P-4995/2019-14 · Općinski sud u Splitu

REPUBLIKA HRVATSKA

P-4995/2019

OPĆINSKI SUD U SPLITU

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sutkinji Snježani Cvitanović, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja POMGRAD dioničko društvo za inženjering, u stečaju, OIB:02852298266, Ulica Ivana Gundulića 25, 21000 Split, zastupana po stečajnoj upraviteljici Nataliji Mladineo, a ova po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu LJUBIČIĆ – VRDOLJAK & PARTNERI, Split, Sukoišanska br. 4. protiv tuženika JN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon održane glavne i javne rasprave 25. ožujka 2025., u nazočnosti, punomoćnika tuženika i tužene a na ročištu za objavu i uručenje odluke, 04. srpnja 2025.

p r e s u d i o j e

I.Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

" I. Proglašava se nedopuštenom ovrha u postupku koji se vodi u pravnoj stvari temeljem zahtjeva ovrhovoditeljica JN iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] za izravnu naplatu tražbine podnesenog Financijskoj agenciji dana 21. svibnja 2019 na temelju ovršne isprave naloga- obračuna otpremnine od 15. ožujka 2019.

II. Dužan je tuženik nadoknaditi tužitelju parnični trošak u roku od 15 dana sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sukladno odredbi čl. 29.st.2. ZOO-a.", kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Rješenjem Općinskog suda u Splitu br. Ovr-1009/2019 od 01. kolovoza 2019. upućen je tužitelj pokrenuti parnični postupka radi proglašenja nedopuštenosti ovrhe, a u postupku koji se vodi u ovoj pravnoj stvari temeljem zahtjev ovrhovoditelja za izravnu naplatu tražbine podnesenog FINI 21. svibnja 2019 na temelju ovršne isprave naloga- obračun otpremnine od 15. ožujka 2019., time da je istim rješenjem odbijen prijedlog za odgodom provedbe izravne naplate.

1.1. Na temelju navedenog zahtjeva za izravnu naplatu ovrhovoditeljice ovdje tužene od 21. svibnja 2019. FINA je tužitelju zaplijenila iznos od 86.920,16 kn.

1.2. Tužitelj ističe kako iznosi na Obračunu isplaćene otpremnine ne odgovaraju stvarnom iznosu , jer je ovrhovoditeljica bila kod tuženika zaposlena na temelju ugovor o radu na određeno vrijeme, pa ista ne bih imala pravo na otpremninu osim toga nije jasno na temelju kojeg obračuna je tuženoj obračunata otpremnina u navedenom iznosu.

1.3. Radi navedenog tužitelj je predložio sudu donijeti presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev o kojemu je odlučio sud u ovoj svojoj odluci.

2. Tužena u svom odgovoru na tužbu od 24. listopada 2019. navodi kao je tužba tužitelja u cijelosti neosnovana jer joj ne prileže nikakvi dokazi.

2.1. Tužena ističe kako je kod tužitelja radila punih 16 godina, 6 mjeseci i 15 dana neprekidno i to temeljem Ugovor o radu na određeno vrijeme zaključenog 01.09.2002. sa dodacima i to njih 53 kontinuirano zaključno do 31.12.2019. Dakle, ugovor o radu između tužene i tužitelja zaključen je nakon otvaranja stečajna nad tužiteljem a sukladno odredbama čl. 1230.st.6. Stečajnog zakona iz prosinca 2000 koji je bio na snazi u vrijeme otvaranja stečaja nad tužiteljem od 02.02.2001. i u vrijem zaključenja Ugovora o radu sa tuženika, sada je čl. 191.st.6. Stečajnog zakona.

2.2. Unatoč činjenici da je tužitelj sa tuženom imao ugovoreno trajanje radnog odnosa do 31.12.2019, tužitelj je 31.12.2018. tuženoj uručio Odluku o redovitom poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu zbog gospodarskih razloga kojom Odlukom je u točki 5 tuženoj priznao pravo na otpremninu za navršenih 16 godina rada kod tog poslodavca, Nakon isteka otkaznog roka u trajanju od 2,5 mjeseci, tuženoj je radni odnos kod tužitelja prestao 15.03.2019. Osim toga, tužitelj je tuženoj sukladno zakonskim obvezama prilikom prestanka radnog odnosa tuženoj uručio obrazac IO1 – tj obrazac za obračun isplaćene otpremnine iz kojeg su razvidni utvrđeni iznosi otpremnine te elementi za obračun iste i obrazac NO1 – tj obrazac neisplaćene otpremnine.

