Revr-256/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr-256/02-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Jakoba Miletića kao predsjednika vijeća, te dr. Ivana Kaladića, Gordane Matasić-Špoljarić, mr. Andrije Erakovića i Katarine Buljan kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. G. iz V., koga zastupa punomoćnik A. B., dipl. pravnik sindikata V., protiv tuženika V. d.d. V., zastupanog po B. G., dipl. pravniku, radi poništenja odluke o otkazu ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Bjelovaru od 27. travnja 2000. godine broj Gž-870/00, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Virovitici od 16. veljače 2000. godine broj P-648/99, u sjednici održanoj dana 22. siječnja 2003. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je u st. I. odbačen tužbeni zahtjev u dijelu da se utvrdi kako odluka tuženika o otkazu ugovora o radu tužitelju od dana 29. siječnja 1999. godine nije dopuštena, te u st. II. u kojem je odbijen dio tužbenog zahtjeva da se utvrdi kako obavijest tuženika o prestanku radnog odnosa istekom otkaznog roka od 23. rujna 1999. godine nije dopuštena te da radni odnos tužitelja nije prestao. Istovremeno je potvrđen i odbijajući dio tužbenog zahtjeva da se naloži tuženiku tužitelja vratiti na posao na radno mjesto domara prema ugovoru o radu od 1. kolovoza 1999. godine, platiti mu izgubljenu zaradu kao da je radio u razdoblju od obavijesti o prestanku radnog odnosa 23. rujna 1999. godine do pravomoćnog okončanja ovog postupka sa pripadajućom kamatom uz priznanje svih ostalih prava iz radnog odnosa i naknadu troška postupka.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da revizijski sud prihvati reviziju, ukine obje nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženik u odgovoru na tužbu predlaže da revizijski sud odbije reviziju kao neosnovanu, dok se državni odvjetnik Republike Hrvatske nije izjasnio o podnesenoj reviziji.

Revizija je neosnovana.

Ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje ZPP) na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti primjenom odredbe čl. 386. ZPP. U drugostupanjskoj presudi navedeni su jasni i razumljivi razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu proturječni ni međusobno a ni činjenicama utvrđenim u prvostupanjskom postupku te ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP na koju ukazuje revident.

Nakon provedenog postupka nižestupanjski sudovi polaze od utvrđenja da je:

- dana 8. veljače 1999. godine tužitelj zaprimio odluku tuženika od 29. siječnja 1999. godine o otkazu ugovora o radu na neodređeno vrijeme s ponudom izmijenjenog ugovora kojeg tužitelj nije prihvatio,

- da se u pismenoj odluci o otkazu tužitelju priznaje otkazni rok od 3 mjeseca, iako je nesporno među strankama da tužitelj ima pravo na otkazni rok od 5 mjeseci,

- da je 16. veljače 1999. godine tužitelj podnio zahtjev za ostvarenjem prava na koji se tuženik nije očitovao,

- da je 23. rujna 1999. godine tužitelj primio obavijest da mu radni odnos prestaje 24. rujna 1999. godine, jer je protekao otkazni rok od 5 mjeseci,

- da je 7. listopada 1999. godine tužitelj podnio zahtjev za ostvarenje prava na koji se tuženik nije očitovao, niti o njemu odlučivao, te da je tužitelj dana 3. studenog 1999. godine podnio sudu tužbu za zaštitu svojih prava iz radnog odnosa.

Radnik ne može osnovano tražiti zaštitu svog prava iz radnog odnosa pred nadležnim sudom ukoliko prethodno nije zahtijevao zaštitu svog prava pred nadležnim tijelom poslodavca, jer nije postupio sukladno odredbi čl. 126. st. 1. Zakona o radu (“Narodne novine”, broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01 - dalje ZR). Naime, i u slučaju kad radnik osporava odluku o otkazu s ponudom izmijenjenog ugovora dužan je prije podnošenja tužbe sudu prethodno zahtijevati zaštitu svog prava pred nadležnim tijelom poslodavca, a u slučaju da poslodavac u roku od 15 dana od dostave zahtjeva radnika ne udovolji tom zahtjevu isti može u daljem roku od 15 dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom. Tužitelj je doduše dana 16. veljače 1999. godine podnio tuženiku zahtjev za ostvarenje prava no kako se na isti tuženik nije očitovao a tužitelj je u ovom predmetu podnio tužbu tek 3. studenog 1999. godine to je protekao rok od 15 dana u kojem je mogao zahtijevati zaštitu pred nadležnim sudom. Stoga je pravilna odluka nižestupanjskih sudova kada su odbacili dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje da odluka tuženika od 29. siječnja 1999. godine o otkazu ugovora o radu nije dopuštena.

Pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su odbili preostali dio tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje:

- da obavijest tuženika o prestanku radnog odnosa istekom otkaznog roka od 23. rujna 1999. godine nije dopuštena,

- da radni odnos tužitelja nije prestao,

- da se naloži tuženiku vratiti tužitelja na posao na radno mjesto domara ugovorom o radu od 1. kolovoza 1999. godine

- i isplati mu izgubljenu zaradu kao da je radio u razdoblju od obavijesti o prestanku radnog odnosa do pravomoćnog okončanja postupka sa pripadajućom kamatom, te

- da mu prizna sva ostala prava iz radnog odnosa,

jer je u tom dijelu tužbeni zahtjev neosnovan. Tužitelj tijekom postupka pa i sada u reviziji ističe da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada u tom dijelu nisu primijenili odredbu čl. 11. st. 4. ZR jer cijeni da je tužitelj po proteku otkaznog roka od 3 mjeseca koji je označen u odluci od 29. siječnja 1999. godine, nastavio raditi kod tuženika pa je na taj način sklopio s poslodavcem tj. tuženikom ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Stoga se po ocjeni revidenta navedena odredba ima primijeniti i u situaciji kada je radnik po proteku otkaznog roka nastavio raditi.

Ovi revizijski navodi se ne mogu prihvatiti. Tužitelj nije dokazao da je tuženik po proteku otkaznog roka od 3 mjeseca (8. srpnja 1999. godine) sa njim ponovno sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, tj. nije dokazao da postoji suglasnost volja za sklapanjem ugovora o radu pa se na njihov pravni odnos ne može primijeniti odredba čl. 11. st. 4. ZR, kako to pogrešno cijeni revident. Stoga je neosnovan dio tužbenog zahtjeva na utvrđenje da obavijest tuženika o prestanku radnog odnosa istekom otkaznog roka od 23. rujna 1999. godine nije dopuštena, te da radni odnos tužitelja nije prestao kao ni dio zahtjeva kojim tužitelj traži da mu se priznaju sva prava iz radnog odnosa pobliže označenog u st. II. izreke prvostupanjske presude.

Na revizijske navode se ističe da je tuženik ,usprkos činjenici što je u odluci o otkazu ugovora o radu od 29. siječnja 1999. godine pogrešno označio otkazni rok u trajanju od 3 mjeseca koji bi protekao 8. srpnja 1999. godine, tužitelju priznao otkazni rok u daljem trajanju od 2 mjeseca, priznao mu je pravo na godišnji odmor i slobodne dane, te mu takvim svojim postupanjem nije povrijedio prava iz radnog odnosa, kao ni time što je tužitelj obavijestio tuženika da mu radni odnos prestaje 24. rujna 1999. godine, a ne prije tog datuma. Iz iznesenih razloga se nije ostvario revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava te je presuđeno kao u izreci primjenom odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 22. siječnja 2003. godine.

Predsjednik vijeća:

Jakob Miletić, v.r.