Revr-1289/2011-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 1289/11-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika I. G. iz K., zastupanog po punomoćniku mr. sc. N. V. odvjetniku u R., protiv tuženika-protutužitelja B. i. "... M." d.d. R., zastupanog po punomoćniku M. Z., odvjetniku u R., radi isplate, odlučujući o revizijama obiju stranaka protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-2176/10 od 4. svibnja 2011., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-4563/07 od 18. prosinca 2009., u sjednici održanoj 18. ožujka 2014.,

p r e s u d i o j e

I. Djelomično se odbija revizija tužitelja-protutuženika I. G. protiv toč. I. presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-2176/10 od 4. svibnja 2011. u odnosu na dio kojim je preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-4563/07 od 18. prosinca 2009. i odbijen tužbeni zahtjev za povećanje mjesečne rente s osnova izgubljene zarade određene Presudom Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1319/89 od 20. veljače 1990. za period nakon 1. rujna 2005. godine.

II. Djelomično se prihvaća revizija tužitelja-protutuženika I. G. i preinačuje toč. I. presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-2176/2010 od 4. svibnja 2011. u odnosu na dio kojim je preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-4563/07 od 18. prosinca 2009. i odbijen tužbeni zahtjev za povećanje mjesečne rente s osnova izgubljene zarade određene Presudom Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1319/89 od 20. veljače 1990. za period od 1. srpnja 2001. do 31.kolovoza 2005. te se sudi:

„ Odbija se djelomično žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-4563/07 od 18. prosinca 2009. kojom je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju ukupno 202.759,40 kuna po osnovi uvećane mjesečne rente s naslova izgubljene zarade za period od 19.lipnja 2001. do 1. rujna 2005. preko mjesečnih iznosa dosuđenih Presudom Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1319/89 od 20. veljače 1990., sa zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni mjesečni iznos po stopi od 18% godišnje do 30. lipnja 2002., po stopi od 15% godišnje počevši od 1. lipnja 2002. do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi od 14% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema eskontnoj stopi koja je vrijedila zadnjega dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, i to na iznose kako slijedi:

„- 1.231,43 kn počev od 01. srpnja 2001. g. do isplate;

- 4.649,73 kn počev od 01. kolovoz a2001. g. do isplate;

- 4.231,45 kn počev od 01. rujna 2001. g. do isplate;

- 5.141,96 kn počev od 01. listopada 2001. g. do isplate;

- 5.491,62 kn počev od 01. studenoga 2001. g. do isplate;

- 4.327,03 kn počev od 01. prosinca 2001. g. do isplate;

- 4.773,15 kn počev od 01. siječnja 2002. g. do isplate;

- 5.370,37 kn počev od 01. veljače 2002. g. do isplate;

- 5.387,82 kn počev od 01. ožujka 2002. g. do isplate;

- 4.610,03 kn počev od 01. travnja 2002. g. do isplate;

- 4.585,48 kn počev od 01. svibnja 2002. g. do isplate;

- 4.436,95 kn počev od 01. lipnja 2002. g. do isplate;

- 3.302,73 kn počev od 01. srpnja 2002. g. do isplate;

- 4.062,72 kn počev od 01. kolovoza 2002. g. do isplate;

- 4.129,40 kn počev od 01. rujna 2002. g. do isplate;

- 4.123,43 kn počev od 01. listopada 2002. g. do isplate;

- 4.864,93 kn počev od 01. studeni 2002. g. do isplate;

- 3.473,40 kn počev od 01. prosinca 2002. g. do isplate;

- 3.475,39 kn počev od 01. siječnja 2003. g. do isplate;

- 3.600,87 kn počev od 01. veljače 2003. g. do isplate;

- 2.190,84 kn počev od 01. ožujka 2003. g. do isplate;

- 2.688,47 kn počev od 01. travnja 2003. g. do isplate;

- 2.485,84 kn počev od 01. svibnja 2003. g. do isplate;

- 2.472,78 kn počev od 01. lipnja 2003. g. do isplate;

- 2.946,51 kn počev od 01. srpnja 2003. g. do isplate;

