Croatian Supreme Court dismisses drug abuse appeals, upholding conviction for supplying narcotics to addicts.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the appeals filed by three defendants convicted of drug abuse and upheld the first-instance judgment. The court found that supplying narcotics to addicts constitutes a serious attack on public health and cannot be considered trivial under Article 28 of the Criminal Law, despite the defendants' claims of leniency. The court rejected arguments regarding excessive sentencing by noting that the defendants had committed new offenses within the probation period of a previous suspended sentence, negating the expected deterrent effect.
Legislator headnote
AI generatedčl. 173. st. 2. Kaznenog zakona; čl. 28. Kaznenog zakona: Supplying narcotics to addicts constitutes a serious offense endangering health and cannot be deemed trivially insignificant merely because it involves a specific quantity or context.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedCited Case Law
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž-922/02-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Hajrije Novoselec i Marijana Svedrovića, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Snježane Mrkoci, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. B.D. i dr. zbog kaznenog djela zlouporabe opojnih droga, iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona, u svezi s čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona i dr., odlučujući o žalbama optuženika B.D. .D.J. . protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj K-48/01-59 od 27. kolovoza 2002. godine, u sjednici vijeća održanoj 28. listopada 2003. godine u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske mr. S.Z.,
p r e s u d i o j e:
Odbijaju se žalbe opt. B.D. .D.J. kao neosnovane i potvrđuje se presuda suda prvog stupnja.
Obrazloženje
Pobijanom presudom Županijski je sud u Osijeku proglasio krivim B.D. zbog kaznenih djela zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona (KZ) u svezi s čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama KZ (ZIDKZ) iz čl. 173. st. 1. KZ i 173. st. 5. KZ, T.B. zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 1. i čl. 173. st. 5. KZ, a D.J. zbog kaznenih djela iz čl. 173. st. 1. i 173. st. 5. KZ, i nakon što je optuženicima B.D. .D.J. utvrdio pojedinačne kazne za svako kazneno djelo za koje ih je proglasio krivim B.D. je osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca, a D.J. na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca.
Prema optuženiku T.B. sud je primijenio uvjetnu osudu tako da mu je izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca i odredio da se ona neće izvršiti ukoliko optuženik u roku od jedne godine ne počini novo kazneno djelo.
Temeljem čl. 173. st. 1. KZ sud je optuženiku B.D. oduzeo 58,55 grama droge marihuane, D.J. 56 tableta droge MDMA, a T.B. 7,54 grama droge marihuane, odlučivši da će se ta droga nakon pravomoćnosti presude uništiti.
Temeljem čl. 122. st. 1. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine, broj 110/97, 58/99, 112/99 i 58/02, u daljnjem tekstu ZKP) sud je svu trojicu optuženika obavezao da na ime troškova kaznenog postupka plate paušalni iznos od po 500,00 kn.
Istom presudom temeljem čl. 354. st. 3. ZKP sud je oslobodio optužbe B.K. da bi počinio kazneno djelo iz čl. 173. st. 1. Kaznenog zakona i riješio da troškovi kaznenog postupka u odnosu na tog optuženika padaju na teret proračunskih sredstava suda.
Protiv ove presude podnijeli su žalbe optuženici B.D. i D.J..
B.D., putem svoga branitelja B.T., odvjetnika iz O., pobija presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kaznenoj sankciji, te predlaže da se presuda u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.
Optuženik D.J., putem svoga branitelja S.D., odvjetnika iz O., pobija presudu zbog povrede kaznenog zakona i odluke o kaznenoj sankciji, te predlaže da se presuda preinači tako da se optuženik proglasi krivim samo zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 1. KZ, te da se prema njemu za to kazneno djelo primijeni uvjetna osuda.
Odgovor na žalbe optuženika nije podnesen.
Prije održavanja sjednice vijeća temeljem čl. 373. st. 1. ZKP spis je dostavljen na dužno razgledavanje državnom odvjetniku Republike Hrvatske.
Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske mr. S.Z. predložio je na sjednici vijeća da se odbiju žalbe optuženika kao neosnovane.
Žalbe nisu osnovane.
Na žalbu optuženika B.D.
