Revt-299/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt 299/14-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Darka Milkovića člana vijeća i Bruna Frankovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika P. d.d. Z., (u daljnjem tekstu: tužitelj), kojeg zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u Odvjetničkom društvu M. & P. d.o.o. iz Z., protiv tuženika-protutužitelja H. J. d.d. P., (u daljnjem tekstu: tuženik), kojeg zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik u P., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika Agencije za upravljanje državnom imovinom kao pravnog sljednika Hrvatskog fonda za privatizaciju, Z., kojeg zastupa punomoćnik N. R., odvjetnik u Z., radi naknade štete, te radi utvrđenja ništavosti ugovora, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 3143/07-6 od 12. studenog 2012., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Dubrovniku poslovni broj P-354/05 od 17. travnja 2007., ispravljena rješenjem Trgovačkog suda u Splitu, Stalne službe u Dubrovniku poslovni broj P- 354/2005 od 17. svibnja 2012., u sjednici održanoj 6. listopada 2015.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Umješaču se ne dosuđuje trošak odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 8.393.813,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama pobliže naznačenim u izreci, dok je točkom II. izreke prihvaćen protutužbeni zahtjev na utvrđenje ništavosti 2. ugovora o nadoknadi dionica u programu kuponske privatizacije sklopljen između Hrvatskog fonda za privatizaciju i tužitelja 1. lipnja 1999. Točkom III. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 732.122,00 kn, te umješaču u iznosu od 659.995,60 kn.

Drugostupanjskom presudom i rješenjem u točki I. izreke odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja u (odbijajućoj) točki I. izreke, dok je točkom II. izreke pobijane presude preinačena presuda suda prvog stupnja u točki II. izreke (kojom je prihvaćen protutužbeni zahtjev) i presuđeno tako da se protutužbeni zahtjev odbija. Posebnim rješenjem sadržanim u pobijanoj odluci ukinuta je prvostupanjska presuda u točki III. izreke (odluka o troškovima postupka) i predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

Protiv dijela drugostupanjske presude u kojem nije ostvario uspjeh (točka I. izreke) tužitelj podnosi reviziju iz članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH, u daljnjem tekstu: ZPP). Reviziju podnosi zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predlaže ukidanje pobijane presude u osporenom dijelu i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju umješač poriče osnovanost navoda iznesenih u reviziji predlažući odbijanje revizije kao neosnovane uz zahtjev za naknadu troškova nastalih podnošenjem odgovora na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Sukladno odredbi članka 392.a stavka 1. ZPP-a revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Tužitelj se u podnesenoj reviziji poziva na sve revizijske razloge iz članka 385. ZPP-a, međutim, u odnosu na bitne povrede odredaba parničnog postupka određeno obrazlaže samo bitnu povredu iz članka 354. stavak 2. toč. 11. ZPP-a, ističući da su razlozi pobijane presude nejasni i nedostatni.

Protivno takvim revizijskim navodima, pobijana presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama slijedom čega nema nedostataka koji bi onemogućavali njezino ispitivanje.

U revizijskom dijelu postupka predmet spora je (još samo) zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 8.393.813,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

Revident navodi da je njegov pravni prednik zatražio upis u tuženikovu knjigu dionica (za 391.738 ili nakon odluke o spajanju dionica 39.174), što je tuženik odbio uz obrazloženje da nisu ispunjeni uvjeti za upis jer se prema statutu tuženika, upis u knjigu dionica može izvršiti samo na temelju ugovora ovjerenog kod javnog bilježnika. Ističe da se tuženik oglušio i na ponovljeni zahtjev, nakon čega je podnio tužbu tražeći da se tuženikovoj upravi naloži upis u knjigu dionica i izdavanje potvrde o izvršenom upisu s tim da je tijekom parnice (19. 4. 2002.) pribavio i ovjerovljeni potpis prenositelja. Završno, tvrdi da je umješač ugovorom od 29. rujna 2003. prenio sporne dionice na treću osobu pa kako je činidba upisa dionica postala nemoguća, to je podneskom od 30.1.2006. (list 324. spisa) preinačio tužbeni zahtjev i traži naknadu štete zbog nemogućnosti prodaje spornih dionica prema ukupnoj cijeni dionica u iznosu od 6.307.014 kn, kao i daljnju štetu iz osnove izgubljene koristi zbog neisplaćene dividende za 2002. u ukupnom iznosu od 2.086.798,98 kn.

Prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev utvrđujući da u vrijeme kada se zahtijevao sporni upis u tuženikovu knjigu dionica, potpis prenositelja S. H. kao tadašnjeg predsjednika Hrvatskog fonda za privatizaciju, na 2. ugovoru o nadoknadi dionica u programu kuponske privatizacije od 1. lipnja 1999., nije bio ovjeren. Kako je ovjera potpisa bila preduvjet za upis dionica budući je tako bilo propisano člankom 12. tuženikova statuta, to zaključuje da tuženik u ovom slučaju nije štetnik jer ne odgovara za opisani nedostatak u ugovoru.

