Supreme Court dismisses appeal against second-instance ruling on litigation costs as inadmissible under procedural law.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the plaintiff's appeal against the second-instance judgment regarding litigation costs. The plaintiff argued that the ruling on costs should be appealable, but the court held that such rulings do not conclude the main proceedings. Consequently, the court ruled that the appeal was inadmissible because it did not meet the statutory requirements for appealability.
Legislator headnote
AI generatedčl. 382. st. 2. ZPP-a; čl. 400. st. 1. ZPP-a: A final ruling on litigation costs does not conclude the proceedings regarding the merits and therefore cannot be the subject of an appeal.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedCited Case Law
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revr 1457/15-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. V. iz M. S., (OIB: …), kojeg zastupaju punomoćnici K. H. i T. Z., odvjetnici iz V., protiv tuženice Republike Hrvatske - za Ministarstvo obrane (OIB: …), zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Čakovcu, Građansko-upravnom odjelu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-808/15-2 od 14. svibnja 2015., kojima je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Čakovcu posl. br. P-621/12-56 od 10. prosinca 2014., u sjednici održanoj 3. siječnja 2017.,
r i j e š i o j e :
Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom:
- u toč. I. izreke, tuženica je obvezana isplatiti tužitelju 19.102,50 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim na pojedine iznose do isplate,
- u toč. II. izreke, odbijen je tužbeni zahtjev u ostalom dijelu,
- u toč. III. izreke, tužitelj je obvezan naknaditi tuženici trošak parničnog postupka od 3.449,00 kn.
Drugostupanjskom presudom i rješenjem odlučeno je:
„Žalba tužitelja djelomično se odbija i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Čakovcu broj 3 P-621/12-56 od 10. prosinca 2014.g. u toč. II izreke presude, a djelomično usvaja te se ista presuda u toč. III presude preinačuje i rješava:
Nalaže se tuženoj da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.891,00 kn u roku od 8 dana.
Nepobijana toč. I izreke presude ostaje neizmijenjena.“
Protiv drugostupanjske presude i rješenja reviziju je podnio tužitelj pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP-a, a sve s prijedlogom da revizijski sud drugostupanjsku odluku „preinači na način da u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev tužitelja“ ili da ukine obje nižestupanjske odluke i predmet vrati „na ponovni postupak“.
Tuženica nije odgovorila na reviziju.
Revizija tužitelja nije dopuštena.
Predmet spora zahtjev je tužitelja (kao djelatne vojne osobe) za isplatu dodataka na plaću na ime prekovremenog rada, noćnog rada, rada subotom, nedjeljom i blagdanom, a kojeg je tužitelj obavljao u razdoblju od rujna 2008. do rujna 2009.
Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredaba čl. 53. st. 1. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude (dalje: izvanrednu reviziju) ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:
1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,
2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.
U izvanrednoj reviziji stranka treba (prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP-a) određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Tužitelj je reviziju podnio na temelju odredaba čl. 382. st. 2. ZPP-a i u njoj postavio pitanja:
1/ „Primjenjuje li se načelo in favorem laboratoris odnosno načelo primjene povoljnijeg prava za radnika i u slučaju kada je neko pravo radnika iz radnog odnosa različito uređeno pravnim propisima odnosno zakonima“?,
2/ „Je li poslodavac ovlašten prilikom obračuna plaće, bez provođenja propisanog postupka i bez obavještavanja radnika, izvršiti preraspodjelu radnog vremena i umjesto isplate naknade plaće za prekovremeno odrađene sate radniku obračunati slobodne dane?“
3/ „Ubraja li se u radno vrijeme odmor radnika zaposlenog u Oružanim snagama Republike Hrvatske prilikom obavljanja stražarske službe“?,
te je u odnosu na prvo u reviziji postavljeno pitanje ukazao na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revr-1062/10-2 od 27. listopada 2010. u kojoj da je zauzeto shvaćanje „ako je neko pravo iz radnog odnosa uređeno ugovorom o radu, Pravilnikom o radu, Sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, Kolektivnim ugovorom ili zakonom primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, ako zakonom nije drukčije određeno“, dok je u odnosu na drugo i treće u reviziji postavljeno pitanje ukazao na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-246/06-2 iz koje da „proizlazi“ „obveza ispunjavanja i pridržavanja postupaka prilikom donošenja odluke o preraspodijeli radnog vremena“.
Međutim, time što je tako odredio razloge revizije te konstatirao da je podnosi prema odredbama čl. 382. st. 2. ZPP-a i zbog navedenih pitanja, tužitelj nije i postupio prema navedenim odredbama.
