.

6. Prvenstveno treba naglasiti da je punomoćnik tužiteljice konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od 14. svibnja 2025. godine preinačio tužbu, povišenjem tužbenog zahtjeva sukladno nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka financijske struke Darka Prpića, kojoj preinaci se protivio punomoćnik tuženika. Naime sud je sukladno odredbi članka 190. stavka 3. ZPP-a dopustio preinaku tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva, jer osim što tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, s obzirom da su tek provedenim financijskim vještačenjem utvrđene nove činjenice od kojih ovisi visina tužbenog zahtjeva, već je to ujedno svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Drugim riječima kada sud ne bi dopustio navedenu preinaku tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka financijske struke, tada bi tužiteljica, koja je predložila provođenje dokaza financijskim vještačenjem upravo iz razloga jer ne raspolaže potrebnim stručnim znanjem, kao uostalom niti tuženik i sud, zapravo bila dovedena u neravnopravni položaj u odnosu na tuženika, s obzirom da se dokaz vještačenjem u postupku uvijek provodi nakon zaključenja prethodnog postupka, a što nikako nije bila intencija zakonodavca. Naprotiv upravo zbog ovakvih situacija odredbom članka 190. stavka 2. ZPP-a je propisan izuzetak od pravila da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.

7. Nastavno u odnosu na sporno pitanje da li tužiteljica, s obzirom na nespornu činjenicu da je Aneksom broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102029608 od 15. siječnja 2016. godine (stanica 13-17 spisa) sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 – u daljnjem tekstu ZIDZPK/15) izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, ima pravo zahtijevati utvrđenje ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz valutnu klauzulu u CHF i po toj osnovi isplatu preplaćenih iznosa, sud je utvrdio slijedeće. Bitno je naglasiti da je Vrhovni sud RH rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da se sklapanjem dodataka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZIDZPK/15 ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji, s time da je ujedno Vrhovni sud RH već ranije odlukom poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine utvrdio da potrošači s konvertiranim kreditima imaju pravo utvrđivati ništetnost iz osnovnog ugovora o kreditu.

Dakle tužiteljica konverzijom nije izgubila pravo na potraživanje na temelju nepoštenih, a time i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer osim što to nije propisano odredbama ZIDZPK/15, već to ne proizlazi niti iz odredbi predmetnog Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102029608 od 15. siječnja 2016. godine (stanica 13-17 spisa). Iako je zakonitost i provedba konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 utvrđena rješenjem Vrhovnog suda RH u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine, kao i odlukom Ustavnog suda RH broj U-I-3685/15 od 04. travnja 2017. godine, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošači, korisnici kredita uz valutnu klauzulu u CHF nisu izgubili pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih, a time i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF do dana sklapanja sporazuma o konverziji, kojim su izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, što proizlazi iz same činjenice da se radi o dodatku, aneksu osnovnom ugovoru o kreditu, a ne o sklapanju novog ugovora o kreditu.

Naime sklapanjem sporazuma o konverziji nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu nisu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) postale valjane, a ujedno niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Nadalje Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine ujedno naglasio da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status.

Isto tako Sud Europske unije je presudom poslovni broj C-452/18 i C-118/17 utvrdio da potrošači imaju pravo na svoja potraživanja osim u slučaju ako bi se informirano nagodili s bankom o tome, ali se potrošači nisu odrekli svojih potraživanja, s obzirom da niti nisu mogli znati hoće li naknadno biti utvrđena ništetnom valutna klauzula u CHF, koje utvrđenje ništetnim je uslijedilo tek nakon provedene konverzije, u kolektivnom sporu, pa potrošači imaju pravo na puno obeštećenje iako je provedena zakonska konverzija.

8. Nastavno treba naglasiti da je odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a sukladno odredbi članka 87. stavka 1.

ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Isto tako odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a propisano je da se nepoštenom može smatrati odredba kojom se trgovcu dopušta jednostrano mijenjati ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, a prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. S obzirom da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu odredbe o predmetu ugovora i o cijeni, koji pravni stav je zauzeo Vrhovni sud RH, bitno je naglasiti da je prema odredbi članka 4. stavka 2.

Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13/EEZ) ugovorna odredba jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je i predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, s obzirom da pregovaranje podrazumijeva da je potrošač mogao stvarno utjecati na sadržaj ugovornih odredaba, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbe predmetnog Ugovora o kreditu vezane uz valutnu klauzulu stava da tim odredbama nije jasno i razumljivo određen tečajni rizik zbog čega tužiteljica, potrošač niti nije mogla sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

Drugim riječima tužiteljici su morali biti jasni stvarni učinci promjene tečaja, njenog konkretnog dosega, na način da je mogla procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njezine financijske obveze. Nastavno treba naglasiti da prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, jer su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem, a ujedno ništetnost valutne klauzule niti nije povreda manjeg značaja, s obzirom da se radi o cijeni, koja predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu.

Isto tako za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije niti odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, u odnosu na banku, kreditora dijele jednaki, podređeni položaj.

9. Jednako tako treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da ujedno nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, a koji pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019. godine, prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne. Inače sud je sukladno odredbi članka 502. c ZPP-a, kao i odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 56/13) vezan za navedeno pravno utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kada se u parnici koju pokrene fizička osoba poziva na to pravno utvrđenje, kao što se u ovom parničnom postupku pozivala tužiteljica.

10. Nadalje bitno je naglasiti da je odredbom članka 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ propisano da odredbama te Direktive ne podliježu ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, koja iznimka iz područja primjene Direktive je prenesena u hrvatsko zakonodavstvo odredbom članka 49. stavka 5. ZZP-a, koji iz svoje primjene isključuje ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju RH. S obzirom da su dakle iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene kogentne zakonske odredbe koje se primjenjuju na ugovorne stranke neovisno o njihovoj volji, jer se za te kogentne odredbe pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio pravičnu ravnotežu između ugovornih stranaka, a također su iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene i dispozitivne odredbe koje se uvijek, automatski primjenjuju kad nema drugačijeg dogovora stranaka, u pitanju su odredbe koje definiraju prirodne sastojke ugovora, sud je utvrdio da valutna klauzula, dispozitivna odredba, propisana odredbom članka 22. ZOO-a podliježe primjeni Direktive 93/13/EEZ, testu poštenosti / nepoštenosti, jer osim što sve iznimke od kontrole nepoštenih ugovornih odredbi treba restriktivno tumačiti radi ostvarenja što šire zaštite potrošača, već ujedno treba voditi računa o specifičnosti valutne klauzule u CHF u ugovorima o kreditu, koja nije nepoštena sama po sebi, potrošači razumiju značaj valutne klauzule, opći rizik porasta vrijednosti CHF, nego je nepošteno to što banke, trgovci nisu upozorili potrošače na specifičan rizik vezan uz CHF, što su sudovi u kolektivnom sporu posebno apostrofirali.

11. Iskazu tužiteljice (stranica 473-474 spisa) koja je u bitnom istaknula da je ugovor o kreditu sklopila radi kupnje stana, u banci su joj ponudili kredit u valuti CHF, rekli su da je to „novi proizvod, da je najpovoljniji i siguran kredit“ te da za taj kredit, za razliku od kredita u drugoj valuti, nisu potrebni jamci, nego samo sudužnik, što je bio njezin suprug, znala je što znači valutna klauzula, da joj mjesečna rata ovisi o tečaju valute u kojoj diže kredit, ali je niti u banci, a niti javni bilježnik, nisu upozorili na nikakav rizik valute CHF nego su naprotiv u banci govorili da je „taj kredit siguran“ sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv. Isto tako sudu je razumljiv i logičan dio iskaza tužiteljice da su joj u banci izračunali ratu kredita i bilo joj je bitno da tu ratu može uredno plaćati, a sklopila je i dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija, što joj se u tom trenutku činilo kao „spas“, jer joj se time smanjila mjesečna rata kredita, iako joj u banci nisu objasnili na koji način su utvrdili iznose priznate konverzijom. Nastavno sud je poklonio povjerenje i dijelu iskaza tužiteljice da je sredstvima ovog kredita kupila stan u kojem i danas stanuje sa suprugom i djetetom, taj stan nikada nije bio iznajmljivan, u trenutku sklapanja ugovora o kreditu bila je zaposlena u Oriflame kozmetici, nije imala svoj obrt, nije je vlasnica trgovačkog društva, a niti je na adresi ovog stana bilo registrirano sjedište bilo čijeg obrta ili trgovačkog društva. S obzirom da je tužiteljica, fizička osoba, sklopila predmetni Ugovor o kreditu izvan okvira svog obrta i poduzeća, tužiteljica je dakle potrošač, što rezultira time da ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine.