2.3. Netočna je tvrdnja tužitelja kako iznos otpremnine u ovršnoj isplati ne odgovora stvarnom iznosu. Naime, otpremnina se utvrđuje u visini od jedne trećina prosječne bruto plaće radnika ostvarene u tri mjeseca prije prestanka radnog odnosa za svaku navršenu godinu rada kod poslodavca, a najviše u iznosu šest prosječnih bruto plaća radnika ostvarenih u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu. Obzirom da iz obrazca IP1 jasno proizlazi kako njezina tromjesečna prosječna plaća prije prestanka radnog odnosa iznosi 16.297,51 kn a jedna trećina iznosi 5.432,51 kn, pa kada se taj iznos pomnoži sa 16 neprekidnog rada kod tuženika to bi iznos pripadajuće joj otpremnine iznosio 86.920,16 kn, koji iznos je manji od njezinih šest tromjesečnih prosječnih bruto plaća prije prestanka radnog odnosa koji bi iznosio 97.785,06 kn. Tužena ističe kako iznos 1/3 prosječne tromjesečne plaće po godini staža od 5.432,51kn je manji od propisanih neoporezivih 6.500,00 kn po godini staža za otpremninu, pa je tako utvrđeni iznos otpremnine od 86.920,16 kn u cijelosti neoporeziv.

2.4. Također, tužena ističe kako je netočna tvrdnja tužitelja da tuženu ne bih pripadala otpremnina jer je kod tužitelja radila na temelju ugovora o radu na određeno vrijeme.

3. Tijekom postupka tužitelj ustraje u navodima iz tužbe time da se podneskom od 06.06.2024. poziva na odredbe Stečajnog zakona propisana je zabrana ovrhe i osiguranja nakon otvaranja stečajnog postupka na dijelovima dužnikove imovine koja ulazi u stečajnu masu ili na drugoj imovini dužnika. Dakle, navedenom je odredbom zabranjeno je pokretanje ovrhe. Ova zabrana osiguranja i ovrha ne odnosi se jedino na tražbine izlučnih i razlučnih vjerovnika, koji mogu pokrenuti postupak ovrhe i osiguranja protiv dužnika i nakon otvaranja stečajnog postupka. Naime, Stečajnim zakonom, konkretno čl.18 istog jasno je propisano da sudac odluke u stečajnom postupku donesi u obliku rješenja i zaključaka. Sukladno čl.191 stav. 5 istog Zakona propisano je da stečajni upravitelj može na temelju odobrenja suca sklopiti nove ugovore o radu na određeno vrijeme radi dovršenja započetih poslova. Pregledom stečajnog spisa tužitelja jasno je utvrđeno da nigdje u tom postupku ne postoji rješenje, zaključak ili pak bilo koje odobrenje suca kojim se stečajnom upravitelju daje suglasnost da sa tuženom uopće sklopi ili produlji ugovor o radu. Također, stečajni upravitelj nije smio odlučivati o visini plaće tužene nego je suglasnost za to morao dati stečajni sudac Opet, kroz cijeli stečajni spis nigdje ni traga ovoj suglasnosti. Ova odobrenje i suglasnosti stečajnog suda koje propisuje stečajni sudac notorno moraju biti u pisanom obliku, kako to proizlazi iz već ranije citiranog čl.18 Stečajnog zakona. Sukladno navedenom, sud je samo trebao utvrditi prileže li ili ne prileže stečajnom spisu odobrenja stečajnog suca za sklapanje ili produženje ugovora o radu stranaka iz ovog postupka. Ovakvih odobrenja nema pa su svi ugovori o radi tužene i produžeci istog ništetni. Odobrenje koje propisuje Stečajni zakon mora postojati prije odnosno u trenutku potpisivanje svakog od ugovora o radu. Radi navedenog, ispravnom primjenom materijalnog prava sud jedino može utvrditi da se predmetni ugovori ništetni, pa samim time je nedopuštena predmetna ovrha.

