I Kž-429/2006-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 429/06-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Erike Kocijančić, kao predsjednice vijeća, te Zlate Lipnjak-Bosanac, Milivoja Mikora, Hajrije Novoselec i Ileane Vinja, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Melite Božičević-Grbić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. T. L. zbog kaznenog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnijetoj protiv presude Županijskog suda u Vukovaru od 31. ožujka 2006. godine, broj K-19/06, u sjednici održanoj dana 17. svibnja 2006. godine, u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Božice Cvjetko,

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba opt. T. L., te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Vukovaru proglašen je krivim opt. T. L. zbog kaznenog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH, te osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 12 godina, u koju mu je kaznu uračunato, na temelju čl. 45. st. 1. OKZRH, i vrijeme provedeno u pritvoru kako to proizlazi iz izreke pobijane presude.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik po svom branitelju Š. F., odvjetniku iz V., iz žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona, te odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnijet.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, u svom pismenom mišljenju koje je stavljeno na temelju čl. 373. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne

I Kž 429/06-5

novine" broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99 i 58/02 – u nastavku: ZKP), predložio da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

Žalba optuženika nije osnovana.

Iako optuženik uvodno naznačuje žalbenu osnovu bitne povrede odredaba ZKP-a, iz sadržaja njegove žalbe ne proizlazi o kojoj bi se to bitnoj postupovnoj povredi radilo, niti se ukazuje na konkretno postojanje takve povrede.

Ono što se obrazlaže u žalbi optuženika, a što se dovodi u sumnju, je pitanje pripadnosti optuženika HVO-u, koja činjenica, s obzirom na vrstu kaznenog djela, nije odlučujuća, a njegova pripadnost HVO-u u vrijeme događaja utvrđena je iz sadržaja njegove obrane, kao i iskaza svjedoka M. Š..

Uz navedeno, žalba ističe da je istražni postupak u stvari kompilacija dvaju postupaka, Vojnog suda u Orašju, te Županijskog suda u Vukovaru, pri čemu je optuženik dao svoju obranu pred Vojnim sudom u Orašju, a tamo su i saslušani svjedoci očevici događaja, M. i Ž. Š., dok je samo rješenje o provođenju istrage, donio Županijski sud u Vukovaru.

Po ocjeni ovog suda drugog stupnja, okolnost da je optuženik prvi puta ispitan od strane Vojnog suda u Orašju, kao i svjedoci očevici događaja, M. i Ž. Š., u svojoj suštini ne predstavljaju nezakonite radnje, jer bi one takvima postale samo ukoliko bi bile u izričitoj suprotnosti s odredbama Zakona o kaznenom postupku, što nisu.

Pritom je bitno reći da sadržajno nema razlike između obrane optuženika u istrazi i na glavnoj raspravi, kada on jednako tvrdi da se ne radi o namjernoj radnji, niti takvom njegovom postupanju, prema kojem bi on htio izazvati smrt oštećenice, već se radi o nehatnom prouzrokovanju smrti do koje je došlo uslijed ponašanja oštećenice, koja je u kritičnom trenutku uhvatila cijev puške, pa je došlo do opaljenja.

Jedina razlika u tom bitnom dijelu između obrane optuženika u istrazi i na glavnoj raspravi, sadržana je u činjenici da optuženik u istrazi tvrdi da je oštećenica povukla cijev puške nakon što je on tom cijevi nju dodirnuo po tijelu, dok na glavnoj raspravi o toj okolnosti govori drugačije, te ističe da nikakvog dodirivanja tijela oštećenice s cijevi puške nije bilo, već je oštećenica cijev puške povukla prema sebi da vidi da li je ista napunjena (kada je došlo do slučajnog opaljenja). Smatra da je te prigode sama oštećenica povukla obarač.

Stoga, u procesnom smislu, neupitna je procesna vrijednost obrane optuženika u istrazi pred Vojnim sudom u Orašju, jednako kao i iskazi svjedoka očevidaca događaja, iz razloga što su i optuženik, a posebno svjedoci, očevidi događaja, detaljno i okolnosno u svom sadržaju iznijeli objektivni prikaz događaja, posebno vezan za način postupanja optuženika koji je u dva navrata ubacivao metak u cijev puške, potom istu repetira, a istovremeno prst drži na obaraču, te ono bitno, u trenutku opaljenja bio je odmaknut od tijela oštećenice, kada je cijev puške usmjerio u pravcu gornjeg dijela tijela oštećenice.

