Rev-1449/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1449/1999-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Tome Gložinića, Damira Mratovića i Vlatke Potočnjak-Radej, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. M. iz T., zastupanog po odvjetniku D. Š. iz K., protiv tuženika G. T. iz T., zastupanog po odvjetnici A. L. iz K., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Karlovcu od 11. veljače 1998. godine, broj: Gž-42/98, kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Karlovcu od 02. listopada 1997. godine, broj: P-1081/93, u sjednici održanoj dana 22. kolovoza 2002. godine,

p r e s u d i o je:

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku, da tužitelju na ime naknade štete isplati iznos od 90.000,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i naknadi mu parnični trošak u iznosu od 12.689,78 kn, dok je s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva tužitelj odbijen.

Drugostupanjski sud povodom žalbe tužitelja preinačio je prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev na način da je tuženik dužan tužitelju isplatiti 70.000,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te da mu na ime parničnog troška isplati iznos od 5.368,00 kn.

Protiv te drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se obje presude nižestupanjskih sudova ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

Na reviziju nije odgovoreno, niti se o reviziji izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija je neosnovana.

Ovaj revizijski sud nije našao da bi u postupku pred nižestupanjskim sudovima bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP-a na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP-a).

Suprotno tvrdnji tuženika nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 7. ZPP-a.

Ne predleži gore navedena bitna povreda samom činjenicom što tuženiku nije dostavljen pismeni nalaz i mišljenje liječnika vještaka od 11. ožujka 1997. godine, kad je sud nakon dostave nalaza zakazao glavnu raspravu na kojoj je uredno pozvan tuženik i na kojoj je vještak usmeno obrazložio svoj nalaz i nadopunio ga (08. srpnja 1997. godine), da bi zatim tuženik i osobno prisustvovao ročištu (02. listopada 1997. godine) na kojem je proveden dokaz saslušanja stranaka i na kojem je glavna rasprava i zaključena.

Neosnovana je tvrdnja tuženika da bi bila učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP-a pred drugostupanjskim sudom, jer nije dužnost drugostupanjskog suda da ocjenjuje nalaz liječnika vještaka, to je dužnost prvostupanjskog suda koji u skladu s čl. 7. i 8. ZPP-a je dužan utvrditi potpuno i istinito sporne činjenice, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka dati svoju ocjenu provedenih dokaza.

U konkretnoj situaciji kada je drugostupanjski sud u razlozima svoje presude ispitujući pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude prihvatio činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda ocjenjujući one žalbene navode koji su od odlučnog značenja, postupao je u skladu s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a.

Ne postoji ni proturječnost između onog što se u odluci navodi o sadržaju zapisnika o iskazu vještaka i samog zapisnika o provedenom vještačenju poglavito onog dijela na koji upire revident, a to je opseg invalidnosti (80%), jer je prvostupanjski sud prihvatio u cijelosti nalaz vještaka i u tom dijelu, a drugostupanjski sud prihvatio utvrđenja prvostupanjskog suda o čemu je dao razloge u obrazloženju svoje odluke.

U biti navodi revizije ne potvrđuju sadržaj označene bitne povrede već ukazuju na pogrešnu ocjenu provedenih dokaza od strane nižestupanjskih sudova kojom se suprotstavlja vlastita ocjena, a to upućuje na prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, koji u ovoj fazi postupka temeljem izričite odredbe iz čl. 375. st. 3. ZPP-a nije dopušten. Tvrdnja revidenta da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo također nije osnovana.

Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je tužitelj zadobio prostrijelnu ranu kroz grudni koš izazvanu hicem iz pištolja kalibra 7,65 mm, kojim je pucano iz neposredne blizine sa udaljenosti od 3 do 4 metra, te da je zbog gore opisane radnje koja je okvalificirana kao pokušaj ubojstva tuženiku pravomoćno izrečena kazna u trajanju od dvije godine. S obzirom na utvrđeni intenzitet i trajanje fizičkih bolova (jaki 5 dana, srednji 14 dana, slabi 3 tjedna), drugostupanjski sud je pravilnom primjenom čl. 200. ZOO-a dosudio s tog osnova tužitelju 20.000,00 kn.

Odlučujući o pravičnoj naknadi za pretrpljeni strah nižestupanjski sudovi su cijeneći sve okolnosti konkretnog slučaja posebice okolnost da mu je neposredno bio ugrožen život, a uzimajući u obzir intenzitet i trajanje straha kako primarnog tako i sekundarnog pravilno s tog osnova dosudili 10.000,00 kn.

Prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova proizlazi da su kod tužitelja zaostale trajne posljedice u vidu otežanog disanja što se prvenstveno osjeti kod većih napora, postoji sjena desnog plućnog krila sa priraslicama, a kao direktna posljedica povrjeđivanja razvio se kod tužitelja perikarditis – upala osrčja, dok je infarkt koji je prebolio tužitelj isključen kao direktni uzrok ranjavanja, no s obzirom da su pluća i srce povezani sistemi restriktivne smetnje većeg stupnja na plućima potenciraju tegobe i sa srcem, što je sve dovelo do smanjenja životnih aktivnosti tužitelja za 80%.

S obzirom na utvrđenu smanjenu životnu aktivnost, te pojavnost posljedica ranjavanja koje su trajnog karaktera, a cijeneći pritom i životnu dob tužitelja (62 godine), drugostupanjski sud je i po prosudbi ovog suda primijenio pravilno kriterije iz odredbe čl. 200. ZOO-a kad je tužitelju dosudio naknadu za taj vid štete u iznosu od 40.000,00 kn. Stoga se prigovor tuženika na utvrđenu visinu naknade za sve utužene vidove nematerijalne štete ukazuje neosnovanim.

Valjalo je stoga, kako nije ostvaren ni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka na koju sud pazi po službenoj dužnosti, a to je povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP-a odlučiti kao u izreci temeljem čl. 395. ZPP-a.

U Zagrebu, 22. kolovoza 2002. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.