Legislator Case Law & Legislation
Gž-942/2003-2 AI generated

Croatian court dismisses appeal on guarantee type, confirming lower court's finding of subsidiary rather than joint liability.

Case Number Gž-942/2003-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The County Court in Varaždin dismissed the plaintiff's appeal against the District Court's judgment of July 19, 2001, upholding the original ruling in its entirety. The plaintiff argued for joint liability, but the court found the defendants signed a guarantee clause indicating subsidiary liability based on the contract's unclear wording and the plaintiff's conduct. Consequently, the court confirmed the lower court's correct assessment of the evidence and legal application regarding the nature of the guarantee obligation.

Legislator headnote

AI generated

Zakon o parničnom postupku; Zakon o obveznim odnosima: When the nature of a guarantee is unclear in a contract, the court must interpret the parties' intent and conduct to determine if the obligation is joint or subsidiary, with the burden of proof resting on the party claiming joint liability.

Keywords

AI generated
guarantee liability subsidiary vs joint contract interpretation evidence assessment appeal dismissal civil procedure loan agreement

Cited Legislation

AI generated
čl. 353 st. 1 Zakona o parničnom postupku
čl. 354 st. 2 toč. 13 Zakona o parničnom postupku
čl. 365 st. 2 Zakona o parničnom postupku
čl. 1004 st. 1 Zakona o obveznim odnosima
čl. 368 Zakona o parničnom postupku
čl. 154 st. 1 Zakona o parničnom postupku

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

Broj:Gž.942/03-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Valentina Habuša, kao predsjednika vijeća, te Jadranke Majcen-Horvat i Božidara Slavnića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. Š. K. Z. V., ..., zastupan po odvjetnicima Z. o. u. M. F. i dr. odvjetnicima iz V., te O. u. N. S. i R. R., punomoćnicima iz V., protiv I-tuženika I. H. iz V., ..., i II-tuženika M. K. iz V., ..., obojica zastupani po punomoćnicima M. P. i M. Š. odvjetnicima iz O. društva P. &. Š. iz V., radi isplate, povodom žalbe tužitelja izjavljene protiv presude Općinskog suda u Varaždinu br.P.1307/97-32 od 19. srpnja 2001.g., u sjednici vijeća održanoj 25. rujna 2003.godine

p r e s u d i o j e :

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje u cijelosti presuda Općinskog suda u Varaždinu br.P.1307/97-32 od 19. srpnja 2001.g.

Obrazloženje

Pobijanom presudom, pod toč.I izreke, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 582.185,74 kn, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 07.03.97.g. pa do isplate, kao i sa zahtjevom za naknadu parničnog troška. Toč.II izreke obvezan je naprotiv, tužitelj tuženicima naknaditi prouzročeni parnični trošak od 76.363,16 kn, u roku od 15 dana.

Navedenu presudu, pravovremeno podnijetom žalbom, pobija tužitelj iz svih zakonskih žalbenih razloga iz čl.353 st.1 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92 i 112/99; dalje ZPP), uz prijedlog da ovaj sud usvoji njegovu žalbu, ukine pobijanu presudu i predmet vrati istom sudu na ponovno odlučivanje.

U odgovoru na žalbu tuženici su se usprotivili navodima žalbe te ustvrdili da je pobijana presuda zasnovana na zakonu, a da nisu dali poseban prijedlog za postupanje sa žalbom ovome sudu.

Žalba tužitelja nije osnovana.

U žalbi tužitelj ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl.354 st.2 toč.13 ZPP-a, a da pri tome pobliže ne obrazlaže zbog čega smatra da je iz tog žalbenog razloga počinjena navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka. Ispitivanjem odluke i stanja predmeta ovaj sud ne nalazi da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 toč.1-13 ZPP-a, a na koje ovaj sud temeljem čl.365 st.2 ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud u ovoj pravnoj stvari, i po ocjeni ovoga suda, pravilno utvrdio sve odlučne činjenice.

Kod nesporne činjenice da su I i II-tuženici izjavu jamaca uz ugovor o kontokorento zajmu (dalje ugovor) koji je zaključen između tužitelja kao zajmodavca i B. Ž., S. V., T. Ž. i B. Ž. kao zajmoprimaca 01.09.1995.g., potpisali, bilo je sporno da li su to učinili, kao solidarni jamci (tvrdnja tužitelja) ili kao supsidijarni jamci (tvrdnja tuženih), te da li su se sukladno tome ispunili uvjeti da tužitelj kao vjerovnik ima pravo tražiti ispunjenje obveze od strane tuženika kao jamaca.