Prema tome, protivno žalbenim prigovorima, prvostupanjska presuda sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama vezanim za ostvarivanje zakonskih obilježja kaznenog djela ubojstva, bez nejasnoća i bez proturječja, pa nisu počinjene bitne povrede odredaba ZKP-a iz

I Kž 429/06-5

čl. 367. st. 1. toč. 1., 5., 6., 8.-11. ZKP-a, te čl. 367. st. 2. ZKP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Iz navedenih razloga, nije osnovana žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

Isto tako, nije u pravu optuženik kada prvostupanjsku presudu pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Žalbenim navodima žalitelja dovodi se u sumnju utvrđenje prvostupanjskog suda o postupanju optuženika, na način kako to proizlazi iz izreke pobijane presude. Pritom optuženik tvrdi da je puška bila prazna u trenutku kada ju je uzeo. Priznaje da je u dva navrata vadio metak iz cijevi, a potom repetirao i vraćao metak u cijev puške, a da mu je nakon drugog repetiranja prst bio na obaraču.

Izložene odlučne činjenice provjerene su iskazima svjedoka M. i Ž. Š., iz čijih iskaza nedvojbeno proizlazi da je optuženik doista uzeo pušku svjedoka M. Š., koja se nalazila naslonjena iza vratiju sobe u kojoj su spavali oštećenica, te svjedoci, braća Š.. U trenutku uzimanju puške, sukladno iskazu svjedoka M. Š., puška je bila zakočena, a metak se nalazio u spremniku, ne u cijevi puške.

Pritom su očevici događaja suglasni u svojim iskazima da se optuženik najmanje 20 minuta šetao po sobi s puškom u ruci,ikako su ga oni upozoravali da pušku ostavi, ali više od toga nisu se usudili učiniti, jer su se bojali za vlastiti život.

Ono bitno što proizlazi iz sukladnih iskaza svjedoka očevidaca, odnosi se na ponašanje optuženika prije ispaljenja, kada je optuženik u jednom trenutku izvadio metak iz cijevi, ali je ponovno otkočio pušku i ponovo se začulo repetiranje, što je značilo da se metak nalazi u cijevi. O toj su se okolnosti, sasvim sigurno navedeni svjedoci mogli stručno izjasniti, jer su u to vrijeme imali status profesionalnih vojnika, i to M. Š. bio je pripadnik HVO-a, a Ž. Š. H.-a.

Nadalje, ono bitno što proizlazi iz sukladnih iskaza svjedoka očevidaca odnosi se na postupanje optuženika netom prije opaljenja, tada je optuženik zbog prethodnog postupanja, očito imao saznanja da se metak nalazi u cijevi, a udaljuje se od oštećenice, podiže cijev puške u pravcu gornjeg dijela tijela oštećenice, koja je tada sjedila na strunjači, gornjim dijelom tijela oslonjena na zid, nogu ispruženih ispred sebe, kada je uslijedilo opaljenje.

Ukazuje se stoga ispravnim zaključak suda prvog stupnja, kojim je isključenja mogućnost da je oštećenica bila u bilo kakvom doticaju s puškom u trenutku opaljenja, već se s obzirom na naprijed izloženo, radnja optuženika kojom se on odmiče od oštećenice za 2-3 metra, podiže pušku, cilja u pravcu gornjeg dijela tijela, te ispaljuje metak, ukazuje kao svjesna i voljna radnja kojom je optuženik htio usmrtiti oštećenicu.

Na istinitost iskaza svjedoka M. i Ž. Š. upućuju i kontrolne činjenice sadržane u zapisniku o očevidu Vojnog suda Orašje, kao i zapisnik o pregledu leša, te priložena fotodokumentacija.

I Kž 429/06-5

U tom sklopu, iako je točna žalbena tvrdnja žalitelja da je svjedoka M. Š. iznenadila sama radnja opaljenja, taj dio svjedočkog iskaza ne može se tumačiti na način kako ga izdvojeno tumači žalba, već taj svjedočki iskaz treba ocjenjivati kao cjelinu, pa onda zaključiti da je svjedok M. Š. i te kako bio preplašen za svoj život, a u konačnici, nije ipak vjerovao da će optuženik usmrtiti oštećenicu, već da će kod njega prevladati razumno ponašanje, što se nije dogodilo.

Nije osnovan ni daljnji žalbeni navod u kojem se ističe da nije na pravilan način utvrđen uzrok smrti oštećenice. Suprotno tome, iz provedenog sudsko medicinskog vještačenja, koje se temelji na pregledu mrtvog tijela oštećenice, bez obavljene obdukcije, na nedvojbeni način je utvrđeno da je oštećenica u događaju zadobila dvije ozljede vatrenim oružjem, od kojih je smrtonosna upravo bila ona ozljeda u vidu ustrijelne rane u lijevom prednjem dijelu grudnog koša (dok je druga na lijevom sjedalnom dijelu, laka tjelesna ozljeda).

Stoga, ni isticane žalbene tvrdnje u tom dijelu nisu osnovane, jer iz provedenog sudsko medicinskog vještačenja, s potpunom je sigurnošću utvrđen uzrok smrti oštećenice.

Za žalitelja je sporan i oblik krivnje kojim je kazneno djelo počinjeno, time da žalba pogrešno navodi da se u pobijanoj presudi, nakon drugog ukidnog rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja, kao oblik krivnje prihvaća eventualni umišljaj.

