Rev-1929/1998-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1929/1998-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića, kao predsjednika vijeća, te Jakoba Miletića, Vjere Delić, Katarine Buljan i Marijana Ramušćaka, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. V. iz S., zastupanog po I. R., odvjetniku u K., protiv tuženik J. i M. P., iz zastupanih po V. V., odvjetniku u K., radi utvrđenja prava vlasništva i predaje u posjed nekretnine, odlučujući o reviziji tuženih protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Bjelovaru od 15. travnja 1993. br. Gž550/93, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Križevcima od 21. svibnja 1992. br. P-140/92, u sjednici vijeća održanoj 27. lipnja 2001.

p r e s u d i o j e :

Djelomično se usvaja revizija tuženih, te se djelomično preinačuju presude Općinskog suda u Križevcima od 21. svibnja 1992. br. P-140/92, te Županijskog suda u Bjelovaru od 15. travnja 1993. br. Gž550/93 i sudi:

“Odbija se tužitelj S.V. s tužbenim zahtjevom da je stekao isključivo pravo vlasništva na čest. br. 1202/5 livada S. od 1841 m , ležeće u k.o. M., što su P.J. i P.M. dužni tužitelju priznati.”

r i j e š i o j e :

Djelomično se usvaja revizija tuženih, te se djelomično ukidaju navedene presude u pogledu predaje u posjed sporne nekretnine, kao i odluke o parničnom trošku, te se u ukinutom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Križevcima od 21. svibnja 1992. br. P- 140/92 presuđeni su tuženici priznati tužitelju pravo vlasništva na livadi S. od 1841 m , te mu istu predati u posjed i naknaditi parnične troškove.

Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Bjelovaru od 15. travnja 1993. br. Gž550/93 navedena presuda je potvrđena.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tuženici su uložili reviziju iz svih revizijskih razloga. Predlažu da revizijski sud ukine obje nižestupanjske presude i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno da odbaci dio tužbenog zahtjeva na utvrđenje da je tužitelj stekao pravo vlasništva sporne nekretnine.

Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka revidenti nalaze u nepostojanju razloga o odlučnoj činjenici da II-tužena M.P., iako suvlasnica sporne livade u ½ dijela, nikada nije dala suglasnost na prodaju. Pored toga revidenti tvrde da je drugostupanjski sud utvrdio drugačije činjenično stanje od prvostupanjskog suda, kad u obrazloženju navodi da je pravilno po prvostupanjskom sudu utvrđeno da tužitelj nije dao tuženiku naknadni rok za ispunjenje, iako prvostupanjski sud to nije naveo, već upravo suprotno da je to neodlučno, jer da se i prihvati da je tuženik dao naknadni rok tužitelju, to je učinio samo forme radi. Budući da drugostupanjski sud nije smio bez rasprave utvrditi činjenice koje nije utvrdio prvostupanjski sud, počinio je time bitnu povredu odredaba parničkog postupka.

Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava revidenti nalaze u djelomičnoj ništavosti spornog ugovora u odnosu na II-tuženu M.P., koja nije potpisala kupoprodajni ugovor, ni dala suglasnost na prodaju. U pogledu utvrđenja o stjecanju prava vlasništva tužitelja na spornoj nekretnini, revidenti ističu da je takva odluka suprotna odredbi čl. 33. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima.

Primjerak pravovremene, potpune i dopuštene revizije, prvostupanjski je sud primjenom odredbe čl. 390. st. 1. ZPP dostavio protivnoj stranci na odgovor i Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske ovlaštenom na podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti.

Odgovor na reviziju nije podnijet niti se Državno odvjetništvo Republike Hrvatske izjasnilo o podnijetoj reviziji.

Revizija tuženih je osnovana.

Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 386. st. 1. u svezi sa čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92 i 112/99), na kojeg sud pazi po službenoj dužnosti, nije ostvaren.