U provedenom dokaznom postupku uvidom u ugovor od 01.09.95.g. u kojem je sadržana i izjava tuženih kao jamaca te saslušanja svjedoka i stranaka kao i uvida u priležeće ovršne predmete toga suda br.I.717/96 i I.1619/95 prvostupanjski sud utvrdio je za ovaj postupak sve odlučne činjenice.

Tako je utvrdio da ugovor od 01.09.95.g. ima oblik tipskog obrasca u kojem se bitne ugovorne odredbe naknadno ispunjavaju, a da je takav ugovor pripremio tužitelj kao zajmodavac, te da toč.5 ugovora kojom je određen način osiguranja potraživanja zajmodavca sadrži klauzulu o solidarnom jamstvu, dok izjava jamaca sadrži klauzulu o supsidijarnom jamstvu.

Obzirom na tako nejasne odredbe ugovora od 01.09.95.g. o osiguranju potraživanja u odnosu na sadržaj sa izjavom jamaca o vrsti jamstva, imajući u vidu da je ugovor sklopljen prema unaprijed odštampanom sadržaju i da je time pripremljen i predložen od jedne ugovorne strane, a to je tužitelj, da se tada iste imaju tumačiti u korist druge strane, a to sukladno odredbi čl.100 Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99; dalje ZOO).

Stoga što se tiče vrste jamstva sud zauzima stajalište da se takove nejasne odredbe ugovora i izjave jamaca trebaju tumačiti u korist tuženih, a sa kojim stajalištem je suglasan i ovaj sud.

Naime, glede vrste jamstva, potpuno je pravilno prvostupanjski sud kod utvrđene činjenice da je predmetni ugovor pripremljen i prezentiran prema unaprijed odštampanom sadržaju od strane tužitelja kao zajmodavca tuženicima kao jamcima, te kod činjenice da su odredbe o jamstvu nejasne i da su u izjavi jamaca, a koja predstavlja preuzimanje obveze tuženih kao jamaca za ispunjenje tražbine glavnog dužnika prema zajmoprimcu, konkretno tužitelju, nalazi sadržaj koji upućuje na preuzimanje obveze jamstva kao supsidijarnog, a ne solidarnog jamstva, slijedom toga pravilno zaključio da su tuženici kao jamci preuzeli obvezu supsidijarnog jamstva. I po ocjeni ovoga suda, odlučno je, obzirom na nejasnoće ugovornih odredbi glede jamstva, za tuženike kao jamce upravo sadržaj tih ugovornih odredbi kako ih regulira izjava jamaca, jer ista izjava predstavlja ugovor o jamstvu (čl.997 ZOO-a) pridružen ugovoru o kreditu.

Isto tako prvostupanjski sud, slijedom pravilno utvrđenih činjenica i zauzetog stajališta o vrsti preuzetog jamstva, pravilno je utvrdio da tužitelj kao zajmodavac, još nije stekao pravo (postupkom pokrenutim ovršnim prijedlogom od 12.03.g. 1997.g.) na ispunjenje obveze od strane tuženih kao jamaca, odnosno da se za podnošenje tužbe nije ispunio uvjet iz čl.1004 st.1 ZOO-a.

Naime, kako to ispravno ističe i prvostupanjski sud kod pokrenutog postupka ovrhe na pokretninama u predmetu toga suda I.717/96, a obustavljenog zbog neplaćanja predujma za provođenje ovrhe rješenjem od 28.03.97.g., te kod pokrenutog postupka u predmetu I.1619/95 na nekretnini dužnika S. V., koji je postupak nakon održanog ročišta od 02.03.98.g. povodom prigovora ovršenika u fazi odlučivanja o tom prigovoru, još nisu nastupili uvjeti za ispunjenje tražbine od strane tuženih kao supsidijarnih jamaca.

Naime, prema odredbi čl.1004 st.1 ZOO-a od jamca se može zahtijevati ispunjenje obveze tek nakon što je glavni dužnik ne ispuni u roku određenom u pismenom pozivu, a što se odnosi na supsidijarno jamstvo.

Ocjena je i ovog suda, a obzirom na pokrenute postupke ovrhe od kojih je jedan obustavljen, upravo a povodom postupanja tužitelja (ovrha na pokretninama) a drugi još uvijek u tijeku, a u fazi koja ne čini razvidnim da li postoji mogućnost namirenja tužitelja iz sredstava dužnika (ovrha na nekretninama) ne ukazuje na ispunjenje uvjeta iz čl.1004 st.1 ZOO-a.

Stoga je prvostupanjski sud zauzevši stajalište, da obveza tuženih kao supsidijarnih jamaca u odnosu na tužitelja kao zajmodavca iz ugovora od 01.09.95.g. nije u trenutku podnošenja tužbe dospjela, pravilno primijenio i materijalno pravo, a radi čega niti taj žalbeni razlog nije pravilno istaknut.