Prema odredbi članka 12. tuženikova Statuta (list 33. spisa), upis prijenosa dionice u Knjigu dionica provodi se na temelju zahtjeva u pisanom obliku kojemu je priložen ugovor u pisanom obliku, kojim se pravo na dionicu prenosi na novog stjecatelja, a na kojem je potpis prenositelja ovjeren u skladu s propisima Republike Hrvatske.

Osim toga, sud prvog stupnja smatra da je, primjenom odredbe iz članka 376. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, u daljnjem tekstu: ZOO) osnovan tuženikov prigovor zastare tražbine jer je tužitelj još u vrijeme podnošenja tužbe (15. ožujka 2001.) znao da ga tuženik iz prije naznačenog razloga odbija upisati u knjigu dionica, kao i da mu je šteta zbog propalih pregovora o prodaji dionica nastala propašću pregovora (1999. i 2001.), dok je tužbeni zahtjev iz osnove naknade štete postavljen tek podneskom od 26. siječnja 2006.

Drugostupanjski sud je odbio žalbu tužitelja kao neosnovanu, a glede naknadno dostavljene pisane potvrde S. H. od 19. travnja 2002., kojom se pred javnim bilježnikom potvrđuje da je neovjereni potpis prenositelja dionica, zapravo njegov potpis (list 142. i 148. spisa), ističe da tužitelj nakon toga dana nikad nije ni podnio tuženiku pisani zahtjev za upis dionica, a niti ga je mogao zamijeniti sadržaj tužbenog zahtjeva iz ove parnice, to tim više jer ga je tuženik preinačio opredijelivši se za naknadu štete, čime je jasno odustao od zahtjeva za upis dionica.

Protivno navodima revidenta, pravilno su nižestupanjski sudovi prosudili da tuženik koji je postupao sukladno odredbama svog statua nije štetnik u smislu članka 154. ZOO-a.

To je zato jer u postupanju tuženika, kada je odbio upisati tužitelja u knjigu dionica, nije bilo protupravnosti budući se statutom društva, prije nego društvo izvrši upis u knjigu dionica te izda ispravu o dionicama, sukladno članku 277. stavak 2. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“, broj 111/93, 34/99, 121/99 - vjerodostojno tumačenje, 52/00 - Odluka Ustavnog suda RH, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 111/12, 68/13 i 110/2015), može odrediti način na koji se dokazuje prijenos dionice (tako i u Rev-480/04-2 od 4. srpnja 2006.). U ovom se slučaju pravo na dionicu, prema odredbama tuženikova statuta, moglo prenijeti na novog stjecatelja samo ugovorom u pisanom obliku na kojem je potpis prenositelja ovjeren u skladu s propisima Republike Hrvatske, u protivnom prijenos dionica nije bio moguć pa tuženik u konkretnom slučaju osnovano nije udovoljio zahtjevu tužitelja.

Jednako tako pravilan je i zaključak drugostupanjskog suda o učincima naknadnog priznanja potpisa prenositelja dionica i stanju koje je u ovoj parnici nastalo nakon toga. Naime, kad je raspolagao ovjerenim potpisom prenositelja tuženik doista nije od tuženika zatražio ponovni upis u knjigu dionica, a u točki 1. tužbenog zahtjeva u ovom postupku, protivno navodima u reviziji, tužitelj nije ni zatražio da takav upis zamijeni ova presuda. Uostalom, niti sam revident ne tvrdi da je, koristeći se naknadnom ovjerom potpisa prenositelja dionica, u to vrijeme ponovno zatražio upis od strane tuženika već samo tvrdi da je njegov prvotni zahtjev od kojeg nikad nije odustao i nadalje egzistirao u poslovnoj dokumentaciji tuženika, međutim, taj je zahtjev, kako je pravilno utvrđeno po nižestupanjskim sudovima, tuženik opravdano odbio provesti upisom u knjigu dionica, stoga su protivni revizijski navodi neprihvatljivi.

Slijedom toga, nižestupanjski sudovi su pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava osnovano ocijenili da tuženik u smislu odredbi iz članka 154. ZOO-a nije štetnik i da ni u čemu nije odgovoran za utuženu štetu pa je tužbeni zahtjev osnovano odbijen. Prema tome, niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

Umješaču na strani tuženika nisu dosuđeni troškovi nastali podnošenjem odgovora na reviziju jer ta parnična radnja nije bila potrebna za vođenje parnice (članak 155. stavak 1. i 166. stavak 1. ZPP).

Iz navedenih je razloga, na temelju odredbe članka 393. ZPP-a, valjalo odbiti reviziju tužitelja i presuditi kao u izreci.

Zagreb, 6. listopada 2015.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.