Legislator Case Law & Legislation
Rev-x-77/2015-2 AI generated

Supreme Court dismisses appeal as inadmissible for failing to state a specific legal question requiring uniform application of law.

Case Number Rev-x-77/2015-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the plaintiff's appeal as inadmissible because it failed to formulate a specific legal question requiring uniform application of law. The plaintiff argued that material law was incorrectly applied, but the court found the appeal merely restated factual and legal conclusions without identifying a conflicting judicial practice. Consequently, the appeal was rejected under Article 392.b(2) of the Civil Procedure Act, as it did not meet the strict criteria for extraordinary review.

Legislator headnote

AI generated

čl. 382. st. 2. ZPP; čl. 392.b st. 2. ZPP: An appeal is inadmissible if it does not formulate a specific legal question regarding the uniform application of law, as mere disagreement with lower court reasoning without evidence of conflicting practice does not justify extraordinary review.

Keywords

AI generated
extraordinary review uniform application of law inadmissible appeal conflicting judicial practice civil procedure act property ownership dispute legal question formulation

Cited Legislation

AI generated

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 77/15-2

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari I. tužiteljice F. V. P. iz S., koju zastupa punomoćnik M. Ž., odvjetnik u S., II. tužitelja A. M. iz S., i III. tužiteljice A. P. rođ. M. iz S., i to II. tužitelj i III. tužiteljica zastupani po punomoćnici M. K., odvjetnici u S., protiv tuženika Općine Selce, zastupane po punomoćniku T. V., odvjetniku u S., radi utvrđenja vlasništva nekretnina i ispravka uknjižbe, odlučujući o reviziji I. tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu posl. br. Gžp-202/14 od 11. rujna 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Supetru posl. br. P-455/04 od 24. listopada 2013., u sjednici održanoj 17. veljače 2015.,

r i j e š i o j e :

Revizija I. tužiteljice odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba I. tužiteljice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se da su tužitelji F. V. P., A. M. i A. P. vlasnici čest. zem. 1029/32, 1029/33, 1029/34, 1029/35, 1029/70, 1029/71, 1029/72, za cijelo, te čest. zem. 1029/80 za 655/3352 idealnih dijelova i čest. zem. 1029/82 za 804/14355 idealnih dijelova nekretnina, sve Z.U. 538 k.o. S. i to F. V. P. za 1/3 idealna dijela nekretnina, a A. M. i A. P. svatko za po 1/6 idealna dijela nekretnina te je dužan tuženik izdati tužiteljima u roku od 15 dana tabularnu ispravu podobnu za uknjižbu prava vlasništva na označenim nekretninama u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Supetru na ime tužitelja, uz istodobni izbris tog prava s imena tuženika, u protivnom takvu ispravu zamijenit će ova presuda.“,

dok je tužiteljima naloženo naknaditi tuženiku parnični trošak od 6.437,50 kuna.

Protiv drugostupanjske presude I. tužiteljica je podnijela reviziju iz čl. 382. st. 2. točka 3. Zakona o parničnom postupku budući da je pravnog shvaćanja da odluka o sporu ovisi o rješenju pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava „o kojem pitanju je revizijski sud već zauzeo shvaćanje ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem“. Predlaže preinačiti osporenu presudu tako da se ukinu obje nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

Revizija nije dopuštena.

Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje vlasništva na prijepornim nekretninama, kumuliran s zahtjevom za izdavanje tabularne isprave za potrebe upisa toga vlasništva.

Drugostupanjski sud je zahtjev tužitelja ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio po utvrđenju da su predmetne nekretnine formalno (prema stanju upisa u zemljišnim knjigama) sada u vlasništvu Republike Hrvatske - i da je tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije osnovan.

Prema odredbama čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koje se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuju na ovaj spor, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude (dalje: izvanrednu reviziju) ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

U izvanrednoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Tužiteljica F. V. P. je reviziju i podnijela na temelju odredaba čl. 382. st. 2. ZPP-a. Međutim, tu reviziju valja razmotriti u svijetlu shvaćanja:

- da navedene odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a predviđaju postojanje u reviziji određeno formuliranog pravnog pitanja zbog kojeg se revizija podnosi i naznaku različite sudske prakse revizijskog suda ili barem dva ili više drugostupanjska suda, odnosno postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem drugog suda ili očekivanim shvaćanjem, a sve obzirom da bi tek tada (dakle: ako je „došlo do odstupanja od ustaljene sudske prakse“) revizijski sud mogao ujednačavati primjenu zakona i preispitati sudsku praksu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“), s time što predviđaju i da se u reviziji izlože i shvaćanja iz već donesenih i konkretiziranih sudskih odluka koja bi trebalo ujednačavati jer su različita ili jer se različita („npr. zbog mogućnosti različitoga tumačenja određenih zakonskih odredaba“) očekuju,

- da revizijski sud nije ovlašten sam nalaziti donesene sudske odluke koje bi odgovarale shvaćanju revidenta ili kreirati sadržaj izvanredne revizije u navedenom smislu te spomenutog pitanja i spomenute razloge ili razloge zbog kojih bi „trebalo ujednačavati primjenu prava“, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se to pitanje i ti razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova i očekivanoj praksi - budući da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po izvanrednoj reviziji izgubila svaka granica između nje i redovne revizije podnesene samo zbog pogrešne primjene procesnog ili materijalnog prava, dok bi se sam doveo u situaciju da određuje razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji revidenta.

U konkretnom slučaju, navodi I. tužiteljice u reviziji u suštini svode se samo na isticanje razloga (obrazloženja) njezinog shvaćanja da je u postupku pogrešno primijenjeno materijalno pravo - sve prema utvrđenom činjeničnom stanju i onome koje je (prema revidentici) trebalo utvrditi, odnosno samo na izlaganje razloga shvaćanja da je tužbeni zahtjev trebalo prihvatiti.

Polazeći od prethodno navedenog, a budući da podnesena revizija ne sadrži niti jedno formulirano pravno pitanje zbog kojeg se podnosi - a u svezi kojeg pitanja bi ovaj sud mogao izraziti svoje načelno shvaćanje (odgovor) i shvaćanje koje ne bi bilo važno samo za konkretnu pravnu poziciju revidentice i odluku o konkretnom sporu već i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (jer isticanje činjeničnih i pravnih shvaćanja - primjenu kojih revidentica sugerira, sve s izrazom nezadovoljstva što je tužbeni zahtjev odbijen, ne može nadomjestiti takvo pitanje - postojanje kojeg pitanja izvanrednu reviziju iz odredaba čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a upravo i razlikuje od redovne revizije iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP-a), valja prihvatiti da revizija I. tužiteljice nije sastavljena u smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP-a i ne ispunjava pretpostavke za njezinu dopuštenost. Stoga je reviziju I. tužiteljice valjalo odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392.b st. 2. ZPP-a).

Zagreb, 17. veljače 2015.

Predsjednica vijeća

Katarina Buljan, v.r.