Legislator Case Law & Legislation
I Kž-358/2008-3 AI generated

Croatian Supreme Court dismisses appeal regarding seizure of evidence from a ship without a specific warrant.

Case Number I Kž-358/2008-3
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal against a lower court's decision to exclude seizure records and expert reports from a criminal case. The defendant argued that evidence obtained from a ship and its containers was illegal because the first container was searched before a judicial warrant arrived. The court rejected this, noting that the Customs Act authorized officers to search containers directly without a warrant, and the defendant failed to prove any specific legal defect in the evidence chain.

Legislator headnote

AI generated

Čl. 24. st. 1. toč. 2. Zakona o carinskoj službi; Čl. 367. st. 1. toč. 11. Zakona o kaznenom postupku: Evidence obtained by customs officers pursuant to statutory authorization without a judicial warrant is admissible if no specific legal defect is proven.

Keywords

AI generated
customs seizure judicial warrant criminal procedure evidence admissibility customs authority

Cited Legislation

AI generated
Čl. 24. st. 1. toč. 2. Zakona o carinskoj službi
Čl. 367. st. 1. toč. 11. Zakona o kaznenom postupku
Čl. 398. st. 3. Zakona o kaznenom postupku
Zakona o kaznenom postupku, valjalo je na temelju čl. 398. st. 3. Zakona o kaznenom postupku odbiti žalbu optuženog J.
Čl. 399. Zakona o kaznenom postupku
Čl. 373. st. 1. Zakona o kaznenom postupku
399., u vezi čl. 373. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97; 27/98; 58/99; 112/99; 58/02; 143/02 i 115/06) dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 358/08-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa, kao predsjednika vijeća, te Ranka Marijana i Miroslava Šovanja, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Ivone Horvatić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. B. i dr., zbog kaznenih djela iz 298. st. 3. Kaznenog zakona i dr., odlučujući o žalbi optuženog J. N., podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Rijeci od 18. ožujka 2008. godine broj K-60/03, sjednici održanoj dana 09. rujna 2008. godine,

r i j e š i o j e :

Žalba optuženog J. N. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem odbijen je, kao neosnovan, prijedlog branitelja optuženog J. N. - odvjetnika M. M., da se iz spisa predmeta, kao nezakoniti, izdvoje zapisnici o pretrazi prijevoznog sredstva PU PG R. od 22. listopada 2002. godine (list 39-42 spisa), te dokaza koji se temelje na predmetnom zapisniku tj. potvrda o privremenom oduzimanju predmeta (list 53- 71; 76, 97, 107 i 115 spisa); zapisnika o vještačenju (list 597– 617 spisa) i zapisnika o vještačenju od 25. listopada 2002. godine (list 49–50 spisa).

Protiv tog rješenja žalbu je podnio optuženi J. N., po branitelju M. M., odvjetniku iz R., zbog svih zakonskih razloga, a zapravo zbog povrede odredaba kaznenog postupka i predlaže donošenje odluke po žalbi.

Spis je u skladu s odredbom čl. 399., u vezi čl. 373. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97; 27/98; 58/99; 112/99; 58/02; 143/02 i 115/06) dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

Žalba nije osnovana.

Na početku žalbe se opširno opisuje cijeli slijed događaja od uplovljavanja broda „B. S.“ dana 21. listopada 2002. godine na sidrište Luke R. pa do završetka očevida i pretrage broda dana 26. listopada 2002. godine, te osporava zakonitost tada pribavljenih dokaza što se dalje obrazlaže s više argumenata.

I Kž 358/08-3

Tako se navodi da je carinski pregled kontejnera započeo i prvi kontejner otvoren po carini prije nego što je došao nalog istražnog suca za pretragu broda i za pretragu kontejnera i prije nego što je započela pretraga broda, čime se, dakle, tvrdi da u vrijeme pretrage prvog kontejnera nije postojao nalog istražnog suca.