4. Tužena u podnesku od 04.10.2024. osporava sve navode tužitelja iz gore navedenog podneska time da ističe:

- da je tužena vjerovnik stečajne mase jer njezino potraživanje otpremnine je nastalo nakon otvaranja stečajnog postupka, pa se na isto ne odnosi zabrana ovrhe i osiguranja već se imaju primijeniti odredbe članka 98. i 99 SZ-a , kako to proizlazi iz odluke VTS RH Pž-7820/03 od 15.09.2004

- da je stečaj nad tužiteljem otvoren 02.02.2001. te se provodi stečajni postupak po odredbama Stečajnog zakona iz 2000. ( NN 129/2000),

- da zakonodavac u čl. 120.st.5. Stečajnog zakona navodi kako stečajni upravitelj može na temelju odobrenja stečajnog suda, sklopiti nove ugovore o radu na određeno vrijeme redi dovršenja započetih poslova i otklanjanja moguće štete, dakle da SDZ koristi pojam Odobrenje a ne odluka na koji način je netočna tvrdnja tužitelja kako sukladno čl. 18. SZ odobrenje mora biti u pisanom obliku, a razlika između odobrenja i odluke stečajnog suda su dva različita pojma što je potvrđeno odlukom VSRH-a u odluci br. Revt 202/20096-3 od 24.11.2009. Osim toga bivši stečajni upravitelja tužitelja ĆN je imao suglasnost stečajnog suca vezano za radni odnos i plaću tužene. Osim toga, tijekom 16 godina rada tužene kod tuženika ista je kontaktirala stečajne suce bila na ročištima pred Trgovačkim sudom u Splitu, vodila zapisnike stečajnih vjerovnika prilikom njihove namire, te nitko od stečajnih sudaca kao niti članova Odbora vjerovnika nije nikada doveo u pitanje njezin status kao radnika zaposlenog kod tužitelja. Zaključeni ugovori o radu između parničnih stranaka ne krše Ustav, moral niti su protivni prisilnim propisima a niti je tužitelju bilo zabranjeno zaključiti takav ugovor sa tuženom, pa ne mjestu tvrdnji tužitelja da su isti ništetni temeljem odredbe članka 322.st.1. i 2. ZOO-a.

5. U postupku sud je izveo dokaze pregledom i čitanjem spisa Općinskog sud u Splitu br. Ovr-1009/2019, Rješenje Općinskog suda u Splitu br. Ovr-1009/19 od 01. kolovoza 2019. ( str 4,5.), Zahtjev za izravnu naplatu od 06.05.2019., ( str 8,9.), Potvrda HZMO, PS Split od 21.10.2019. na ime SN ( str 14.), Ugovor o radu br.21- 0003/2002 od 09.09.2002. ( str 15., 16.), dodatci ugovora o radu od 01.01.2003. do 31.12.2017. ( str 17-63.), Izvješće stečajnog upravitelja po Dopuni Zaključka stečajnog suca od 11.04.2019. od stečajnog upravitelja ĆN od 26.04.2019. danog u stečajno postupku br. St 117/00( str 7072.), Odluka o redovito poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu z bog gospodarskih razloga od 31.12.2018. ( str 73.), Obračun isplaćene otpremnine – Obrazac IO1 od 15.03.2019. ( str 74.), Obračun neisplaćene ili djelomično neisplaćene otpremnine – obrazac NO1 od 15.03.2019. ( str 75.), Obračun isplaćene plaće na ime SN za prosinac 2018. te siječanj i veljaču 2019. ( str 80-82.), Iskaz stečajnog upravitelja kao svjedoka u predmetu Općinskog suda u Splitu br. Pr-451/19 dan na ročištu od 20.05.2020. ( str 104-108.), pregled i čitanje iz spisa Općinskog suda u Splitu presude br. Pr-451/2019 od 11.06.2021., te presude br. Pr- 7259/2021-23 od 12.06.2024. ( str 121-122.).

6. Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

7. U ovoj pravnoj stvari tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika temeljem rješenja Općinski sud u Splitu od 01. kolovoza 2019. br. OIvr-1009/2019 i to kao ovršenik da u roku od 15 dana od pravomoćnosti navedenog rješenja pokrene parnični postupak radi proglašenja ovrhe nedopuštenom u postupku koji se vodi temeljem zahtjev ovrhovoditelja za izravnu naplatu tražbine podnesenog Financijskog agenciji 21.05.2019. na temelju ovršne isprave naloga - obračuna otpremnine od 15. ožujka 2019. zbog razloga iz odredbe članka 50.st.1. t.9. Ovršnog zakona ( Narodne novine br. 112/12, 93/14, 55/16 dalje OZ) a na temelju članka 52.st.3. u svezi s člankom 210.st.1. i 2. OZ-a .

7.1. Odredbom članka 50.st.1. OZ-a propisano je da ovršenik protiv rješenja o ovrsi može izjaviti žalbu iz t.9. ako je tražbina prestala na temelju činjenica koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojega potječe odluka, odnosno nakon zaključena sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave.

8. Stoga, među strankama je ostalo za raspraviti:

- je su li Obračun isplaćene otpremnine – Obrazac IO1 od 15.03.2019. ( str 74.), Obračun neisplaćene ili djelomično neisplaćene otpremnine – obrazac NO1 od 15.03.2019. ( str 75.), ovršne isprave u smislu 23.st.1. t. 7. Ovršnog zakona u svezi sa čl. 93.st.3. Zakona o radu ( Narodne novine br. 93/14, 127/17, 98/19- dalje ZR),

- pripada li tuženoj otpremnina u osnovu i visini kako je to tužena tražila izravnom naplatom sve kraj činjenice da je ista kod tužitelja u stečaju radila na temelju ugovor o radu na određeno vrijeme time da je radni odnos prestao na temelju redovitog poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu zbog gospodarskih razloga,

- je su li ugovori o radu i dodatci o radu ništetni jer da stečajni upravitelj nije imao pisano odobrenje od stečajnog suca za zaključenje istih,

- je li potraživanje tužene u vidu otpremnine potraživanje stečajne mase ili se radi o potraživanjima na koje se odnosi zabrana ovrhe i osiguranja nakon otvaranja stečajnog postupka u smislu odredbe članka 98. Stečajnog zakona ( NN br. 44/96, 29/99, 129/00- dalje SZ).

9. Uvidom u Obračun isplaćene otpremnine - Obrazac IO1 od 15.03.2019. ( str 74.), Obračun neisplaćene ili djelomično neisplaćene otpremnine – obrazac NO1 od 15.03.2019. ( str 75.), su ovršne isprave u smislu 23.st.1. t. 7. Ovršnog zakona u svezi sa čl. 93.st.3. Zakona o radu ( Narodne novine br. 93/14, 127/17, 98/19- dalje ZR).

9.1. Naime, kako je odredbom članka 23.st.1.t.7. OZ-a propisano da je ovršna isprava i ona koja je kao takva određena zakonom a kako je je odredbom članka 93.st.3. u svezi sa st.1. i 2. ZR-a propisano da je poslodavac dužan, najkasnije petnaest dana od dana isplate plaće, naknade plaće ili otpremnine, radniku dostaviti obračun iz kojeg je vidljivo kako su ti iznosi utvrđeni, st.2. da je poslodavac koji na dan dospjelosti ne isplati plaću, naknadu plaće ili otpremninu ili ih ne isplati u cijelosti, dužan je do kraja mjeseca u kojem je dospjela isplata plaće, naknada plaće ili otpremnine, radniku dostaviti obračun iznosa koje je bio dužan isplatiti, dok je st. 3. propisano da su obračuni iz stavka 2. ovoga članka su ovršne isprave, to iz navedenog nedvojbeno proizlazi da su gore navedeni Obračuni u točki 15. obrazloženja ovršne isprave na temelju kojih je tužena mogla tražiti izravnu naplatu kod FINE.