Nije u pravu taj žalitelj kada tvrdi da je činjenično stanje, u odnosu na kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ, za koje je proglašen krivim pod toč. 1. izreke pobijane presude, pogrešno utvrđeno.
Žalitelj ponavlja obranu koju je dao tijekom glavne rasprave, tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno ocijenio da je vjerodostojna obrana koju je dao pred policijom i ponavlja razloge zbog kojih je pred policijom priznao i to kazneno djelo.
Ovo vijeće, međutim, smatra da je sud prvog stupnja pažljivo ocjenjivao obranu žalitelja, uspoređivao ju s obranom optuženika D.J. i s podacima koji proizlaze iz zapisnika o njegovom ispitivanju pred policijom o tome da je bio poučen da nije dužan dati svoju obranu, da se prije ispitivanja savjetovao sa braniteljem, koji je, zatim, bio prisutan njegovom ispitivanju, te da ni optuženik ni branitelj nisu stavili na zapisnik nikakvih prigovora, osnovano zaključio da je upravo taj iskaz vjerodostojan, o čemu je u presudi naveo jasne i logične razloge, koje u cijelosti prihvaća ovaj sud.
Valja reći da je događanje, koje se odnosi na kazneno djelo opisano pod toč. 1. izreke pobijane presude, na identičan način, pred policijom, opisao i optuženik J.. Pri tome su jednako opisivali brojne detalje oko predaje droge. Jedina razlika između njihovih iskaza je u tome što je žalitelj tvrdio da je tablete ecstazya dao J. bez naknade, a J. je naveo da ih je platio 2.700,00 kn. Sve te detalje, o kojima su optuženici iskazivali pred policijom, ne bi mogli opisati istovjetno da se događaj stvarno nije tako zbio.
S pravom sud prvog stupnja u presudi navodi da je tvrdnja žalitelja da je iskaz pred policijom dao pod psihičkim pritiskom koji je na njega vršen još prije dolaska branitelja, nelogičan. U to isto vrijeme policija je saslušavala i ostale optuženike. Nijedan od njih ne tvrdi da su vršeni bilo kakvi pritisci od strane policije, pa čak ni B.K., iako je on odbio dati svoju obranu.
Prema tome, i ovo vijeće smatra da je činjenično stanje i u odnosu na kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ, pravilno utvrđeno.
Ne može se prihvatiti ni tvrdnja žalitelja da je izrečena jedinstvena kazna "drakonska mjera" koja radi toga "ne može ostaviti pozitivan utjecaj na jednu mladu osobu pred kojom je tek počeo život".
Prije svega, žalba bezuspješno želi optuženika prikazati neiskusnom i lakomislenom mladom osobom, koja je zbog nepromišljenosti došla na optuženičku klupu. Međutim, iz njegove obrane proizlazi da je on već duže vrijeme u kontaktu s drogom. On tvrdi da se bojao nastupa apstinencione krize, kada se nalazio u policijskoj postaji, radi čega je želio što prije otići iz te zgrade. Osim toga, on se dobro snalazi na narkotržištu, kada je optuženiku J., kratko vrijeme nakon narudžbe, nabavio 60 tableta ecstazya.
Stoga utvrđena minimalna kazna zakonom zapriječena za kazneno djelo iz čl. 173. st.
2. KZ i samo nešto veće kazne od zapriječenih za kaznena djela iz čl. 173. st. 1. i 173. st. 5. KZ nisu prestroge a kamoli drakonske, kakvim ih ocjenjuje žalba, a takva nije ni jedinstvena kazna koja mu je izrečena. Ona je nužna mjera represije, s obzirom na težinu kaznenih djela koje je optuženik počinio u kratkom vremenskom periodu od svega nekoliko dana.
Stoga se blažom kaznenom sankcijom ne bi mogla postići opća svrha kažnjavanja propisana u čl. 6. i 50. KZ.
Na žalbu optuženika D.J.
Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je sud na njegovu štetu povrijedio zakon, kada je njegov postupak, opisan pod toč. 2. izreke presude, pravno označio i kao kazneno djelo iz čl. 173. st. 5. KZ.