Međutim, okolnost što je prvi kontejner, a radi se o kontejneru broj 298157, otvoren i pretražen prije nego što je došao nalog istražnog suca za pretragu svih kontejnera, koji je došao tek idući dan (list 38 spisa), ne dovodi u pitanje zakonitost te radnje, niti svih dokaza koji su proizašli iz nje - zapisnika o pretrazi (list 39-42 spisa), zapisnika o očevidu, (list 25 - 36 spisa), potvrde o privremenom oduzimanju predmeta (list 53 spisa) i zapisnika o vještačenju od 25. listopada 2002. godine (list 2572-2595 spisa). Naime, ovdje žalitelj propušta imati na umu odredbu Zakona o carinskoj službi iz čl. 24. st. 1. toč. 2. u kojoj je propisano da ovlašteni carinski službenici mogu obavljati pregled i pretragu prijevoznog sredstva za prijevoz robe i stvari u prijevoznom sredstvu na cijelom carinskom području Republike Hrvatske, dok je u st. 3. istog članka propisano da ovlašteni carinski službenici mogu na cijelom carinskom području obavljati pregled i pretragu poslovnih prostorija i drugog poslovnog prostora u kojima se roba istovaruje ili utovaruje ili pretovaruje, te poslovnih prostorija i drugoga poslovnog prostora u kojima se obavlja djelatnost proizvodnje ili dorade robe, uključujući uredski prostor, te je dalje određeno da pregled ostalih prostorija i prostora moguće obaviti samo na temelju odobrenja sudbene vlasti. Prema tome, ovlast carine na poduzimanje pregleda i pretrage broda i kontejnera proizlazi iz citirane zakonske odredbe, pri čemu žalitelj ne osporava pretpostavke u pogledu carinskog područja Republike Hrvatske ili vrste prostora koji bi bili izvan dosega ove norme. Drugim riječima, u konkretnoj situaciji nije potreban nalog istražnog suca budući da ovlast na pretragu carine proizlazi iz navedene odredbe Zakona o carinskoj službi. Kada se citirana odredba dovede u vezu sa sadržajem odredbe iz čl. 32. Zakona o carinskoj službi, tada je očito da se radi o dokazima koji mogu služiti kao dokazno sredstvo u kaznenom postupku.

U vezi s gore navedenim je i idući žalbeni prigovor koji ističe da sve predistražne radnje mogu poduzimati jedino redarstvene vlasti, a da carina nije redarstvena vlast. Stajalište žalbe da sve predistražne radnje mogu poduzimati jedino redarstvene vlasti u suprotnosti je s gore citiranim odredbama Zakona o carinskoj službi iz kojih proizlazi da su pod određenim pretpostavkama carinski službenici ovlašteni obaviti pretragu bez naloga suda, a dokazi pribavljeni na taj način se mogu koristiti u kaznenom postupku. Osim toga, u djelokrug rada carinske službe propisan Zakonom o carinskoj službi ulaze i mjere carinskog nadzora i radnje carinske provjere u svrhu otkrivanja…kaznenih djela (čl. 3. st. 1. toč. 5. Zakona o carinskoj službi) i suradnja s nadležnim tijelima Ministarstva unutarnjih poslova…u cilju sprečavanja i otkrivanja… kažnjivih djela (čl. 11. st. 1. toč. 16. Zakona o carinskoj službi) i obavljanja poslova iz njihovog djelokruga (čl. 11. st. 1. toč. 17. Zakona o carinskoj službi). Dakle, Zakon o carinskoj službi na više mjesta propisuje ovlasti carine koje imaju svoj učinak i u kaznenom postupku.

Dalje se žalitelj poziva na odredbu čl. 24. st. 4. Zakona o carinskoj službi i ističe da nakon proteka 6 sati od početka zadržavanja broda carina više ne smije poduzimati nikakve radnje već da poduzimanje istražnih radnji preuzima policija, pa da slijedom toga, sve radnje poduzete od strane carine nakon proteka roka od 6 sati od zadržavanja predstavljaju nezakonit način pribave dokaza suprotan čl. 217. Zakona o kaznenom postupku.

I Kž 358/08-3

Odredba čl. 24. st. 4. Zakona o carinskoj službi propisuje da u slučaju prisilnog zadržavanja prijevoznog sredstva radi obavljanja pregleda i pretrage na području graničnog prijelaza ili prostora carinarnice ili drugih uredovnih prostora duže od šest sati, odnosno u slučaju prisilnog zadržavanja prijevoznog sredstva za prijevoz robe radi obavljanja pregleda i pretrage na preostalom dijelu carinskog područja, odmah se o poduzetoj radnji obavještava nadležna policijska uprava. Dakle, žalba pogrešno tumači ovu odredbu, budući da iz njenog sadržaja ne slijedi da carina ne smije dalje poduzimati nikakve radnje, već samo propisuje obvezu obavještavanja nadležne policijske uprave, što, samo po sebi, ne znači da nakon proteka 6 sati od prisilnog zadržavanja prestaju sve ovlasti carine. Isto tako, nije propisano da bi propuštanje tog roka na bilo koji način utjecalo na zakonitost prikupljenih dokaza od strane carine, pa je prema tome i ovaj žalbeni prigovor neutemeljen. Stoga nije od utjecaja pozivanje na povredu čl. 217. Zakona o kaznenom postupku budući da navedeni članak propisuje koje konkretne okolnosti čine radnju pretrage nezakonitom, a među tim okolnostima nije propuštanje roka iz čl. 24. st. 4. Zakona o carinskoj službi.