- 3.198,23 kn počev od 01. kolovoza 2003. g. do isplate;

- 2.358,83 kn počev od 01. rujna 2003. g. do isplate;

- 3.308,44 kn počev od 01. listopada 2003. g. do isplate;

- 4.132,98 kn počev od 01. studenoga 2003. g. do isplate;

- 3.424,00 kn počev od 01. prosinca 2003. g. do isplate;

- 4.065,56 kn počev od 01. siječnja 2004. g. do isplate;

- 3.981,23 kn počev od 01. veljače 2004. godine do isplate;

- 3.674,39 kn počev od 01. ožujka 2004. g. do isplate;

- 4.029,66 kn počev od 01. travnja 2004. g. do isplate;

- 3.534,11 kn počev od 01. svibnja 2004. g. do isplate;

- 3.389,04 kn počev od 01. lipnja 2004. g. do isplate;

- 3.679,72 kn počev od 01. srpnja 2004. g. do isplate;

- 3.831,84 kn počev od 01. kolovoza 2004. g. do isplate;

- 3.325,25 kn počev od 01. rujna 2004. g. do isplate;

- 3.665,48 kn počev od 01. listopada 2004. g. do isplate;

- 4.039,73 kn počev od 01. studenoga 2004. g. do isplate;

- 4.887,57 kn počev od 01. prosinca 2004. g. do isplate;

- 4.977,03 kn počev od 01. siječnja 2005. g. do isplate;

- 5.552,96 kn počev od 01. veljače 2005. g. do isplate;

- 4.770,89 kn počev od 01. ožujka 2005. g. do isplate;

- 4.196,26 kn počev od 01. travnja 2005. g. do isplate;

- 4.304,58 kn počev od 01. svibnja 2005. g. do isplate;

- 4.530,34 kn počev od 01. lipnja 2005. g. do isplate;

- 4.669,68 kn počev od 01. srpnja 2005. g. do isplate;

- 4.451,24 kn počev od 01. kolovoza 2005. g. do isplate;

- 4.696,03 kn počev od 01. rujna 2005. g. do isplate“

u roku od osam dana.“

i

r i j e š i o j e

I. Revizija tužitelja-protutuženika protiv toč. II. presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-2176/2010 od 4. svibnja 2011. u odnosu na dio kojim je preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-4563/07 od 18. prosinca 2009. i prihvaćen protutužbeni zahtjev odbacuje se kao nedopuštena.

II. Revizija tuženika-protutužitelja protiv rješenja o trošku postupka se odbacuje kao nedopuštena.

III. Tužitelju se ne dosuđuje trošak revizije.

Obrazloženje

Općinski sud u Rijeci presudom poslovni broj P-4563/07 od 18. prosinca 2009. naložio je tuženiku-protutužitelju B. i. "... M." d.d. R. plaćati tužitelju-protutuženiku mjesečnu rentu s naslova izgubljene zarade, umjesto dosadašnjeg iznosa određenog presudom Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1319/89 od 20. veljače 1990. u iznosu od 165,25 dinara, sada u iznosu od 6.261,55 kuna sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne mjesečne iznose počevši od 1. kolovoza 2009. pa nadalje, s time da iznose koji su dospjeli do pravomoćnosti presude u ukupnom iznosu od 482.017,99 kuna za vremensko razdoblje od 1. lipnja 2001. do 31. srpnja 2009. sa zateznim kamatama prema specifikaciji u presudi plati odjednom, a ostale kako dospijevaju, u roku od osam dana (toč. I. izreke).

Tuženiku-protutužitelju je naloženo naknaditi tužitelju-protutuženiku parnične troškove u iznosu od 50.330,00 kuna sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate (toč. II. izreke) dok je u preostalom dijelu odbijen njegov zahtjev za naknadu parničnih troškova (toč. III. izreke).

Istom presudom odbijen je protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja kojim je zahtijevao da sud odredi prestanak obveze tuženika-protutužitelja za plaćanjem rente utvrđene presudom Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1319/89 od 20. veljače 1990. s danom 1. rujna 2005. (toč. IV. izreke).

