Rev-2107/1997-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2107/1997-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Vlatke Potočnjak-Radej, dr. Ivana Kaladića, Damira Mratovića i Davorke Lukanović-Ivanišević, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. B. iz S., zastupan po punomoćniku A. B., na adresi tužitelja, a ovaj zastupan po punomoćnicima Ž. L. i R. P., odvjetnicima iz S., protiv tuženih: 1) Z. S. i 2) N. S., oboje iz O., zastupani po punomoćniku N. M., odvjetniku iz O., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu br. Gž-316/96 od 26. veljače 1997. godine, kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Omišu br. P-122/94 od 7. rujna 1995. godine, u sjednici održanoj dana 21. ožujka 2000. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Omišu br. P-122/94 od 7. rujna 1995. godine, raskida se ugovor o kupoprodaji zaključen između tužitelja i tuženika dana 20. siječnja 1990. godine, pa su slijedom toga tuženici dužni vratiti tužitelju kupoprodajnu cijenu u iznosu od 95.000 DEM sa zakonskom zateznom kamatom, koja na iznos od 20.000 DEM teče od 27. siječnja 1990. godine do isplate, a na iznos od 75.000 DEM od 10. srpnja 1990. godine do isplate, i tužitelju naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 16.400,00 kn, sve to u roku od 15 dana.

Presudom Županijskog suda u Splitu br. Gž-316/96 od 26. veljače 1997. godine preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu odluke o zateznoj kamati, na način da su tuženici dužni tužitelju isplatiti zateznu kamatu u valuti glavnice prema stopi koja se u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge po viđenju, a koja teče na iznos od 20.000 DEM od dana 27. siječnja 1990. godine, pa do isplate, a na iznos od 75.000 DEM od dana 10. srpnja 1990. godine do isplate, sve to u roku od 15 dana, dok je u preostalom dijelu pod toč. I i II izreke, prvostupanjska presuda neizmijenjena.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tuženici su izjavili reviziju i dopunu revizije zbog svih zakonskih razloga, s prijedlogom da se revizija tuženika prihvati i ukine u cijelosti drugostupanjska i prvostupanjska presuda i predmet vrati na ponovno suđenje.

Prvostupanjski sud je temljem odredbe čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99 - dalje ZPP), dostavio reviziju tuženika i dopunu revizije protivnoj stranci na odgovor i nadležnom državnom odvjetniku na izjašnjenje.

Tužitelj nije odgovorio na reviziju, a državni odvjetnik Republike Hrvatske se o njoj nije izjasnio.

Revizija tuženika nije osnovana.

Tuženici su reviziju izjavili zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. (toč. 14.) ZPP navodeći u reviziji da pobijana presuda nema razloga, pa su time, revidenti očigledno mislili na povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP, budući da točku (14.) ZPP ne propisuje.

Suprotno mišljenju revidenata, pobijana presuda ima valjane razloge, pa stoga nije ostvaren ovaj revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, niti je ostvarena bitna povreda odredaba ZPP, na koju ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP).

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Iako revidenti u reviziji i dopuni revizije tvrde da reviziju izjavljuju zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pretežito pobijaju činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova, a takvi navodi ne mogu biti predmet razmatranja u ovom stadiju postupka (čl. 385. st. 3. ZPP). Revidenti se pri tom pozivaju na pogrešnu primjenu odredbe čl. 126. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 - dalje ZOO).

Prema ovoj zakonskoj odredbi da bi se raskinuo ugovor zbog neispunjenja, tužitelj je bio u obvezi ostaviti tuženicima primjereni naknadni rok za ispunjenje ugovorne obveze, odnosno prethodno ih pozvati na ispunjenje, a što prema tvrdnji revidenata, tužitelj nije učinio.

U postupku je utvrđeno da predmet ovog spora predstavlja tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži raskidanje kupoprodajnog ugovora sklopljenog 20. siječnja 1990. godine između tužitelja kao kupca nekretnine i tuženika kao prodavatelja, te vraćanje isplaćene kupoprodajne cijene.

