Supreme Court dismisses appeal as inadmissible for failing to identify a legal question of uniform application.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal as inadmissible because it failed to identify a specific legal question of uniform application. The defendant argued for a re-evaluation of the lower court's assessment of evidence regarding military service and compensation, but the court found no distinct legal issue beyond the specific facts of the case. Consequently, the appeal was rejected under Article 392.b of the Civil Procedure Act, and the plaintiff was not awarded costs.
Legislator headnote
AI generatedčl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a; An appeal for review (revizija) is inadmissible if it does not identify a specific legal question whose resolution is necessary to ensure the uniform application of law and the equal treatment of all parties.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revr 477/13-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. J. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik A. P., odvjetnik iz Z., protiv tuženice Republike Hrvatske - za Ministarstvo obrane, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, Građansko-upravnom odjelu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Karlovcu posl. broj Gž-774/12-2 od 23. siječnja 2013. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu posl. broj P-1944/10 od 24. veljače 2012., u sjednici održanoj 31. kolovoza 2016.,
r i j e š i o j e :
I. Revizija tuženice odbacuje se kao nedopuštena.
II. Tužitelju se ne dosuđuje naknada troška odgovora na reviziju.
Obrazloženje
Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tuženice i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je tuženica obvezana platiti tužitelju:
- bruto iznos od 136.194,12 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim na pojedine iznose do isplate,
- trošak parničnog postupka od 20.535,50 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim od 24. veljače 2012. do isplate.
Protiv drugostupanjske presude tuženica je izjavila reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP-a. Predlaže da revizijski sud preinači drugostupanjsku presudu ili ukine obje nižestupanjske presude „i predmet vrati sudu na ponovno suđenje“.
U odgovoru na reviziju tužitelj navodi da nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenost revizije propisane odredbom čl. 382. st. 2. ZPP-a. Osporava revizijske navode tuženice - te predlaže „odbaciti odnosno odbiti kao neosnovanu reviziju tuženika“.
Revizija nije dopuštena.
Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredaba čl. 53. st. 1. i 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude (dalje: izvanrednu reviziju) ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:
1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,
2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.
U izvanrednoj reviziji stranka treba (prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP-a) određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
U konkretnom slučaju revizija tuženice nema sadržaj propisan odredbama čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a: tuženica u reviziji nije naznačila niti jedno pravno pitanje zbog kojeg bi (inače) u smislu tih odredaba reviziju mogla podnijeti - a odgovor na kojeg bi bio važan za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
Naime, revizija revidentice se u suštini svodi samo na isticanje razloga (obrazloženja) njezina shvaćanja da je u postupku pogrešno primijenjeno materijalno pravo - sve prema utvrđenom činjeničnom stanju i onome koje je (prema revidentici) trebalo utvrditi, odnosno samo na izlaganje razloga shvaćanja da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti.
Polazeći od prethodno navedenog, dakle konkretno:
- budući da podnesena revizija ne sadrži niti jedno formulirano pitanje zbog kojeg se podnosi - a u svezi kojeg pitanja bi ovaj sud mogao izraziti svoje načelno shvaćanje (odgovor) i shvaćanje koje ne bi bilo važno samo za konkretnu pravnu poziciju revidentice i odluku o konkretnom sporu već i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (jer se navodi u predmetnoj reviziji odnose samo na način odlučivanja u ovome sporu prema činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja i time na prigovor o ocjeni dokaza u tim istim okolnostima, a isticanje činjeničnih i pravnih shvaćanja - primjenu kojih revidentica sugerira, sve uz tvrdnje da „rad u dežurstvu ne predstavlja rad u punom smislu onog što aktivan (redovan) rad u vojno-djelatnoj službi podrazumijeva“, da je „tužitelj u utuženom periodu koristio slobodne dane i to odmah po izvršenoj zadaći“, da „mu je plaćena naknada za terenski rad i naknada za obavljenu službu izdvojenih straža“, da mu je isplaćena „naknada troškova boravka i rada na terenu od 50% iznosa po čl. 12. Pravilnika i to za svaki dan 85 kn“, da je tužitelj „obavljao službu dežurstva u utuženom periodu za što je izvršena preraspodjela radnog vremena, na način da je za iste koristio slobodne dane“, te „da za djelatne vojne osobe prekovremeni rad može trajati najviše 30 radnih dana tijekom kalendarske godine“, ne može nadomjestiti takvo pitanje - postojanje kojeg pitanja izvanrednu reviziju iz odredaba čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a upravo i razlikuje od redovne revizije iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP-a),
valja prihvatiti da revizija tuženice nije sastavljena u smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP-a i ne ispunjava pretpostavke za njezinu dopuštenost.
Stoga je reviziju tuženice valjalo odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392.b st. 2. ZPP-a).
Tužitelju nije dosuđena naknada troška odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban za vođenje ovoga postupka (čl. 155. st. 1. ZPP).
Zagreb, 31. kolovoza 2016.
Predsjednica vijeća:
Katarina Buljan, v.r.