Županijski sud u Rijeci, postupajući po žalbi tuženika-protutužitelja, preinačio je toč. I., II. i III. prvostupanjske presude na način da je odbio tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika za povećanjem rente u naprijed navedenim iznosima. Odbijen je i zahtjev tužitelja- protutuženika da mu tuženik-protutužitelj naknadi parnične troškove(toč. I. presude).

Prvostupanjska presuda je preinačena i u odnosu na odluku o protutužbenom zahtjevu pa je prihvaćanjem zahtjeva određen prestanak obveze tuženika za plaćanjem rente tužitelju utvrđene presudom Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1319/89 od 20. veljače 1990. s danom 1. rujna 2005. (toč. II. izreke).

Tužitelju-protutuženiku je naloženo naknaditi tuženiku-protutužitelju parnične troškove u iznosu od 9.090,60 kuna (toč. III. izreke).

Protiv drugostupanjske presude tužitelj-protutuženik je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava Predložio je da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju, preinači presudu na način da odbije žalbu i potvrdi prvostupanjsku presudu a podredno ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, a tuženiku-protutužitelju naloži naknaditi tužitelju-protutuženiku parnične troškove uključivši troškove revizije u iznosu od 7.687,50 kuna.

Protiv odluke o trošku postupka reviziju je podnio tuženik-protutužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da revizijski sud preinači rješenje o trošku parničnog postupka (toč. III. izreke) i tuženiku-protutužitelju odmjeri troškove prema troškovniku uvećane za troškove revizije u iznosu od 7.687,50 kuna.

Na reviziju tuženika-protutužitelja nije dogovoreno.

Tuženik-protutužitelj je odgovorio na reviziju tužitelja-protutuženika i predložio odbiti reviziju kao neosnovanu.

U odnosu na reviziju protiv presude

Revizija je nedopuštena protiv toč. II. drugostupanjske presude.

Prije ispitivanja osnovanosti revizije vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske ispitalo je dopuštenost revizije te je ocijenjeno da nije dopuštena revizija tužitelja- protutuženika protiv toč. II drugostupanjske presude kojom je prihvaćen protutužbeni zahtjev i određen prestanak obveze tuženika-protutužitelja za plaćanjem rente utvrđene presudom Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1319/89 od 20. veljače 1990.

Prema odredbi čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11 - dalje: ZPP) koja se primjenjuje u ovom predmetu sukladno čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11 – dalje: ZIDZPP) stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude:1 ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi iznos od 200.000,00 kuna; 2. ako je presuda donesena u sporu protiv odluke o postojanju ugovora o radu, odnosno o prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa te 3. ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i 373.b ZPP.

S obzirom na to da se u ovom slučaju ne radi o pobijanoj presudi iz čl. 382. st. 1. toč. 2. i 3. ZPP, dopustivost revizije ispitana je prema vrijednosnom kriteriju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP, te je utvrđeno da taj kriterij u odnosu na dio presude kojim je odlučeno o protutužbenom zahtjevu nije ispunjen.

Predmet spora iz toč. II. drugostupanjske presude je protutužbeni zahtjev koji glasi na prestanak obveze plaćanja rente određene u mjesečnom iznosu od 165,25 din, dakle odnosi se na buduća davanja koja se ponavljaju, pa se vrijednost predmeta spora računa po zbroju davanja, ali najviše do iznosa koji odgovara zbroju davanja za vrijeme od pet godina (arg. iz čl. 36. ZPP). Slijedi da u ovom slučaju vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude o protutužbenom zahtjevu ne prelazi 200.000,00 kuna, pa nije ispunjen vrijednosni kriterij za dopuštenost revizije.

S obzirom na to da protiv toč. II. drugostupanjske presude nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, a revizija nije podnesena kao izvanredna revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP niti ima potreban sadržaj za izvanrednu reviziju, valjalo je u tom dijelu odbaciti reviziju kao nedopuštenu po čl. 392. st. 1. i 2. ZPP.

U preostalom dijelu je revizija tužitelja-protutuženika dopuštena i djelomično osnovana.

