Revr-612/2009-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 612/09-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, kao predsjednice vijeća, te Gordane Matasić-Špoljarić, mr.sc.Lucije Čimić, Viktorije Lovrić i Branka Medančića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. K. iz O., …, zastupanog po punomoćniku I. S., odvjetniku iz S., protiv tuženika G. d.d. iz O., zastupanog po direktoru i zakonskom zastupniku S. P., a ovaj po punomoćnici K. K., diplomiranoj pravnici, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja izjavljenoj protiv presude Županijskog suda u Splitu posl.br. Gž-434/08, od 29. siječnja 2009., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Makarskoj posl. br. P-220/97, od 13. lipnja 2007., u sjednici održanoj 11. studenoga 2009.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom usvojena je žalba tuženika i preinačena je prvostupanjska presuda tako što je odbijen tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da se tuženiku naloži da mu isplati 110.666,09 kn sa zakonskim zateznim kamatama računatim na 19.730,21 kn od 1. siječnja 2000. do isplate, na 22.742,18 kn od 1. siječnja 2001. do isplate, na 18.158,17 kn od 1. siječnja 2002. do isplate, na 14.439,27 kn od 1. siječnja 2003. do isplate, na 11.673,88 kn od 1. siječnja 2004. do isplate, na 11.277,24 kn od 1. siječnja 2005. do isplate , te na 12.635,14 kn od 1. siječnja 2006. do isplate, dok je tužitelju naloženo da na ime naknade parničnih troškova tuženiku isplati 14.673,70 kn, a odbijen je „preostali dio zahtjeva za naknadu parničnog troška u iznosu od 11,160,30 kuna“.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj zbog pogrešne primjene injeničnog stanja i bitne povrede postupka, materijalnog prava, pogrešno utvrđenog č

predlažući da se preinači tako da se žalba tuženika odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda ili da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Tuženik je u odgovoru na reviziju predložio da se revizija odbije kao neosnovana. Revizija nije osnovana.

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392. a. st. 1 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08- dalje: ZPP-a) , a u svezi sa odredbom čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 84/08), samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2 t. 8 ZPP- a, pa nalazi da sadrži sve razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, te da nema nedostataka na koje se tužitelj poziva.

Navodi revidenta da je pobijana presuda donijeta na osnovi pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno na osnovi činjeničnog stanja „utvrđenog bez izvođenja dokaza“, te da „to predstavlja bitnu povredu postupka“, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima iznosi svoje stavove o dokaznoj snazi provedenih dokaza, svoju ocjenu tih dokaza, a koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana. Kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredbe čl. 385. ZPP-a), ovi navodi su irelevantni za ovaj spor. Zahtjev tužitelja u ovoj parnici je da se tuženik obveže naknaditi mu materijalnu štetu u vidu razlike između plaće koju bi ostvario da je nastavio raditi kod tuženika i invalidske mirovine koju je u utuženom razdoblju (od 1. siječnja 1999. do 31. prosinca 2005.) ostvario. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika na radnom mjestu električara,

- da je 16. travnja 1996. zadobio ozljedu na radu (zbog koje je „gotovo potpuno izgubio vid na lijevom oku“), za posljedice koje je odgovoran tuženik,

- da je rješenjem Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja, Područne eno da je tužitelju 70% zbog

službe u Splitu posl. br. 118049, od 15. lipnja 1998., utvrđ

povrede na radu i 30 % zbog bolesti smanjena radna sposobnost te mu je od 22. svibnja 1998., priznato pravo na raspoređivanje odnosno zaposlenje s punim radnim vremenom na drugim odgovarajućim poslovima odnosno radnim zadacima „bez rada na visini i bez poslova kod kojih je potreban binokularni vid“,

- da je navedeno rješenje doneseno na temelju nalaza i mišljenja Invalidske komisije u Splitu broj 1176-I-98, od 22. svibnja 1998.,

- da je Odlukom o otkazu ugovora o radu od 1. srpnja 1998. tužitelju, sa statusom invalida rada, otkazan ugovor o radu zato „što je zbog gospodarskih razloga prestala potreba za obavljanjem poslova zbog kojih je sklopljen ugovor o radu“, sa prestankom radnog odnosa „izminućem otkaznog roka od 4 mjeseca, tj. dana 31. 10. 1998.,

- da je ta Odluka, kojom je tužitelju prestao kod tuženika radni odnos na temelju poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu, donijeta prema po tuženiku izrađenom Programu zbrinjavanja viška radnika, izrađenom po tuženiku, a uz prethodnu suglasnost sindikata tuženika i „uz poštivanje kriterija dragovoljnosti invalida rada da svoj radnopravni status zamijeni s pravom na novčanu naknadu, tzv. skrb pri Fondu MIORH-a“,

- da tužitelj u odnosu na tu odluku nije tražio zaštitu prava,

- da je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u S., od 2. veljače 2000., tužitelju, korisniku prava na raspoređivanje odnosno na zaposlenje na drugom poslu s punim radnim vremenom, počevši od 1. siječnja 1999. to pravo prevedeno na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad u svoti određenoj tim rješenjem, s time da je postupak za ostvarivanje prava na invalidsku mirovinu tužitelja bio pokrenut po službenoj dužnosti,

- da visina plaće koju bi tužitelj primao za utuženo vremensko razdoblje, a da je ostao raditi kod tuženika, kao i visina mirovine koju je tužitelj primao u tom razdoblju između stranaka nije sporna.