Nisu ostvareni ni revizijski razlozi bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuju revidenti. Prvostupanjski sud je u obrazloženju presude naveo da je II-tužena M.P. sudjelovala u postupku upravo kao bivša suvlasnica sporne nekretnine, pa je stoga ocijenio prigovor promašene pasivne legitimacije neosnovanim. Takvo utvrđenje prihvatio je i drugostupanjski sud a prihvaća ga i ovaj revizijski sud. Naime u toč. 1. tužbe tvrdi se da je I- tuženi uz suglasnost II-tužene prodao tužitelju spornu livadu. Te je navode I-tuženik, kao punomoćnik II-tužene, izrijekom priznao, pa su nižestupanjski sudovi pravnilno zaključili da prigovor promašene pasivne legitimacije u odnosu na II-tuženu nije osnovan. Isto tako je neosnovana tvrdnja tuženih da je drugostupanjski sud bez rasprave utvrdio drukčije činjenično stanje od prvostupanjskog suda u pogledu odlučne činjenice da li je I-tuženik dao tužitelju naknadni rok za ispunjenje. Tvrdnje tuženih da se prvostupanjski sud uopće nije upuštao u utvrđivanje ove činjenice, potpuno su neosnovane. Upravo suprotno od navoda tuženih,

prvostupanjski je sud najveći dio cijelog prvostupanjskog postupka, kao i obrazloženja prvostupanjske presude, posvetio upravo razjašnjenju naknadnog primjerenog roka za ispunjenje tužiteljeve obveze, te zaključio – analizirajući sve provedene dokaze, da tuženici nisu ostavili tužitelju primjeren naknadni rok za ispunjenje (početak str. 3. obrazloženja prvostupanjske presude).

Ostvaren je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Nižestupanjski sudovi su suprotno odredbe čl. 33. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (“Narodne novine” br. 53/91, 9/92 i 77/92) prihvatili tužbeni zahtjev da je tužitelj stekao isključivo pravo vlasništva na spornoj livadi kupoprodajom od 09. travnja 1989., iako čl. 33. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima propisuje da se vlasništvo nad nekretninama stječe upisom u zemljišnu knjigu. Time su nižestupanjski sudovi pogrešno primjenili materijalno pravo, pa je primjenom odredbe čl. 395. st. 1. ZPP valjalo reviziju tuženih usvojiti kao osnovanu, preinačiti nižestupanjske presude i odbiti tužitelja s ovim dijelom tužbenog zahtjeva.

Ostvaren je i revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava u pogledu predaje sporne nekretnine u posjed tužitelju. Valjanim kupoprodajnim ugovorom od 09. travnja 1989. bila je ugovorena kupoprodajna cijena u iznosu od 450 DEM, od kojeg iznosa je tužitelj platio 100 DEM, a ostao dužan tuženicima još 350 DEM. Iz tvrdnje tuženih da nisu tražili isplatu preostalog iznosa, jer su smatrali ugovor raskinutim, zaključiti je da bi u slučaju pravne valjanosti kupoprodajnog ugovora, tužitelj morao platiti ugovorenu kupoprodajnu cijenu. Prema odredbi čl. 122. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine br. 53/91, 73/91, 3/94, i 7/96), u dvostranim ugovorima ni jedna strana nije dužna ispuniti obvezu, ako druga strana ne ispuni svoju. Što više, stavkom 2. čl. 122. Zakona o obveznim odnosima izrijekom je data ovlast sudu da – pod uvjetima propisanim zakonom – može uvjetovati ispunjenje obveze jedne strane tek kad druga strana ispuni svoju. Kako u konkretnom slučaju nisu primijenjene odredbe čl. 122. Zakona o obveznim odnosima niti je u tom dijelu činjenično stanje utvrđivano došlo je zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja do pogrešne primjene materijalnog prava.

Valjalo je stoga primjenom odredbe čl. 395. st. 2. ZPP ukinuti nižestupanjske presude u pogledu predaje u posjed sporne nekretnine i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Temeljem svega iznijetog – primjenom odredbe čl. 395. st. 1. i st. 2. ZPP odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 27. lipnja 2001.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v. r.