Zahtjev za raskid kupoprodajnog ugovora tužitelj temelji na tvrdnji da je tuženicima isplatio kupoprodajnu cijenu u cjelokupnom iznosu i time ispunio svoju ugovornu obvezu, dok tuženici nisu ispunili svoje ugovorne obveze, a posebno obvezu iz toč. V ugovora. Odredbom iz toč. V ugovora o kupoprodaji od 20. siječnja 1990. godine tuženici kao prodavatelji predmetne nekretnine obvezali su se da će o svom trošku poravnati prodani teren. Prema utvrđenju sudova predmet ugovora o kupoprodaji u naravi predstavlja neobrađeno zemljište - kamenjar strmine 50%, koji sa juga graniči s morskim pojasom, na kojem i nadalje postoje naslage zemlje, što ukazuje na potrebu izvršenja dodatnih radova, unatoč tvrdnji tuženih da su oni ispunili ugovornu obvezu iz toč. V ugovora, uklanjanjem "mrtvog" zemljanog materijala.

Međutim, prema utvrđenju sudova, radovi koje su tuženici izvršili na terenu ne mogu predstavljati "poravnanost prodanog terena" u smislu preuzete ugovorne obveze, a to nedvojbeno proizlazi iz samog stranačkog iskaza drugotuženice da se teren treba očistiti tako "da može stati jedna kuća".

Na temelju ovih utvrđenja, pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova, a i po ocjeni ovog revizijskog suda da su tuženici potpisivanjem ugovora o kupoprodaji, točkom V tog ugovora, preuzeli na sebe obvezu poravnanja terena, koja predstavlja bitan sastojak ugovora, te da nisu postupili po toč. V tog ugovora.

Suprotno mišljenju revidenata, nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Pravilno je je primijenjena odredba čl. 127. ZOO, prema kojoj vjerovnik može raskinuti ugovor bez ostavljanja dužniku naknadnog roka za ispunjenja ako iz dužnikova držanja proizlazi da on svoju obvezu neće izvršiti ni u naknadnom roku.

Dakle, obveza vjerovnikova ostavljanja naknadnog roka dužniku za ispunjenje njegove obveze otpada, ako iz dužnikova držanja proistječe da on svoju obvezu neće ispuniti niti u naknadno ostavljenom roku.

U konkretnom slučaju, pravilno su zaključili nižestupanjski sudovi da tužitelj nije imao ovakvu obvezu, jer iz cjelokupnog ponašanja i držanja tuženih nakon zaključenja ugovora, kako njihovih izravnih, tako i neizravnih radnji proistječe da oni svoju ugovornu obvezu neće ispuniti ni u naknadno dobivenom roku. Zbog toga je tužitelj sa sigurnošću mogao zaključiti da tuženici nemaju nakanu ispuniti ugovornu obvezu ni u naknadno dobivenom roku, tim više što je od zaključenja ugovora i isplate cijene proteklo duže vremensko razdoblje u kojem tuženici nisu ispunili svoju ugovornu obvezu, a niti su pokazali da je imaju namjeru ispuniti. Tužitelj je sa sigurnošću mogao zaključiti da tuženici ugovor neće ispuniti ni u naknadno dobivenom roku i obzirom na stranački iskaz prvotuženika u kojem se izričito usprotivio čišćenju terena do kraja za postavljanje objekta, izjavljujući pri tom "da s time nije suglasan".

Stoga je neosnovano pozivanje revidenata na odredbu čl. 126. ZOO. Odredbom čl. 132. ZOO propisani su pravni učinci koje povlači za sobom raskid ugovora zbog neispunjenja ugovorne obveze, pa stoga tužitelj kao ugovorna strana koja je ispunila svoju ugovornu obvezu ima pravo zahtijevati od tuženika vraćanje isplaćene kupoprodajne cijene.

Iz navedenih razloga, a kako se nije ostvarila ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), odlučeno je kao u izreci temeljem odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 21. ožujka 2000. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.