Rev-383/1998-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-383/1998-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina, kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Tome Gložinića, Ivana Mikšića i Vladimira Drakulića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. P. iz D., koga zastupa punomoćnica B. S.-R., odvjetnica u D., protiv tuženika D. t. d.d. iz D., koga zastupa punomoćnik N. J., odvjetnik u D., radi poništenja odluke o otkazu ugovora o radu, rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Dubrovniku od 17. listopada 1997. godine, br. Gž-508/97., kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku od 8. travnja 1997. godine, br. P-946/96., u sjednici održanoj dana 26. ožujka 1998. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

Tuženiku se ne dosuđuje trošak odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja je presuđeno:

"I. Utvrđuje se da nije dopušten otkaz ugovora o radu kojeg je donio direktor tuženika, dana 26.4.1996.g., kojim se zaposleniku N.P., iz D., otkazuje ugovor o radu s danom 4.5.1996. g., kao danom dostave tog otkaza.

II. Određuje se kao dan prestanka radnog odnosa tužitelju kod tuženog dan 8.4.1997. g. te se obvezuje tuženik isplatiti tužitelju, na ime naknade štete, šest prosječnih mjesečnih plaća tužitelja, isplaćenih u prethodna tri mjeseca prije nedopuštenog otkaza.

III. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Obvezuje se tuženik vratiti zaposlenika na radno mjesto koje je obavljao prije dobijanja navedenog otkaza ugovora o radu u roku od 15 dana od pravomoćnosti ove presude."

IV. Dužan je tuženik naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.430,00 kn u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe."

Presudom i rješenjem suda drugog stupnja je presuđeno i riješeno:

"Tužiteljeva žalba se djelomično uvažuje, dok se tuženikova žalba kao neosnovana odbija, te se presuda Općinskog suda u Dubrovniku br. P-946/96. od 8. travnja 1997.,

a) potvrđuje u dijelu pod točkama I, III i IV izreke i u dijelu toč. II izreke kojim je određen dan prestanka radnog odnosa;

b) ukida u dijelu pod toč. II kojim je utvrđena visina naknade te predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje."

Protiv dijela presude suda drugog stupnja u izreci pod II. i III. tužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se uvaži revizija i preinači drugostupanjska presuda u pobijanom dijelu i u cijelosti udovolji tužbenom zahtjevu uz nadoknadu parničnih troškova.

U odgovoru na reviziju tuženik pobija navode revizije i predlaže da se reviziju odbije kao neosnovanu uz nadoknadu troška odgovora na reviziju u iznosu od 244,00 kn. Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije se izjasnio o reviziji.

Revizija nije osnovana.

U izreci pod II. presude suda prvog stupnja određen je kao dan prestanka radnog odnosa tužitelja kod tuženika 8. travnja 1997. godine, dok je u izreci pod III. iste presude tužitelj odbijen s dijelom tužbenog zahtjeva, kojim je tražio da se obveže tuženik da vrati tužitelja na radno mjesto koje je obavljao prije dobijanja navedenog otkaza ugovora o radu u roku od 15 dana od pravomoćnosti ove presude.

Sudovi nižeg stupnja nisu učinili bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 2. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91. i 91/92. - dalje ZPP), jer su odlučili u okviru postavljenih zahtjeva stranaka.

Sudovi nižeg stupnja o prestanku radnog odnosa tužitelja kod tuženika odlučili su primjenom odredbe čl. 116. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", br. 38/95, dalje ZR), jer su osnovano iz navoda punomoćnika tuženika na raspravi od 8. travnja 1997. godine, zaključili da je punomoćnik tuženika stavio zahtjev za prestanak radnog odnosa tužitelju kod tuženika u smislu raskida ugovora o radu, koju mogućnost mu daje st. 2. istog članka.

Odredba čl. 116. ZR u cijelosti glasi:

"1.) Ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a zaposleniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev zaposlenika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknade štete u iznosu najmanje tri, a najviše 18 prosječnih mjesečnih plaća toga zaposlenika isplaćenih u prethodna tri mjeseca, ovisno o trajanju radnog odnosa, starosti, te obvezama uzdržavanja koje terete zaposlenika.

2.) Odluku iz st. 1. ovoga članka sud može donijeti i na zahtjev poslodavca ako postoje okolnosti koje opravdano ukazuju da nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nije moguć.

3.) Poslodavac i zaposlenik mogu zahtjev za prestanak ugovora o radu na način iz st. 1. i 2. ovoga članka podnijeti do okončanja glavne rasprave pred sudom prvog stupnja."

Dakle, sudovi nižeg stupnja pravilno su zaključili, da izjava punomoćnika tuženika, da bi bilo "apsurdno inzistirati da se tužitelj vrati na posao kod tužene" kada je utvrđeno da je tužitelj bez odobrenja tuženika sklapao poslove iz djelatnosti koju obavlja tuženik i tužitelj (zakonska zabrana utakmice) iz čl. 92. st. 1. ZR.

Stoga se neosnovano prigovara u reviziji da nije bilo zahtjev za raskid ugovora o radu između stranaka, već da je sud trebao pozvati tuženika da se decidirano izjasni i postavi "usmeno na zapisnik ili pismeno zahtjev za prestanak ugovora o radu".

Glede osnovanosti zahtjev za raskid ugovora o radu između stranaka u smislu odredbe čl. 62. st. 1. pod st. 3. Pravilnika o radu i čl. 92. st. 1. ZR, tužitelj ne prigovara u reviziji s obzirom da su navedene odredbe pravilno primijenjene po sudovima nižeg stupnja, jer je utvrđeno, da je tužitelj kao poslovođa kod tuženika osnovao tvrtku, koja se bavi istom djelatnošću kao i tuženik ili pak njezin suosnivač i suvlasnik, te da je dio zaposlenika na radu kod tuženika prešlo raditi kod dioničkog društva P. u suvlasništvu tužitelja.

Iz navedenih razloga, a kako nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na reviziju, jer odgovor nije bio potreban (čl. 155. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 26. ožujka 1998.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.