Na temelju takvog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud zaključio da je tuženik dužan tužitelju platiti novčani iznos koji predstavlja razliku između plaće koju bi ostvario da je radio i invalidske mirovine, nalazeći da postoji uzročno posljedična veza između ozljede koju je zadobio na radu i zarade koju gubi zbog odlaska u invalidsku mirovinu, te da je tuženik odgovoran za štetu koju tužitelj zbog toga trpi.

Drugostupanjski sud je, suprotno tome, zauzeo shvaćanje da nije uzrok gubitka zarade tužitelja ozljeda koju je zadobio na radu, već poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu u odnosu na kojeg tužitelj nije ni tražio zaštitu svoga prava, pa da mu stoga ne pripada zahtjev na utuženu isplatu.

Takav zaključak drugostupanjskog suda je pravilan. Odredbom čl. 195. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje ZOO-a) propisano je da osobi kojoj je nanesena tjelesna ozljeda ili joj je narušeno zdravlje pa zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu, odgovorna osoba dužna je plaćati određenu novčanu rentu kao naknadu za tu štetu.

Tužitelj u ovoj pravnoj stvari traži naknadu štete koju nalazi kao izgubljenu zaradu: razliku između plaće koju bi primao da je radio i invalidske mirovine.

Da mu nije prestao ugovor o radu tužitelj bi ostvarivao pravo na isplatu plaće i pravo na raspored na druge poslove.

Tužitelj je pretrpio ozljedu na radu zbog koje je došlo do smanjenja radne sposobnosti te mu je priznato pravo na raspoređivanje na rad na drugom radnom mjestu s punim radnim vremenom.

Prema odredbi čl. 173. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju (“Narodne novine”, broj 102/98, 71/99, 127/00, 59/01, 109/01) korisnicima prava na temelju preostale radne sposobnosti, neposredne opasnosti od invalidnosti i izmijenjene radne sposobnosti, koji su ta prava ostvarili prema propisima koji su važili do 31. prosinca 1998. , ta su prava od 1. siječnja 1999. po službenoj dužnosti prevedena na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad.

Nije sporno da je tužitelju određena invalidska mirovina zbog profesionalne nesposobnosti za rad počevši od 1. siječnja 1999. godine. Prevođenje prava koje je tužitelj stekao do 31. prosinca 1998. u invalidsku mirovinu nije međutim dovelo i do prestanka radnog odnosa. Ugovor o radu prestaje na jedan od načina predviđenih u čl. 110. Zakona o radu (“Narodne novine”, broj 137/04 – pročišćeni tekst, prije toga čl. 103.), a između ostalog dostavom pravomoćnog rješenja o mirovini zbog opće nesposobnosti za rad (toč. 4. toga članka). Međutim, iznimno od te odredbe ugovor o radu ne prestaje dostavom pravomoćnog rješenja o mirovini zbog profesionalne nesposobnosti za rad, kako je to izrijekom propisano odredbom čl. 192. Zakona o mirovinskom osiguranju.

Tužitelj je dakle utuženu zaradu „izgubio“ zbog toga što ne radi i nije u radnom odnosu (pa je primao invalidsku mirovinu koja je manja od plaće koju bi primao), a ne zbog toga što mu je priznato pravo na invalidsku mirovinu. On je prema ugovoru o radu kojeg je zaključio s tuženikom radio na poslovima električara i mogao je, da mu ugovor o radu nije otkazan iz gospodarskih razloga, te poslove (odgovarajuće) raditi neovisno od toga što mu je priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad prevođenjem ranije stečenog prava u smislu odredbe čl. 174. Zakona o mirovinskom osiguranju. Time što mu je dostavljeno pravomoćno rješenje o invalidskoj mirovini tužitelju nije prestao ugovor o radu, a i ne tvrdi da je imao pravo na rentu dok je bio u radnom odnosu , odnosno da bi imao na to pravo i pod pretpostavkom da mu radni odnos nije prestao.

Tuženik bi bio dužan platiti tužitelju utuženi iznos pod pretpostavkom da mu je radni odnos prestao uslijed ozljede.

Prema odredbi čl. 15. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine", broj 59/96) poslodavac odgovara zaposleniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u svezi s radom, po načelu objektivne odgovornosti (uzročnosti) prema općim propisima obveznog prava. Jedna od pretpostavki odštetne odgovornosti je uzročna veza između štetne radnje i nastanka štete. U konkretnom slučaju iako je kod tužitelja nastalo smanjenje radne sposobnosti zbog ozljede koju je pretrpio na radu odgovornošću tuženika, a s tim u vezi priznato mu je i pravo na invalidsku mirovinu, smanjenje radne sposobnosti u konkretnom slučaju nije uzrok nastanku gubitka zarade u vidu razlike između iznosa invalidske mirovine koju je tužitelj primao i plaće koju bi ostvarivao na radu kod tuženika, već je uzrok nastanku te štete prestanak radnog odnosa tužitelja kod tuženika, a koji nije bio uzrokovan nastankom tužiteljeve smanjene radne sposobnosti - i glede kojeg nije tražio zaštitu.

Budući je tužitelju prestao ugovor o radu iz razloga koji nisu vezani uz posljedice povređivanja nema pravne osnove za dosuđivanje zatraženog iznosa.

Navod revidenta da nije primio Odluku tuženika o otkazu ugovora o radu ( iz 1998.) ne može biti razmatran u ovome stadiju postupka - u kojemu se osporena presuda ne može pobijati zbog utvrđenog činjeničnog stanja, makar ionako ne bi vodio drugačijem pravnom zaključku kada zaštitu prava u svezi te Odluke nije zatražio ni kada mu je tijekom parnice predočena.

Stoga je, pošto je drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja neosnovanim – i takvog odbio, reviziju tužitelja valjalo ( primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a) odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu, 11. studenoga 2009.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.