Rev-40/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 40/02-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan kao predsjednice vijeća, te Jakoba Miletića, Vjere Delić, dr. Ivana Kaladića i Gordane Matasić-Špoljarić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika 1. A. B., 2. N. B. iz Z., koje zastupa V. M., odvjetnik u Z., protiv tuženika-protutužitelja G. T. d.d. iz Z., koga zastupaju S. T. i M. I., odvjetnici u Z., radi isplate, rješavajući reviziju i nadopunu revizije tuženika-protutužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu od 4. rujna 2001. godine broj Gž-4777/00-2 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 20. rujna 1999. godine broj Pn-745/94, u sjednici održanoj dana 19. svibnja 2004. godine,

r i j e š i o j e:

Revizija tuženika-protutužitelja djelomično se prihvaća, ukidaju se presuda Županijskog suda u Zagrebu od 4. rujna 2001. godine broj Gž-4777/00-2 i presuda Općinskog suda u Zagrebu od 20. rujna 1999. godine broj Pn-745/94 u dijelu u kojem je odbijen protutužbeni zahtjev kao i u odluci o parničnim troškovima, te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U preostalom dijelu revizija se odbacuje kao nedopuštena.

O troškovima revizijskog postupka odlučit će prvostupanjski sud u konačnoj odluci.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom obvezan je tuženik platiti tužiteljima na ime neostvarene najamnine 15.018,95 kn sa zateznim kamatama, te na ime zateznih kamata na unaprijed plaćena novčana sredstva 27.746,34 kn sa zateznim kamatama i naknaditi im parnične troškove u iznosu od 15.410,00 kn, a preostali dio tužbenog zahtjeva za iznos od 14,80 kn sa zateznim kamatama je odbijen, dok je u cijelosti odbijen protutužbeni zahtjev tuženika- protutužitelja za isplatu 75.356 DEM u protuvrijednosti na dan plaćanja sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe stranaka i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude u dijelu u kojem je djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev, te u dijelu u kojem je odbijen protutužbeni zahtjev pravovremenu, djelomično dopuštenu i potpunu reviziju i nadopunu revizije izjavio je tuženik-protutužitelj (dalje u tekstu tuženik) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se preinači usvajanjem žalbe tuženika i odbijanjem tužbenog zahtjeva, a uvažavanjem protutužbenog zahtjeva, ili da se nižestupanjske presude u cijelosti ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju tužitelji-protutuženici (dalje u tekstu tužitelji) su predložili da se revizija odbaci kao nedopuštena, a nadležni državni odvjetnik se o reviziji nije izjasnio. Revizija je djelomično osnovana, a djelomično nije dopuštena.

Protutužbeni zahtjev tuženika temelji se na tvrdnji da su na predmetnoj lokaciji Vrbik u Zagrebu minimalne cijene poslovnog prostora iznosile 1.800 DEM po 1 m², pa da bi 57,47 m² predmetnog poslovnog prostora za koji su stranke sklopile predugovor o udruživanju sredstava za izgradnju poslovnog prostora, imalo vrijednost od 103.446 DEM, a da uplaćeni dinarski iznos od strane tužitelja na ime planske cijene toga poslovnog prostora preračunato iznosi 28.090 DEM, te da se ukazuje razlika od 75.356 DEM koju tuženik zahtijeva da mu tužitelji solidarno isplate u dinarskoj protuvrijednosti na dan plaćanja sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

Prvostupanjski je sud odbio protutužbeni zahtjev uz obrazloženje da tuženik nije sačinio konačni obračun cijene, a tijekom postupka nije naveo niti jedan razlog koji bi upućivao na opravdanost primjene odredbi čl. 636. Zakona o obveznim odnosima, da tuženik osim što je odredio visinu protutužbenog zahtjeva nije ponudio provođenje niti jednog dokaza na okolnost opravdanosti toga zahtjeva, te da sud nije imao niti elemenata po kojima bi o tome uopće mogao odlučiti.

Drugostupanjski sud odbijajući tuženikovu žalbu smatra da je prvostupanjski sud odbio protutužbeni zahtjev uz pravilnu primjenu materijalnog prava. Međutim, pogrešno nižestupanjski sudovi smatraju da tuženik u svojoj protutužbi nije predložio nikakav dokaz radi utvrđenja činjenica iz kojih bi proizlazila osnovanost protutužbenog zahtjeva. Naime, tuženik je u protutužbi kao dokaz predložio vještačenje po vještaku knjigovodstvene struke. Stoga je zaključak nižestupanjskih sudova o tome da tuženik nije predložio izvođenje dokaza protivan sadržaju protutužbe, a time je došlo do bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99 – dalje u tekstu ZPP).

Stoga je valjalo djelomičnim prihvaćanjem revizije ukinuti nižestupanjske presude u dijelu u kojem je odbijen protutužbeni zahtjev kao i u odluci o parničnim troškovima i predmet u tom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (čl. 394. st. 1. ZPP).

U nastavku postupka prvostupanjski će sud raspraviti činjenice važne za donošenje odluke o protutužbenom zahtjevu, a zatim će donijeti novu presudu.

Odredbom čl. 4. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 112/99 – dalje u tekstu ZIDZPP) koji je stupio na snagu 6. studenog 1999. godine izmijenjena je odredba čl. 382. st. 2. ZPP, tako da u sporovima u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu, predaju stvari ili izvršenje kakve druge činidbe, revizija nije dopuštena ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 100.000,00 kn.

U smislu odredbe čl. 10. st. 3. ZIDZPP o reviziji izjavljenoj protiv pravomoćne odluke drugostupanjskog suda donesene nakon stupanja na snagu toga zakona rješava se po tom zakonu.

U ovom sporu drugostupanjska presuda donesena je 4. rujna 2001. godine dakle nakon stupanja na snagu ZIDZPP, pa je za dopuštenost revizije mjerodavna vrijednost predmeta spora po izmijenjenoj odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, dakle koja prelazi 100.000,00 kn. S obzirom da vrijednost predmeta spora pobijane pravomoćne presude u odnosu na tužbeni zahtjev prihvaćen nižestupanjskim presudama ne prelazi propisani iznos od 100.000,00 kn, revizija tuženika u dijelu kojim se pobija djelomično prihvaćanje tužbenog zahtjeva nije dopuštena, pa je reviziju u tom dijelu valjalo odbaciti kao nedopuštenu (čl. 392. ZPP).

U Zagrebu, 19. svibnja 2004. godine.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.