10. Uvidom u Obračun isplaćene plaće na ime SN za prosinac 2018. te siječanj i veljaču 2019. ( str 80-82.), proizlazi kako tuženičina tromjesečna prosječna plaća prije prestanka radnog odnosa iznosi 16.297,51 kn ( 17.081,07 + 16.483,60+ 15.327,84=48.892,51 /3=16.297,51 kn) a jedna trećina iznosi 5.432,51 kn, pa kada se taj iznos pomnoži sa 16 neprekidnog rada kod tuženika to bi iznos pripadajuće joj otpremnine iznosio 86.920,16 kn, koji iznos je manji od njezinih šest tromjesečnih prosječnih bruto plaća prije prestanka radnog odnosa koji bi iznosio 97.785,06 kn obračunate u smislu odredbe članka 126.st.2. ZR-a.

10.1. Dakle, visina potraživanja tužene je u cijelosti točna i na temelju zakona utemeljena.

11. Uvidom u Ugovor o radu br.21-0003/2002 od 09.09.2002. ( str 15., 16.) i dodatke ugovora o radu od 01.01.2003. do 31.12.2017. ( str 17-63.), kao i u Potvrda HZMO, PS Split od 21.10.2019. na ime SN ( str 14.), proizlazi da je tužena zaključila ugovor o radu na određeno vrijeme sa početkom rada 01.09.2002. dok je ista na temelju niza dodataka tome ugovoru radni odnos tužene trajao sve do 15.03.2019., dakle, 16.godina 6 mjeseci i 15 dana.

11.1. Iz navedenog ugovora o rada sa svim dodatcima razvidno je da je tužena bila u radnom odnosu na poslodavcem POMGRAD d.d. Split u stečaju, te da je radni odnos zaključila sa tim poslodavcem i to sa tadašnjim stečajnim upraviteljem ĆN koji je postavljen na temelju odluke stečajnog suca Trgovačkog suda u Splitu. Dakle, tužena je bila u radnom odnosu sa tužiteljem koji se nalazio u stečaju, iz čega proizlazi da potraživanje tužene a na ime otpremnine jeste potraživanje stečajne mase a ne potraživanje na koje se odnosi zabrana ovrhe iz odredbe članka 98. SZ-a, već je isto izuzeto od te zabrane.

12. Uvidom u Izvješće stečajnog upravitelja po Dopuni Zaključka stečajnog suca od 11.04.2019. od stečajnog upravitelja ĆN od 26.04.2019. danog u stečajno postupku br. St 117/00( str 70-72.) i to dio koji se odnosi upravo na trajanje radnog odnosa tužene te njezinog zahtjeva za isplatom otpremnine kao i razloge otkazivanja njezinog ugovora o radu na određeno vrijeme, kraj činjenice koja proizlazi iz uvida u posljednji dodatak ugovoru o radu na određeno vrijeme od 31.12.2017., iz kojega proizlazi da je ugovor zaključen do 31.12.2019., te kako nije bilo moguće sa tuženom postići dogovor glede smanjenja plaće što je bio razlog otkaza ugovora o radu na određeno vrijeme.

12.1. Uvidom u predmet ovog suda br. Pr-451/2019 i to posebno u dani iskaz ĆN koji je saslušan kao svjedok na ročištu od 20.05.2020. proizlazi kako za zaključenje ugovora o radu sa tuženom on kao stečajni upravitelj nije trebao dobiti pisano odobrenje stečajnog suca, a kako da to proizlazi iz sudske odluke VSRH glede tumačenja čl. 125. SZ-a, osim toga da su za postojanje radnog odnosa tužene kao i produživanje njenog ugovora o radu znali i bili upoznati svih osam stečajnih sudaca koji su radili na stečajnom postupku tužitelja, kao što stečajni sudac koji je vodio postupak u trenutku otkazivanja ugovora o radu tužiteljici bio upoznat kako tužena ne pristaje na smanjenje plaće radi čega je donesena odluka o otkazu njenog ugovor o radu kao i njezinom pravu na otpremninu.

12.2. Iz Odluke o redovitom poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu z bog gospodarskih razloga od 31.12.2018. ( str 73.), proizlazi da je tužitelj tuženoj dao otkaz zbog gospodarskih razloga, da joj je radni odnos prestaje istekom otkaznog roka u trajanju od dva mjeseca i dva tjedna koji teče od dana dostave te odluke a radni odnos prestaje zaključeno sa 15.03.2019, da joj pripada pravo na neiskorišteni dio godišnje odmora za 2018. kao i pravo na otpremninu obzirom da je kod poslodavca navršila 16 godina neprekidnog radnog staža temeljem odredbe članka 126. ZR-a.