Potom žalba pogrešno zaključuje da ne mogu carinske vlasti u carinskom postupku imati veće ovlasti od redarstvenih vlasti, a ne mogu ni redarstvene vlasti imati veće ovlasti od suda ako specijalna kogentna odredba isključuje opće ovlasti. Naime, kao što je već obrazloženo, carinske ovlasti su pod određenim pretpostavkama, ovlaštene na temelju zakona, dakle, bez potrebe pribavljanja sudskog naloga, obaviti pretragu i pregled. Ovdje valja istaknuti da zapisnik o pretrazi (list 39-42 spisa) i zapisnik o očevidu, (list 25-36 spisa) imaju sve potrebne sastojke u skladu s odredbama Zakona o kaznenom postupku, a žalba izravno i ne tvrdi da bi postojala njihova manjkavost u smislu odredbi tog zakona, premda se na više mjesta poziva na odredbe Zakona o kaznenom postupku, ali ne ističe niti jednu konkretnu manjkavost koju taj zakon predviđa kao okolnost koja kompromitira valjanost dokaza.

U odnosu na Zapisnike o vještačenju od 25. listopada 2002. godine (list 49-50 spisa) i od 29. listopada 2002. godine (list 51-52 spisa), čija zakonitost je neuspješno osporena prethodnim navodima žalbe budući da su i to dokazi koji su djelomično proistekli iz osporenih radnji carine, njihova valjanost je žalbom dodatno osporena i s argumentom da se ne može utvrditi identitet predmeta koji su bili predmet vještačenja u ovom postupku. Po svojoj biti ovaj žalbeni prigovor nije usmjeren toliko na pitanje zakonitosti dokaza, već se njime na posredan način tvrdi da vještačeni uzorci ne potječu s broda „B. S.“, dakle, osporava se dokazna vrijednost provedenog vještačenja.

U tom dijelu se u žalbi pogrešno interpretiraju podaci u spisu s tvrdnjama da zapisnik o očevidu ne sadrži podatke da su za vrijeme očevida uzeti bilo kakvi uzorci koji su bili predmet kasnijeg vještačenja, te da ne postoji nikakav drugi dokaz da je policija u predistražnim ili drugim kasnijim radnjama uzela uzorke koji su bili predmet vještačenja niti je sastavljan zapisnik o uzimanju uzoraka ili potvrde iz kojih bi bilo vidljivo da je policija uzela uzorke temeljem kojih je provedeno vještačenje, a takve potvrde da bi trebale biti

i da iz sadržaja spomenutih priključene zapisniku o očevidu. Žalitelj ovdje nije u pravu buduć

zapisnika, potvrda i naloga proizlazi logičan i neprekinuti slijed predistražnih radnji koji se odnosi na upravo predmete i uzorke s broda „B. S.“. Naime, iz zapisnika o očevidu čiji dio je i specifikacija tereta proizlazi detaljan opis sadržaja kontejnera, dok je u zapisniku o pretrazi navedeno da su kontejneri oduzeti, što je vidljivo i iz potvrda o privremenom oduzimanju

I Kž 358/08-3

predmeta, te je isto opisano i u službenoj zabilješki o pretrazi (list 44 spisa), dok je u nalozima za vještačenje precizno navedeno što se dostavlja Centru za kriminalistička vještačenja, pri čemu su u nalazima vještaka kao predmet vještačenja opisani isti uzorci u skladu s nalozima. Prema tome, navodima žalbe u kojima se prigovara navodnoj nedovoljnoj preciznosti sadržaja ovih dokaza, pri čemu žalba nije dala nikakve suštinske razloge za stav da se radi o nekim drugim uzorcima, nije učinjeno vjerojatnim da se ne bi radilo upravo o uzorcima s broda „B. S.“.

Slijedom iznesenog, a budući da je sud drugog stupnja, ispitujući pobijano rješenje i po službenoj dužnosti u skladu s odredbom čl. 398. st. 4. Zakona o kaznenom postupku, našao da je za donošenje tog rješenja prvostupanjski sud bio stvarno nadležan, da je rješenje donijelo ovlašteno tijelo, da na štetu optuženika nije povrijeđen kazneni zakon, te da ne postoji niti povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. Zakona o kaznenom postupku, valjalo je na temelju čl. 398. st. 3. Zakona o kaznenom postupku odbiti žalbu optuženog J. N. neosnovanu, kako je i odlučeno u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu, 09. rujna 2008. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ivona Horvatić, v. r.

Damir Kos, v. r.