Rev-1239/2001-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1239/01-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vlatke Potočnjak-Radej, kao predsjednice vijeća, te Ivana Mikšića, Marijana Ramušćaka, Petra Milasa i Gordane Gasparini, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. T. iz Z., zastupan po punomoćniku T. M., odvjetniku iz S. I. Z., protiv tuženika F. Š. iz S., radi isplate, rješavajući reviziju tuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu od 15. lipnja 1999. godine, br. Gž 4240/97, kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Sesvetama od 29. studenog 1996. godine, br. P 114/93, u sjednici održanoj 19. studenog 2003. godine,

p r e s u d i o j e:

Prihvaća se revizija tuženika, preinačuje se presuda Županijskog suda u Zagrebu od 15. lipnja 1999. godine, br. Gž 4240/97 i presuda Općinskog suda u Sesvetama od 29. studenog 1996. godine, br. P 114/93, u pobijanom dijelu, kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev, te sudi:

Dužan je tuženik F. Š. platiti tužitelju P. T. iznos od 4.253,95 eura u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu kunske protuvrijednosti iznosa od 8.320,00 DEM.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom djelomično je odbijena kao neosnovana žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja P. T. usmjeren na isplatu iznosa od 8.320,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju NBH na dan isplate, dok je drugostupanjskim rješenjem ukinuta prvostupanjska presuda u dijelu odluke o kamatama i trošku postupka i u tom opsegu predmet dostavljen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev, tuženik je pravovremeno izjavio dopuštenu reviziju pozivom na revizijske razloge: bitnu povredu odredaba parničnog postupka i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Predložio je da nižestupanjske presude u pobijanom dijelu budu ukinute i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno, niti se državni odvjetnik Republike Hrvatske izjasnio o reviziji.

Revizija je osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da se obveže tuženika da mu povrati određenu novčanu svotu strane valute (DEM) u kunskoj protuvrijednosti, koju mu je dao u zajam, sa pripadajućim kamatama.

Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud nije našao da je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje: ZPP), na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 386. ZPP.

Odlučujući o sporu nižestupanjski sudovi su utvrdili:

- da je tužitelj P. T. dana 20. studenog 1992. godine tuženiku dao u zajam svotu od 12.000 DEM, koji iznos se tuženik obvezao vratiti u roku od mjesec dana,

- da je tuženik tužitelju povratio samo dio pozajmljene svote i baš iznos od 3.680 DEM.

Cijeneći izložena utvrđenja nižestupanjski sudovi su zaključili da je ugovor o zajmu strane valute (DEM) od 20. studenog 1992. godine ništav (čl. 103. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO), jer je u odnosno vrijeme pozajmljivanje strane valute bilo zabranjeno (čl. 16. Zakona o deviznom poslovanju - "Narodne novine", broj 53/91), te su, primjenom odredbe čl. 104. st. 1. ZOO obvezali tuženika da tužitelju P. T. isplati iznos od 8.320 DEM u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju NBH na dan isplate, kako je i zatraženo tužbenim zahtjevom.

Pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da je ugovor o zajmu strane valute (DEM) od 20. studenog 1992. godine ništav, jer je u odnosno vrijeme bilo zabranjeno pozajmljivanje deviza između domaćih osoba (čl. 103. st. 1. ZOO).

Pogrešno je, međutim, pravno stajalište nižestupanjskih sudova da je u ovom slučaju tuženik u obvezi tužitelju isplatiti kunsku protuvrijednost iznosa od 8.320,00 DEM.

Ovo zato, jer u smislu odredbe čl. 103. st. 1. ZOO u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora. Prema odredbi čl. 307. st. 1. ZOO, ispunjenje se sastoji u izvršenju onoga što čini sadržaj obveze, te niti ga dužnik može ispuniti nečim drugim, niti vjerovnik može zahtijevati nešto drugo.

Tužitelj je tuženiku dao u zajam određenu svotu DEM.

Pogrešno je zato primijenjeno materijalno pravo, kada je tužitelju dosuđena kunska protuvrijednost iznosa od 8.320,00 DEM.

S obzirom da valuta DEM od 1. ožujka 2000. godine više ne postoji i zamjenjuje se u EUR-om prema tečaju 1 EUR = 1,95583 DEM, tako da tuženik sada tužitelju duguje glavnicu u iznosu od 4.235,95 EUR-a.

Nije počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP, jer suprotno onome što se u reviziji tvrdi, u nižestupanjskim presudama navedeni su potpuni jasni razlozi o odlučnim činjenicama.

Tuženik se u reviziji uopćeno poziva na bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP, ne navodeći niti jednu okolnost koja bi upućivala da je odista počinjena navedena bitna povreda.

Iz izloženih razloga presuđeno je kao u izreci (čl. 395. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 19. studenog 2003. godine

Predsjednik vijeća:

Vlatka Potočnjak-Radej, v.r.