12.3. Odredbom članka 126. ZR-a propisano je u st. 1. da radnik kojem poslodavac otkazuje nakon dvije godine neprekidnog rada, osim ako se otkazuje zbog razloga uvjetovanih ponašanjem radnika, ima pravo na otpremninu u iznosu koji se određuje s obzirom na dužinu prethodnog neprekidnog trajanja radnog odnosa s tim poslodavce, st.2. da se otpremnina ne smije ugovoriti, odnosno odrediti u iznosu manjem od jedne trećine prosječne mjesečne plaće koju je radnik ostvario u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, za svaku navršenu godinu rada kod toga poslodavca, a st.3. da ako zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu nije određeno drukčije, ukupan iznos otpremnine iz stavka 2. ovoga članka ne može biti veći od šest prosječnih mjesečnih plaća koje je radnik ostvario u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu.

12.4. Ocjenom gore izvedenih dokaza primjenom odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne Novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11,148/11 ( pročišćeni tekst), 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23- dalje ZPP) za zaključiti je da je ugovor o radu na određeno vrijeme koje je tužitelj imao zaključen sa tuženom kao i svi kasnije zaključivani dodatci bili važeći i sukladno pozitivnim propisima i to posebno zaključeni temeljem odredbe članka 120.st.5. SZ-a, jer se isti odnosi upravo na dovršetak započetih poslova, kako je to i naveo stečajni upravitelj u svom izvješću i iskazu pred sudom u predmetu Pr- 451/19 nove oznake Pr-7259/2021., time da za zaključenje istih nije bilo potrebno pisano odobrenje. ( tako i Rješenje VSRH Revt 202-2009-3 od 24.11.2009. Ovo stoga, što prema odredbama čl.9.st.1. SZ odluke u stečajnom postupku donose se u obliku rješenja ili zaključka, time da odobrenje stečajnog suca ne mora biti u obliku rješenja ili zaključka da bi se isto smatralo valjanim odobrenjem.

13. Dakle, zaključen ugovor o radu sa svim dodatcima koji je bio zaključen između tužitelja i tužene su valjani, isti nisu ništetni u smislu odredbe članka 322.st.1. i 2. ZOO- a, na što upire tužitelj. Osim toga, upravo kraj činjenice da je tužena kod tuženika u stečaju provela u radnom odnosu više od 16 godina ista je ostvarila pravo na otpremninu upravo u visini kako je to utvrdio tužitelj u izračunu iste sve temeljem odredbe članka 126. ZR-a, kako je to gore utvrdio i obrazložio ovaj sud. Stoga, kako je tužena tražila izravnu naplatu na temelju ovršne isprave to je valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja, tim više što je tužitelj koji je istu ovršnu ispravu i izdao, dobro je znao razloge otkazivanja tuženoj, kao i što je također bio dobro upoznat i sa visinom njezine bruto plaće koju joj je isplaćivao, te kako u ovom postupku nije dokazao razloge radi kojih je upućen u ovu parnicu, valjalo je odlučiti kao u točki I izreke ove presude.

14. Odluka o parničnom postupku temelji se odredbi članka 154.st.1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne Novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08,3 57/11,148/11 (pročišćeni tekst) - dalje ZPP i 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22, 155/23 ), pa kako je tužena koja je uspjela u ovom predmetu popisala parnični trošak u visini pristojbe odgovora na tužbu i presudu, međutim kako je tužena radnik to je ista temeljem odredbe članka 11.st.1. t.3. Zakona o sudskim pristojbama obzirom da se ovdje radi o sporu u vezi s ostvarenjem njezinih prava iz radnih odnosa, oslobođena plaćanja istih, to je odluka o trošku izostala.

15. Radi navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Splitu, 04. srpnja 2025.

Sutkinja

Snježana Cvitanović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana računajući od dana dostave. Žalba se predaje putem ovog suda na Županijski sud u pismenom obliku u tri primjerka.

DNA: - pun. tužitelja,

- tuženiku,

- u spis