12. U odnosu na prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije, koji je punomoćnik tuženika isticao tijekom postupka vezano uz anuitete kredita koji su plaćeni od strane JJ, sudužnika u predmetnom Ugovoru o kreditu, sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Iako iz preslike pregleda prometa po kreditu 5102029608 za razdoblje od 9.9.2004. do 29.9..2015. (stranica 72-90 i 345-363 spisa), kao i preslike pregleda prometa po kreditu 5102029608 za razdoblje od 1.9.2015. do 26.5..2016. (stranica 91-92 i 142-143 spisa) proizlazi da je neke anuitete predmetnog kredita platio JJ, suprug tužiteljice i ujedno sudužnik, koji sukladno odredbi 43. stavka 1. ZOO-a odgovara za predmetni dug zajedno s tužiteljicom, korisnicom kredita, treba naglasiti da je te anuitete JJ, suprug tužiteljice platio u svoje ime, ali za račun tužiteljice, korisnice kredita. Iako je JJ sudužnik u predmetnom Ugovoru o kreditu, iz kojega razloga za obveze po tom kreditu odgovara solidarno s tužiteljicom, korisnicom kredita, treba imati na umu da je JJ ujedno suprug tužiteljice, a sukladno odredbama Obiteljskog zakona („Narodne novine“ broj 103/15 – u daljnjem tekstu OZ-a) imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice predstavlja zajedničku imovinu bračnih drugova, a što samo dodatno potvrđuje stav suda da je prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije neosnovan, jer je anuitete, koje je platio JJ, platio iz sredstava svoje plaće, dakle zajedničke imovine.

13. Nastavno u odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. godine izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja kako iz revizijske odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, tako i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VsRH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine navodeći da ta pravna shvaćanja nisu proturječna, nego se međusobno podupiru i dopunjavaju.

Inače prema pravnom shvaćanju iz odluke poslovni broj Rev- 2245/17 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 214. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dok je na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. godine izraženo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

Dakle ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

S obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštitu kolektivnih interesa potrošača poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17, što znači da je rok za restitucijski zahtjev tužiteljice počeo teći 14. lipnja 2018. godine, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je tužba podnesena dana 09. lipnja 2023. godine, dakle unutar propisanog općeg zastarnog roka od pet godina, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan, a to tim više što je ujedno i Vrhovni sud RH u odluci poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine izrazio pravni stav da potrošači s konvertiranim kreditima imaju pravo utvrđivati ništetnost iz osnovnog ugovora o kreditu, a time i pravo na restituciju.

Isto tako nije osnovan prigovor zastare potraživanja niti na preinačenu tužbu, povišeni dio tužbenog zahtjeva, jer je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-123/24 od 27. svibnja 2024. godine izrazio pravno shvaćanje da u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične i pravne osnove, neprava preinaka, moguća i dopuštena, zastara se prekida podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povišenjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

14. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire Darka Prpića (stranica 479-489 spisa) proizlazi da ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 38.791,11 kuna, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 5.148,48 eura, dok ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenog tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema otplatnom planu banke primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 25.413,93 kuna, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 3.373,01 eura, s time da je prema izračunu konverzije utvrđen manje plaćeni iznos tužiteljice po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u eur na dan 30. rujna 2015. godine i iznosi -1.378,65 eura.

15. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka, jer je izrađen sukladno dobivenom zadatku, temeljem uvida u dostavljenu dokumentaciju te je logičan i obrazložen, a tim više što u odnosu na matematički izračun niti stranke nisu imale nikakvih prigovora. U odnosu na navode punomoćnika tuženika da je volja ugovornih stranaka bila ugovoriti valutnu klauzulu u CHF, ponovno treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrdio da su odredbe u potrošačkim ugovorima o kreditima kojima je ugovorena valutna klauzula o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača ništetne. Dakle nije nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, koja je dopuštena odredbom članka 22. ZOO-a kao takva, već je naprotiv nepoštena, a time i ništetna odredba o valutnoj klauzuli, jer osim što se o istoj niti nije pregovaralo, ujedno tuženik, trgovac nije informirao potrošače, a time i tužiteljicu, o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što rezultira time da je vezano uz predmetni ugovor o kreditu valjan početni tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita.

16. Nastavno u odnosu na dio tužbenog zahtjeva za isplatom razlike glavnice u iznosu od 3.373,01 eura sud je utvrdio slijedeće. Iako je konverzijom propisanom odredbama ZIDZPK/15 cilj izjednačavanje položaja potrošača s kreditom denominiranim u CHF, odnosno s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF s položajem u kojem bi potrošač bio da je koristio kredit denominiran u eurima, odnosno kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima, zbog čega je odredbom članka 19. c ZIDZPK-a propisana metodologija same provedbe konverzije na način da se iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF računa po tečaju za euro koji je kreditor primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima, a ujedno se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjenjuje kamatna stopa koja je jednaka, po iznosu, vrsti i razdoblju promjene, koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama uz valutnu klauzulu u eurima na dan sklapanja tih ugovora o kreditu, time nije uzeto u obzir da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrđeno da su nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF vezane uz valutnu klauzulu, što rezultira time da je tim pravnim utvrđenjem valjan tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita.

Drugim riječima sklapanjem predmetnog Aneksa 1. Ugovoru o kreditu, kojim je izvršena zakonska konverzija, nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezane uz valutnu klauzulu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. ZOO-a nisu konvalidirale, postale valjane, a to tim više što niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Naprotiv kada potrošači, korisnici kredita denominirani u kunama uz valutnu klauzulu u CHF, kao što je i tužiteljica, zbog provedene zakonske konverzije, ne bi imali pravo pozivati se na pravomoćno utvrđenje iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača vezanih uz valutnu klauzulu, time bi bili dovedeni u različit, nepovoljni položaj u odnosu na potrošače, korisnike kredita denominiranih u kunama uz valutnu klauzulu u CHF koji nisu izvršili konverziju, što nikako nije i ne može biti opravdano.

Upravo iz navedenih razloga Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status.

Isto tako treba naglasiti da je zbog metodologije provedbe konverzije propisane odredbom članka 19 c ZIDZPK/15 sudski vještak financijske struke utvrdio kako preplatu u odnosu na ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz valutnu klauzulu, tako i razliku glavnice kredita, pri čemu treba uzeti u obzir da je provedenom konverzijom utvrđen manje plaćeni iznos tužiteljice po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u eur na dan 30. rujna 2015. godine u iznosu od -1.378,65 eura.

17. U odnosu na prigovor radi prijeboja, koji je punomoćnik tuženika istaknuo u odgovoru na tužbu, a konačno postavio na ročištu 13. lipnja 2025. godine u iznosu od 1.378,65 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. siječnja 2006. godine do isplate, sud je utvrdio slijedeće. Prvenstveno treba naglasiti da je u pitanju procesnopravni prigovor radi prebijanja, koji se sukladno odredbi članka 288. a stavka 6. ZPP-a može istaknuti do zaključenja prethodnog postupka te je o istom sud dužan odlučiti u izreci presude na način da utvrdi postojanje ili nepostojanje potraživanja istaknutog radi prebijanja i takva odluka sukladno odredbi članka 338. stavka 3. ZPP-a i odredbi članka 333. stavka 2. ZPP-a postaje pravomoćna, za razliku od materijalnopravnog prigovora prijeboja, kojim se zapravo negira postojanje uzajamnih potraživanja tužitelja i tuženika, jer je već došlo do prijeboja tih potraživanja, zbog čega sud o istom ne donosi odluku u izreci presude, nego se u obrazloženju presude referira na taj prigovor prijeboja. Imajući na umu da se prigovor radi prijeboja u iznosu od 1.378,65 eura odnosi na tzv. negativne tečajne razlike sud je utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljicu u navedenom iznosu, jer osim što tuženik nije potrošač, nego trgovac, pa se na istog niti ne odnosi pravno utvrđenje iz kolektivnog spora, a niti je tužiteljica, potrošač, po toj osnovi nešto stekla, da bi isto bila dužna vratiti, isplatiti tuženiku, već je ujedno za to potraživanje sukladno odredbi članka 225. ZOO-a nastupila zastara potraživanja.