Suprotno tome, sud prvog stupnja je u ponovljenom postupku ispravno ocijenio cjelokupno ponašanje optuženika, posebno ocjenjujući ga zajedno s iskazima svjedoka očevidaca, te ispravno zaključio da je optuženik tempore criminis, bio svjestan kao profesionalni vojnik vrste oružja koje je koristio, obavljajući radnje repetiranja oružja, vađenje metaka iz cijevi, a i dobro mu je bio znan način na koji novi metak ulazi u cijev. Pritom je bitno reći da su ga i svjedoci, očevici događaja upozoravali na postojanje metka u cijevi, zbog čega njegov naprijed opisani način postupanja u vidu udaljavanja od mjesta gdje je sjedila oštećenica, podizanja puške, usmjeravanja cijevi puške prema tijelu oštećenice, te izravnim pucanjem s dva metka, ukazuje da je optuženik bio svjestan, da na opisani način oštećenicu može usmrtiti, koju je posljedicu i htio.

Stoga je sud prvog stupnja u svemu pravilno ocijenio stvarni subjektivni odnos optuženika prema djelu, nalazeći da je kazneno djelo počinjeno s direktnim umišljajem, a ne s eventualnim umišljajem (odnosno nehatom, za što je pledirala žalba).

Nije, stoga, osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Stoga i okolnost da je optuženik proglašen krivim za kazneno djelo iz čl. 34. st. 1. KZRH, a ne nekog drugog kaznenog djela, posebno ne onog što se sugerira u žalbi (kao kazneno djelo nehatnog prouzrokovanja smrti), time nije povrijeđen kazneni zakon na štetu optuženika, jer se postojanje takve povrede uvijek prosuđuje prema onom činjeničnom stanju koje je utvrđeno izrekom presude, a ne onom kakvo bi prema stajalištu žalitelja trebalo biti utvrđeno.

I Kž 429/06-5

Kako iz činjeničnog opisa djela sadržanog u izreci pobijane presude proizlaze svi bitni elementi kaznenog djela ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH počinjenog s direktnim umišljajem, zbog kojeg je i opt. T. L. proglašen krivim, nema ni povrede zakona iz čl. 368. toč. 4. ZKP-a.

Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da mu je izrečena prestroga kazna zatvora.

Sud prvog stupnja je u dovoljnoj mjeri cijenio sve utvrđene olakotne okolnosti, posebno one koje se tiču psihijatrijske ocjene ličnosti optuženika (utvrđeni karakterni poremećaj), kako to proizlazi iz provedenog psihijatrijskog vještačenja, zbog čega je i njegova ubrojivost ocijenjena kao smanjena.

Isto tako, sud prvog stupnja ispravno kao olakotno uzima protek od 12 godina od vremena učina djela, kroz koje se vrijeme optuženik ne pojavljuje kao počinitelj novih kaznenih djela, dok mu ispravno kao otegotno uzima raniju višekratnu osuđivanost, između ostalog i zbog kaznenih djela s elementom nasilja (razbojništvo, te nanošenje teških tjelesnih ozljeda).

Stoga i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio sve okolnosti koje su inače, u smislu čl. 38. i 39. OKZRH, od utjecaja da kazna po vrsti ili mjeri bude lakša ili teža za počinitelja, u kom je sklopu, istim utvrđenim okolnostima dao pravilan značaj.

Stoga i po nalaženju ovog drugostupanjskog suda, imajući, dakle, u vidu sve naprijed utvrđene okolnosti, kao i okolnosti konkretnog slučaja, primjereno je bilo prema optuženiku izreći kaznu zatvora u trajanju od 12 godina, jer opisano ponašanje optuženika u suštini predstavlja napad na najvrjednije ljudsko dobro – život ošećenice, koja je u vrijeme počinjenja djela bila maloljetna osoba, a koja svojim ponašanjem (odnosno odbijanjem da ode raditi u određeni ugostiteljski objekt), u stvari ničim nije doprinijela počinjenju djela, već je samo izrazila svoj stav o prijedlogu optuženika, zbog čega je postupak optuženika u cjelini lišen suosjećanja, i bilo kakvog uvažavanja ličnosti maloljetne oštećenice.

Stoga izrečena kazna zatvora nije prestroga, jer protivno navodima žalitelja, ne postoje nikakvi razlozi koji bi opravdavali blaže odmjeravanje kazne, već i po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja, izrečenom kaznom zatvora ostvarit će se svi vidovi i svrhe kažnjavanja iz čl. 4. i čl. 31. OKZRH.

Obzirom na sve naprijed izloženo, a kako ne postoje razlozi zbog kojih optuženik pobija prvostupanjsku presudu, kao ni povrede zakona iz čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP-a, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju čl. 387. ZKP-a, presuditi kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 17. svibnja 2006. godine

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Melita Božičević-Grbić, v.r.

Erika Kocijančić, v.r.