Naime, reviziju tužitelja valja razmotriti u svijetlu shvaćanja da odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a predviđaju, kako to iz njih proizlazi, postojanje u reviziji određeno naznačenog pravnog pitanja zbog kojeg se revizija podnosi uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose - s izloženim razlozima zbog kojih revident smatra da je to (pravno) pitanje važno (ovdje odlučno) za odluku o konkretnom sporu, ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
U odnosu na prvo u reviziji postavljeno pitanje (kojim revident zapravo pokušava osporiti stajalište nižestupanjskih sudova o djelomičnoj zastari njegovog tužbenog zahtjeva - iako isto nije vidljivo iz postavljenog pitanja, već samo iz obrazloženja podnesene revizije), valja istaknuti (osim što pitanje nije određeno naznačeno) da je u konkretnom slučaju drugostupanjska presuda u tom dijelu donesena:
- (prije svega) temeljem utvrđenja „da je tužitelj podnio tuženoj u smislu odredbe čl.186.a.stav.1. ZPP-a zahtjev za mirno rješenje spora dana 23. rujna 2011.g. (preporučeno putem pošte)“ te „da je tužena odgovorila dana 22. prosinca 2012.g. (preporučeno putem pošte) koji odgovor punomoćnici tužitelja ne primaju zbog korištenja godišnjeg odmora već ga primaju tek 02. veljače 2012.g.“,
i na osnovu shvaćanja:
- “da se tužba sukladno st. 5. citirane odredbe ZPP-a može podnijeti (najranije) tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora, (bez obzira da li je u tom roku tužitelj zaprimio odbijajući odgovor ili ga nije uopće primio)“,
- „da sukladno odredbi čl.186.a. st. 3. ZPP-a podnošenjem zahtjeva za mirno rješenje spora zastarijevanje zastaje te da prema odredbi čl.238. st.2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO) ako je zastara počela teći prije nego što je nastao uzrok koji je zaustavio njezin daljnji tijek – ona nastavlja teći kad prestane taj uzrok, a vrijeme koje je isteklo prije zastoja računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a da zastarni rok za predmetna potraživanja kao potraživanja iz radnog odnosa iznosi tri godine i da je tužba u konkretnom predmetu podnesena tek dana 27. srpnja 2012.g. valja utvrditi da je prvostupanjski sud osnovano zaključio da su utužene tražbine dospjele do 15. travnja 2009.g. zastarjele“,
- „da je zastoj zastare trajao jedino u vremenu od podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora dana 23. rujna 2012.g. do zaključno 23. prosinca 2012.g., pa kad se uzme vrijeme zastare za sva potraživanja tužitelja dospijevajuća u razdoblju od 15. listopada 2008.g. do 15. travnja 2009.g. već proteklo do dana zastoja zastare i razdoblje od kojeg je nakon zastoja zastare nastavilo teći (čl.238. st.2 ZOO-a), to je utvrđenje prvostupanjskog suda glede zastare dijela tužbenog zahtjeva zakonito utemeljeno na pravilnoj primjeni materijalnog prava“,
pa je za zaključiti da je pitanje (onako kako je postavljeno) samo preslika zakonske odredbe čl. 12. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04, 137/04 - pročišćeni tekst i 68/05 - dalje: ZR-a) kojom je propisano da „ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno“, i ne odnosi se na ovaj slučaj i shvaćanje iz osporene presude.
Sukladno tome, po revidentu naznačeno prvo pitanje nije važno za konkretnu pravnu poziciju revidenta i odluku o konkretnom sporu te za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (toliko da bi trebalo ispunjavati svrhu izvanredne revizije: usaglašavati shvaćanja u svezi s kojima je pitanje postavljeno) i podnesena revizija (time) ne ispunjava pretpostavke propisane odredbama čl. 382. st. 2. i st. 3. ZPP-a za njezinu dopuštenost.
Revizijski sud pritom ukazuje da se izvanredna revizija, a da bi bila dopuštena, ne može s uspjehom podnijeti samo uz naznaku pitanja: mora se raditi o pitanju (ovdje odlučno) o kojemu ovisi odluka u konkretnom sporu (pobijana odluka mora biti posljedica stava nižestupanjskih sudova u odnosu na to pravno pitanje) - a koje bi ujedno bilo važno (kada se revizija temelji na tvrdnji o različitoj i nesigurnoj ili neujednačenoj sudskoj praksi - ili onoj koju bi trebalo promijeniti) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
U odnosu na drugo i treće u reviziji postavljeno pitanje, reviziju tužitelja valja razmotriti u svijetlu već izloženog shvaćanja da odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a predviđaju postojanje u reviziji i (pored postavljenih pitanja) određeno naznačenih (obrazloženih) razloga zbog kojih revident smatra da su upravo postavljena pravna pitanja važna za odluku o konkretnom sporu ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
Od toga polazeći, treba istaći da drugo i treće u reviziji postavljena pitanja nisu u vezi s razlozima na koje revident upućuje kada ističe važnost tih pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: postavljenim pitanjima problematizira se pitanje ovlasti poslodavca kod donošenja odluke o preraspodijeli radnog vremena i ubraja li se odmor radnika u radno vrijeme, dok je razlogom važnosti istaknutim u reviziji, odnosno navedenom odlukom (rješenjem) Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-246/06-2 od 4. travnja 2007. odbačena kao nedopuštena revizija u sporu zbog smetanja posjeda.