Revizijski sud ispitao je osporenu presudu u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Nije ostvaren revizijski razlog apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju ukazuje tužitelj-protutuženik. Presuda je jasna i sadrži neproturječne navode o odlučnim činjenicama pa je presudu moguće ispitati.

Premda tužitelj-protutuženik osporava presudu pozivajući se na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, revizijom se zapravo u sporu radi izmjene visine rente i ukidanja prava na rentu osporavaju činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova u odnosu na okolnosti koje su nastupile nakon što je tužitelju pravomoćno dosuđena renta, poglavito u odnosu na okolnosti koje su prethodile ostvarenju tužiteljevog prava na invalidsku mirovinu. Pri tome revident iznosi svoje pravno shvaćanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva koje je u suprotnosti sa pravnim shvaćanjem izraženim u pobijanoj presudi. S obzirom na to da pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nije dopušten revizijski razlog po čl. 385. ZPP, ovaj sud je u donošenju odluke o osnovanosti revizije pošao od činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova.

Djelomično je ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Predmet spora ove parnice je zahtjev tužitelja za povećanje rente utvrđene presudom Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1319/89 od 20. veljače 1990. Sporno je postoje li takve okolnosti koje opravdavaju povećanje rente nakon ostvarenja tužiteljevog prava na invalidsku mirovinu sa danom 19. lipnja 2001.

Prilikom ocjene revizijskog razloga pogrešne primjene odredaba materijalnog prava ovaj sud je prvenstveno imao na umu da je pravomoćnom drugostupanjskom presudom (toč. II. izreke) protiv koje je revizija odbačena kao nedopuštena, određen prestanak obveze tuženika-protutužitelja za plaćanjem rente utvrđene presudom Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1319/89 od 20. veljače 1990. sa danom 1. rujna 2005.

Zbog iznijetog razloga prestala je pravna osnova za naknadu štete pa samim time nakon 1. rujna 2005. tužitelj nema pravo niti na povećanje dosuđene rente.

Stoga je valjalo po čl. 393. ZPP odbiti reviziju kao neosnovanu protiv dijela toč. I. drugostupanjske presude kojim se odbija tužbeni zahtjev za povećanje rente nakon 1. rujna 2005., ali ne zbog razloga navedenih u pobijanoj presudi.

U odnosu na preostali odbijajući dio je materijalno pravo pogrešno primijenjeno. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu VKV elektrozavarivača na temelju Ugovora o radu na neodređeno vrijeme, te da je na tom radnom mjestu doživio nesreću na poslu 1972.,

- da je pravomoćnom presudom Okružnog suda u Rijeci poslovni broj P-64/76 od 8. veljače 1977. utvrđena odgovornost tuženika za nesreću, a tužitelju je dosuđena mjesečna renta po osnovi izgubljene zarade u mjesečnom iznosu od tadašnjih 1.200,00 dinara,

- da je presudom Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1319/89 od 20. veljače 1990. utvrđena obveza tuženika plaćati tužitelju rentu u mjesečnom iznosu od 165,25 dinara počevši od 1. studenog 1989.,

- da je tužiteljev radni odnos kod tuženika prestao 16. listopada 1978. na temelju sporazuma između tužitelja i tuženika, a tužitelj nije tražio sudsku zaštitu zbog prestanka radnog odnosa,

- da je tužitelj sklopio ugovor o radu s novim poslodavcem (nakon prestanka radnog odnosa kod tuženika) M. gdje je radi oko 15 godina i istovremeno je primao rentu od tuženika do 1990., kada je tuženik prestao plaćati rentu,

- da je Rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje Područna služba R. ur. br. 341-14-03/1-00-9934 od 7. prosinca 2001. utvrđeno tužiteljevo pravo na invalidsku mirovinu uslijed profesionalne nesposobnosti za rad, s time da mu se to pravo priznaje počevši od 19. lipnja 2001. s mirovinom u mjesečnom iznosu od 1.481,69 kuna,

- da postoji uzročna veza između štetnog događaja – povrede na radu tužitelja od 19. listopada 1972. i odlaska tužitelja u mirovinu, pri čemu da iz Rješenja RFHZMO Područne službe R., potvrđenog od Povjerenstva za reviziju proizlazi da je posljedica nesreće na radu doprinijela odlasku tužitelja u mirovinu u omjeru 100 %,

- da je tužitelj u razdoblju od odlaska u invalidsku mirovinu 19. lipnja 2001. pa do 31. srpnja 2009. primio po osnovi invalidske mirovine manji od onoga što bi primao da nije radio ukupno 482.017,99 kuna, a nakon 1. kolovoza 2009. da trpi štetu u vidu izgubljene zarade u mjesečnom iznosu od 6.261,55 kuna.