18. Nastavno u odnosu na dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na svaki pojedini mjesečni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana izvršenog plaćanja do isplate, kao i za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na razliku glavnice u iznosu od 3.373,01 eura od 01. listopada 2015. godine do isplate sud je utvrdio slijedeće. S obzirom da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je iste nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužiteljica ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate. Inače Županijski sud u Zagrebu je u presudi poslovni broj Gž- 2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis. Naprotiv u odnosu na potraživanje na ime razlike između konvertirane glavnice i preostale glavnice u CHF stav je suda da tužiteljica na preostali iznos glavnice sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a može osnovano zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana kada je podnijela takav zahtjev do isplate, odnosno tekuću od 09. lipnja 2023. godine do isplate, jer u odnosu na tu razliku glavnice tuženik niti nije bio nepošten, s obzirom da je konverziju proveo sukladno odredbi članka 19 c ZIDZPK/15, dakle po zakonski propisanoj metodologiji provedbe konverzije.

19. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. ZZP-a, odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP-a, odredbom članka 2. Direktive 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 502 c ZPP-a, odredbom članka 193. stavka 2. ZPP-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, odredbom članka 327. stavka 2. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a sud je usvojio kao osnovan deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu od 27. kolovoza 2004. godine sklopljenog između tužiteljice, kao korisnice kredita i tuženika, kao kreditora, u dijelu kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, kao i dio kondemnatornog tužbenog zahtjeva na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 5.148,48 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana izvršenog plaćanja do isplate te na ime razlike glavnice u iznosu od 3.373,01 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 09. lipnja 2023. godine do isplate, dok je naprotiv odbio kao neosnovan dio kondemnatornog tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na ime razlike glavnice u iznosu od 3.373,01 eura od 01. listopada 2015. godine do 08. lipnja 2023. godine, s time da je ujedno utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici u iznosu od 1.378,65 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. siječnja 2006. godine do isplate te je odlučeno kao pod točkom I., točkom II., točkom III., točkom V. i točkom VI. izreke presude.

20. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužiteljici zastupanoj po punomoćniku dosudio naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 1.700,00 eura, sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 09. lipnja 2023. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1), troška zastupanja na ročištu 06. studenog 2024. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 11. veljače 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 21. veljače 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 14. svibnja 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. u svezi s tbr. 7. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 13. lipnja 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.) te troška predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 500,00 eura. Nastavno treba naglasiti da je sud na dosuđeni trošak parničnog postupka sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 02. srpnja 2025. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IV. izreke presude.

21. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer tužiteljica nije uspjela u postupku samo u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva, odnosno samo dio sporednog potraživanja, za dio zatraženog tijeka zakonske zatezne kamate, zbog kojeg dijela tuženiku zastupanom po punomoćniku nije nastao nikakav trošak, čiju bi naknadu mogao osnovano zahtijevati, a to tim više što je ujedno sud utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom VII. izreke presude.

22. Konačno stopa zatezne kamate je za razdoblje od 02. studenog 2004. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do isplate propisana je odredbom članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

U Zagrebu, dana 02. srpnja 2025. godine

Sudac:

Dijana Mađerčić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1.Tužiteljici po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku

U Zagrebu, dana 02. srpnja 2025. godine