Žalba tužitelja u odnosu na osporavanje činjeničnih utvrđenja suda o postojanju supsidijarnog jamstva na strani tuženika iznosi tvrdnje da su tuženici kao dugogodišnji zadrugari tužitelja (II-tuženik i predsjedatelj kreditnog odbora tužitelja) dobro znali sve o režimu odobravanja kredita zadrugarima, metodologiji zaključenja te instrumentima osiguranja, a da je to bilo sadržano u solidarnom jamstvu, kao i da su im bile poznate posljedice nepravodobnog plaćanja, odnosno drugim riječima upoznati sa uobičajenom praksom kod davanja kredita, pa da slijedom toga nisu mogle postojati nejasnoće u odnosu na ugovorne odredbe o jamstvu.

Međutim, protivno stajalištu žalbe, i bez obzira na njihovu raniju poziciju zadrugara sa određenim funkcijama, te svojim znanjima o načinu davanja kredita te pojedinim ugovornim odredbama, kao i posljedicama neplaćanja, valja reći da su obzirom na konkretni spor tuženici potpisali konkretni ugovor o jamstvu, osporivši svoju obvezu obzirom na vrstu jamstva, pa je prvostupanjski sud pravilno, vezano na utvrđene nejasnoće sadržaja odredbi ugovora i izjave o jamstvu pravilno, i po ocjeni ovoga suda, zaključio da takav sadržaj obveze preuzete ugovorom predstavlja supsidijarno, a ne solidarno jamstvo. Na to, po ocjeni ovoga suda ne može imati utjecaja njihova pozicija kod tužitelja i znanje prakse.

Nadalje, žalba se posebno bavi preocjenom iskaza tuženih u dijelu u kojem isti iznose da su kod potpisivanja ugovora smatrali da su svoju obvezu preuzeli u odnosu samo na glavnog dužnika B. Ž., osporivši da bi u trenutku potpisa izjave o jamstvu isti bio potpisan i od ostalih glavnih dužnika.

Međutim, po ocjeni ovoga suda, prvostupanjski sud je glede utvrđenja ove činjenice, protivno stajalištu žalbe ispravno ocjenio kako iskaze tuženih tako i svjedoka S. V., B. Ž. i dijela iskaza direktora tužitelja V. S.. Naime, obzirom na okolnosti pod kojima je potpisana izjava o jamstvu od strane tuženika, a prema iskazu I-tuženika te svjedoka S. V., koji je iskazao da nijedan tužiteljev dokumenat nije potpisao u trenutku kada bi sadržavao potpise tuženih, a koji je sam sebe smatrao založnim dužnikom, te da je sama glavna dužnica B. Ž. smatrala ostale glavne dužnike jamcima, taj sud je ispravno povjerovao tuženicima da su bili uvjereni da izjavu o jamstvu potpisuju samo za B. Ž. kao glavnog dužnika i da isti u tom trenutku nije bio potpisan od strane ostalih glavnih dužnika.

Osim toga, po ocjeni ovoga suda, u prilog tome govori i opomena za plaćanje kredita koju je tužitelj 21.03.96.g. uputio samo B. Ž. kao glavnoj dužnici, dok je sve ostale kako glavne dužnike, tako i jamce o tome samo obavijestio. To naime upućuje na zaključak da je i sam tužitelj samo nju, držao glavnim dužnikom.Iz tih razloga ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio, suprotno stajalištu žalbe, provedene dokaze, a glede ove činjenice.

Istodobno se tvrdnje žalbe da je tužitelj ipak pokušao najprije dug naplatiti od glavnih dužnika, ali da naplata zbog nedostatnosti imovine te visinu duga nije bila moguća, jer i po stajalištu ovoga suda na to ne upućuju rezultati provedenog postupka ovrhe i postupka koji je u tijeku, a sve kod činjenice da je prema već spomenutoj opomeni od 21.03.96.g., koja je upućena samo B. Ž., kao glavnoj dužnici, ne može, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud smatrati da je tužitelj postupio po odredbi čl.1004 st.1 ZOO-a.

Stoga je protivno žalbi prvostupanjski sud odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja, pravilno primijenio i materijalno pravo.

Zbog toga je valjalo žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i temeljem odredbe čl.368 ZPP-a potvrditi pobijanu presudu, u odbijajućem dijelu pod toč.I, kao i u toč.II kojom je tužitelju naložena tuženiku naknada prouzročenih parničnih troškova, koju žalba posebnim razlozima ne osporava, ali i za istu valja reći da je donijeta pravilno u skladu sa odredbom čl.154 st.1 ZPP-a.

U Varaždinu, 25. rujna 2003. godine

PREDSJEDNIK VIJEĆA:

Valentin Habuš v.r.