Pogrešno drži taj žalitelj da je smisao odredbe čl. 173. st. 5. sprečavanje širenja konzumiranja opojnih droga, iz čega zaključuje da njegov postupak ne sadrži elemente tog kaznenog djela, jer je drogu dao osobi koja ju i inače uzima.
Zaštitni objekt kaznenog djela iz čl. 173. KZ je zdravlje ljudi i to kako onih koji su potpuno zdravi, tako i onih čije je zdravlje narušeno, čak ako je narušeno i zlouporabom droge, jer svaka daljnja količina droge dovodi do daljnjeg pogoršanja zdravstvenog stanja i takve osobe.
Stoga se i davanjem droge ovisniku o narkoticima ostvaruju elementi kaznenog djela iz čl. 173. st. 5. KZ, pa je osnovano sud prvog stupnja postupak optuženika označio, osim po čl. 173. st. 1. KZ, i kao kazneno djelo iz čl. 173. st. 5. KZ.
Ne može se prihvatiti teza žalbe da taj postupak optuženika nije društveno opasan, pa da, stoga, prema odredbi čl. 28. KZ nije kazneno djelo.
Nije kazneno djelo, prema naprijed navedenom propisu samo ono djelo koje, s obzirom na način postupanja počinitelja, njegovu krivnju i nastupjelu posljedicu za zaštićeno dobro i pravni sustav, predstavlja očito beznačajno djelo.
Davanje droge drugom na uživanje predstavlja ozbiljan atak na zdravlje ljudi, koje je zaštitni objekt kaznenog djela iz čl. 173. KZ, pa se takav postupak ne može cijeniti očito beznačajnim u smislu čl. 28. KZ, kao što pogrešno smatra žalba.
Ne može se prihvatiti tvrdnja žalitelja da mu je izrečena prestroga kaznena sankcija.
Prije svega ističe se da nije točna njegova tvrdnja da je sud propustio cijeniti na njegovoj strani brojne olakotne okolnosti, naročito iskreno priznanje čime je olakšano utvrđivanje relevantnih činjenica.
Iz pobijane presude vidljivo je da je sud prvog stupnja kao olakšavajuće okolnosti optuženiku cijenio da je mlada osoba, da je priznao izvršenje kaznenog djela i da je izrazio kajanje. Međutim, olakšavajućim okolnostima sud je suprotstavio otežavajuće okolnosti koje je utvrdio tijekom postupka a te su da je optuženik tijekom 2000. godine presudom Općinskog suda u Osijeku broj K-446/00 osuđen zbog kaznenih djela iz čl. 173. st. 1. i 173. st. 5. Kaznenog zakona na kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca, na koju je sud primijenio uvjetnu osudu sa rokom kušnje od jedne godine dana. Spomenuta presuda postala je pravomoćna 30. listopada 2000. godine, a žalitelj je kaznena djela za koja je proglašen krivim pobijanom presudom počinio i u ožujku mjesecu 2001. godine, dakle u roku kušnje iz prethodne presude. Upravo radi toga ne može se prihvatiti tvrdnja žalbe da bi se i uvjetnom osudom na optuženika moglo utjecati da ubuduće ne čini kaznena djela, jer prethodno primijenjena uvjetna osuda nije postigla takav učinak.
Ovaj sud smatra da je sud prvog stupnja optuženiku utvrdio pojedinačne kazne za kaznena djela za koja ga je proglasio krivim u skladu sa stupnjem njegove krivnje i težinom djela koja je počinio, i osudio ga na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca. Kroz takvu kaznu, prema ocjeni ovog suda, došle su do izražaja sve okolnosti koje prema odredbi čl. 56. st. 2. KZ utječu na izbor mjere kazne.
Kako se blažom kaznenom sankcijom, za koju pledira optuženik, ne bi mogla postići opća svrha kažnjavanja propisana u čl. 6. i 50. KZ to je ocijenjeno da je i u tom dijelu njegova žalba neosnovana.
Iz naprijed iznesenih razloga valjalo je odbiti žalbe obojice optuženika i potvrditi pobijanu presudu, pa je odlučeno kao u izreci (čl. 387. ZKP).
U Zagrebu, 28. listopada 2003. godine.
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Snježana Mrkoci, v.r.
Milan Gudelj, v.r.
Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava
Voditelj Otpremne pisarnice:
Štefica Klepac