Sukladno tome, ovdje je odlučnim za dopuštenost podnesene revizije prihvatiti da ona u svezi postavljenih pitanja (drugo i treće) ne sadrži i navedene (određene) razloge iz odredaba čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a: u čemu su ta pitanja postavljena (kada se već konkretizirana drugostupanjska presuda na koju se tužitelj poziva u reviziji ne odnosi na konkretan predmet) u svezi s shvaćanjem koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem iz osporene presude i shvaćanjem nekog drugog suda ili s sudskom praksom, odnosno zašto bi ta pitanja bila važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
S time u svezi ovdje je za odgovoriti:
- da revizijski sud nije ovlašten sam određivati pravno pitanje i/ili nalaziti donesene sudske odluke koje bi odgovarale shvaćanju revidenta ili kreirati sadržaj izvanredne revizije u navedenom smislu, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se navedeni razlozi važnosti pitanja moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova i očekivanoj praksi - budući da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po izvanrednoj reviziji izgubila svaka granica između nje i redovne revizije podnesene samo zbog pogrešne primjene procesnog ili materijalnog prava, dok bi se sam doveo u situaciju da određuje razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji revidenta - ali i da pogoduje jednoj stranki,
- da se takav pristup zahtjeva za dopuštenost izvanredne revizije zbog njezine specifičnosti - u kojoj se razlikuje od redovne revizije, a koja specifičnost traži veću aktivnost (angažiranost) revidenta u sastavljanju revizije: revident mora dati razloge za podnošenje i dopuštenost upravo izvanredne revizije - i to u svezi onih odredaba ZPP-a na kojima je temelji, odnosno on mora uvjeriti sud u potrebu da sudi o njegovoj izvanrednoj reviziji - i da se angažira (ovdje, zbog konkretnih razloga revizije) u ujednačavanju sudske prakse.
Sukladno svemu prethodno izloženom, podnesena revizija ne ispunjava pretpostavke propisane odredbama čl. 382. st. 2. i st. 3. ZPP-a za njezinu dopuštenost.
Stoga je reviziju tužitelja valjalo odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392.b st. 2. ZPP-a).
U konkretnom slučaju tužitelj je reviziju podnio i protiv drugostupanjske odluke o parničnom trošku - postavljajući pitanje:
4/ „U postupku u kojem je tuženik Republika Hrvatska je li prilikom obračuna parničnih troškova mjerodavan samo kvalitativan uspjeh u parnici ili utjecaj na visinu dosuđenih troškova ima i kvantitativan uspjeh stranke u postupku“?
Tu reviziju u tome dijelu valja razmotriti u svijetlu:
- odredbe čl. 129. st. 5. ZPP-a, prema kojoj: "Odluka o troškovima u presudi smatra se rješenjem.",
- odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a, prema kojoj: "Stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (članak 382.).",
- odredbe čl. 400. st. 3. ZPP-a, prema kojoj: "U postupku o povodu revizije protiv rješenja na odgovarajući će se način primjenjivati odredbe ovog zakona o reviziji protiv presude".
Sukladno tim odredbama ZPP-a, revizija bi bila dopuštena protiv drugostupanjskog rješenja o parničnom trošku ako bi to rješenje imalo značaj rješenja iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a: kojim je postupak pravomoćno završen.
Međutim, obzirom da parnica počinje teći samo u odnosu na predmet (meritum) spora i (po prirodi stvari) samo za ovog (glede kojeg jedino teče) može i završiti, a imajući na umu i da se samo u svezi predmeta (merituma) spora ispituje dvostruka litispendencija i identitet spora (tako da je, primjerice, samo glede njega dopuštena i objektivna preinaka zahtjeva), to je za zaključiti:
- da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet (meritum) spora, odnosno (time) da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima se prekida litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora,
- da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP-a), oni o kojima se samo odlučuje "u presudi ili rješenju kojim se završava postupak" (čl. 164. st. 4. ZPP-a), ali odluka o njima (upravo i prema smislu te odredbe čl. 164. st. 4. ZPP-a) nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koje bi bila dopuštena revizija.
Polazeći od prethodno navedenog, protiv osporene odluke o parničnom trošku nije dopuštena revizija.
Izloženo shvaćanje o nedopuštenosti revizije protiv pravomoćnog rješenja o parničnom trošku prihvaćeno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. studenoga 2015. i glasi: "Pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija".
Stoga je izrekom ove odluke, valjalo kao nedopuštenu odbaciti i reviziju koju je tužitelj podnio protiv osporene odluke o parničnom trošku.
Zagreb, 3. siječnja 2017.
Predsjednica vijeća:
Katarina Buljan, v.r.