Polazeći od navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio pravo tužitelja na povećanje rente, a odbio protutužbeni zahtjev kojim je traženo da sud utvrdi prestanak prava na rentu. Ovakvu presudu prvostupanjski sud je temeljio na odredbi čl. 188. st. 1. i 195. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO-a), koja se u ovom slučaju primjenjuje osnovom odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO/05).

Drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev koji glasi na isplatu, a prihvatio protutužbeni zahtjev te utvrdio prestanak tužiteljevog prava na rentu. Drugostupanjski sud temelji svoju odluku polazeći od utvrđenja da je tužiteljev radni odnos kod tuženika prestao voljom tužitelja na temelju sporazuma a ne na temelju profesionalnog oboljenja. Prema pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda kod navedenih utvrđenja tužitelj nema pravo na naknadu štete zbog izgubljene zarade po čl. 188. st. 1. ZOO niti po čl. 1088. st. 1. ZOO/05.

Tužitelj u reviziji navodi da mu je ranijim pravomoćnim presudama priznato pravo na naknadu štete u vidu mjesečne rente, da se radi o stečenim pravima tužitelja, a da se nakon tih presuda nisu izmijenile okolnosti koje bi opravdale ukidanje stečenog prava. Tužitelj također ukazuje na utvrđenje da mu je priznato pravo na invalidsku mirovinu utvrđenjem uzročne veze između odlaska u invalidsku mirovinu i štetnog događaja iz 1972. kojega je skrivio tuženik, da je visina invalidske mirovine utvrđena polazeći od primanja tužitelja koja su bila znatno niža od onih koja bi primao da nije bilo štetnog događaja.

Pogrešno je pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da tužitelj-protutuženik nema pravo na povećanje rente.

Prema odredbi čl. 196. st. 1. toč. 1. ZOO sud može na oštećenikov zahtjev za ubuduće povećati rentu koja mu je dosuđena ranijom pravomoćnom presudom (ili sudskom nagodbom). Pretpostavka za povećanje rente jeste da postoji oštećenikov zahtjev te da su se znatnije izmijenile okolnosti koje je sud uzeo u obzir kada je donio prijašnju odluku, s time da se promjena okolnosti procjenjuje prema okolnostima konkretnog slučaja (povećanje plaće koju primaju usporedni zaposlenici i koju bi oštećenik primao da nije bilo štetnog događaja, promjene potreba oštećenika i dr.), s tim što oštećenik ima pravo na povećanje rente od trenutka kada je podnio tužbu sudu radi povećanja rente, neovisno o tome od kada su se znatnije promijenile okolnosti.

U ovom slučaju iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da su se znatnije izmijenile okolnosti u odnosu na one okolnosti koje je sud uzeo u obzir kada je donio prijašnju odluku. Naime nakon što je oštećeniku dosuđena renta presudom Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1319/89 od 20. veljače 1990. u mjesečnom iznosu od 165,25 dinara počevši od 1. studenog 1989.,okolnosti su se bitno izmijenile jer je oštećenik ostvario pravo na invalidsku mirovinu, te ostvaruje mirovinu u znatno nižem iznosu od onoga kojega bi primao da nije bilo štetnog događaja. Pri tome je odlučno da je prema utvrđenju iz Rješenja HZMO Područna služba R. ur. br. 341-14-03/1-00-9934 od 7. prosinca 2001. posljedica nesreće na radu doprinijela odlasku tužitelja u mirovinu u omjeru 100%. Tužitelj-protutuženik nakon odlaska u mirovinu trpi štetu u visini koja se očituje u razlici mirovine koju prima i one koju bi primao da nije bilo štetnog događaja, odnosno da je ostvarivao plaću koju su primali radnici koji su radili na radnom mjestu na kojemu je prije štetnog događaja radio oštećenik. Pri tome je drugostupanjski sud je pogrešno ocijenio da je za rješenje spora odlučna okolnost što je tužitelj sporazumno raskinuo radni odnos s tuženikom još davne 1978., da je nakon toga radio za drugoga poslodavca oko 15 godina te da je tek 2001. ostvario pravo na invalidsku mirovinu. Odlučno je što je isključivi 100%-tni razlog odlaska u mirovinu štetni događaj, a prvostupanjski sud je utvrdio visinu štete koju mjesečno i trajno trpi oštećenik. Činjenična utvrđenja ukazuju na takve bitno promijenjene okolnosti zbog kojih je osnovan zahtjev za povećanje iznosa rente.

