Revr-947/2012-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 947/12-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužiteljice K. P. iz V. G., koju zastupa punomoćnik A. P. odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske – Ministarstvo unutarnjih poslova, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko-upravno odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu br. Gžr-1984/10-2 od 6. ožujka 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. Pr-1599/09-10 od 3. kolovoza 2010., u sjednici vijeća održanoj 6. travnja 2016.,

r i j e š i o j e:

Revizija tužiteljice odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom suda prvoga stupnja odbijen je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 61.083,23 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečno dospjele iznose od dospjelosti do isplate kako je navedeno u izreci te presude (točka I. izreke). Ujedno je tužiteljici naloženo naknaditi tuženici troškove postupka u iznosu od 2.500,00 kn (točka II. izreke).

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv presude suda drugoga stupnja tužiteljica je podnijela reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11 – dalje: ZPP), navodeći da istu podnosi radi bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se revizija prihvati i pobijana presuda ukine, te predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija tužiteljice nije dopuštena.

U konkretnom slučaju, a obzirom na vrijednost predmeta spora, nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a prema vrijednosnom kriteriju, a isto tako ne radi se sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja radnog odnosa, niti je sud drugoga stupnja pobijanu presudu donio primjenom odredbi čl. 373. a. i čl. 373. b. ZPP-a, pa nije dopuštena revizija niti prema odredbi toč. 2. i 3. istog stavka. Stoga revizijski razlozi počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava nisu razmatrani.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a u slučajevima u kojima stranka ne može podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude na temelju st. 1. istog članka, stranka ima pravo podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Prema odredbi čl. 392. a st. 2. ZPP-a u povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Iz sadržaja revizije može se zaključiti da je tužiteljica postavila pitanje ima li policijski službenik pravo na plaću radnog mjesta na koje je privremeno premješten usmenim nalogom nadređenog službenika, a bez pisanog rješenja o premještaju i bez rješenja o plaći za to drugo radno mjesto.

Tužiteljica kao razloge važnosti ukazuje na odluku revizijskog suda Revr-671/07 od 28. studenog 2007. i zaključak sa 7. sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, tvrdeći da je pobijana odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem revizijskog suda.

O navedenom pitanju Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je pravno shvaćanje na sjednici odjela 7. lipnja 2010. prema kojem policijski službenik koji je samo na temelju usmenog naloga nadređenog službenika privremeno obavljao poslove drugog radnog mjesta, bez pisanog rješenja o privremenom premještaju i bez rješenja o plaći za to drugo radno mjesto, nema pravo na isplatu plaće za to drugo radno mjesto, dok ne ishodi navedena rješenja. U skladu sa tim shvaćanjem odlučeno je i u brojnim odlukama ovoga revizijskog suda (primjerice u odluci broj Revr 804/10 od 16. lipnja 2010.).

Nižestupanjski sudovi su odbili zahtjev tužiteljice utvrđujući da tužiteljica nije dobila pisano rješenje o privremenom premještaju, niti pak rješenje o plaći za drugo radno mjesto, pa je zauzeto shvaćanje nižestupanjskih sudova o neosnovanosti zahtjeva tužiteljice u skladu s pravnim shvaćanjem revizijskog suda. Radi navedenog postavljeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Stoga je valjalo reviziju tužitelja odbaciti primjenom odredbe čl. 392. b st. 3. ZPP.

Zagreb, 6. travnja 2016.

Predsjednik vijeća

Željko Glušić, v.r.