Posljedično navedenomu pogrešno je pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da tužitelj nema pravo na isplatu rente koja se sastoji u razlici između invalidske mirovine koju po rješenju HZMO prima od 19. lipnja 2001. nadalje i mirovine koju bi primao da nije bilo štetnog događaja i da je mogao ostvarivati plaću na poslovima elektrovarioca, a koje poslove je obavljao prije pretrpljene nesreće na radu 19. listopada 1972.

Zato je ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava na koju se ukazuje u reviziji, pa je valjalo djelomično preinačiti drugostupanjsku presudu po čl. 395. st. 1. ZPP.

U odnosu na reviziju tuženika-protutužitelja protiv rješenja o trošku postupka Pobijanim drugostupanjskim rješenjem o trošku parničnog postupka naloženo je tužitelju-protutuženiku naknaditi tuženiku-protutužitelju parnične troškove u iznosu od 9.090,60 kuna.

Tuženik-protutužitelj pobija revizijom ovakvo rješenje pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP navodeći da odluka o trošku postupka ovisio rješenju materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni. Pogrešna primjena materijalnog prava rezultirala je time da su troškovi tuženika-protutužitelja odmjereni u preniskom iznosu, da je vrijednost predmeta spora određena suprotno pravilu iz čl. 35. st. 1. ZPP, da su troškovi za pojedine radnje pogrešno odmjereni te da je na taj način pogrešno primijenjena Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

Revizija tuženika-protutužitelja protiv rješenja o troškovima postupka je nedopuštena.

Odredbom čl. 400. st. 1. ZPP je propisano da stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (čl. 382. ZPP). U ovom slučaju vrijednost predmeta spora ne ispunjava vrijednosni kriterij za dopuštenost revizije, a revizija po svom sadržaju nema potrebne propisane pretpostavke za njenu dopuštenost.

Naime prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi st. 1. tog članka (tzv. redovna revizija) stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješavanju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Prema st. 3. tog članka u tzv. izvanrednoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i razložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Dakle, u smislu citirane odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP za dopuštenost tzv. izvanredne revizije protiv presude, odnosno u ovom slučaju rješenja potrebno je da su se kumulativno ostvarile propisane pretpostavke: da je određeno naznačeno pravno pitanje zbog kojeg se podnosi, da se radi o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana a koje je ujedno važno za rješenje konkretnog spora i da su ti razlozi izloženi.

U podnesenoj reviziji protiv navedenog rješenja nije određeno naznačeno pravno pitanje zbog kojeg je ona podnesena pa zbog toga se ne može ni ocijeniti je li Vrhovni sud Republike Hrvatske već zauzimao pravno stajalište o takvom pitanju i je li ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, a kako to ovako sastavljena revizija na navedeno rješenje sugerira.

Kako dakle podnesena revizija na navedeno rješenje ne ispunjava zakonom propisane pretpostavke za dopuštenost tzv. izvanredne revizije u odnosu na pobijano rješenje istu je trebalo odbaciti sve na temelju odredbe čl. 392. ZPP.

Tužitelj je djelomično uspio u revizijskom postupku u omjeru znatno manjem od tuženika pa mu po čl. 154. st. 2. ZPP ne pripadaju troškovi revizijskog postupka.

U Zagrebu, 18. ožujka 2014.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.