Rev-946/2005-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 946/05-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivice Crnića, kao predsjednika vijeća, Damira Mratovića, mr sc. Olge Jelčić, mr. sc. Lucije Čimić i Željka Glušića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. B. iz K., koju zastupa punomoćnica L. M. iz K., protiv tuženice M. R. iz K., koju zastupa punomoćnik J. D., odvjetnik u G., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice izjavljene protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Sisku posl. br. Gž-2236/03 od 22. prosinca 2004., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Kutini posl. br. P-597/01 od 3. travnja 2003., u sjednici održanoj 4. srpnja 2007.

p r e s u d i o j e :

I. Djelomično se prihvaća revizija tuženice M. R. i djelomično preinačuju presude Županijskog suda u Sisku posl. br. Gž-2236/03 od 22. prosinca 2004. i Općinskog suda u Kutini posl. br. P-597/01 od 3. travnja 2003. pod toč. I. izreke u dijelu kojim je tuženici naloženo da tužiteljici isplati 45.000,00 DEM u protuvrijednosti u kunama sa zateznim kamatama te se sudi:

Nalaže se tuženici M. R. da tužiteljici J. B. isplati 23.008,13 EUR (dvadesettritisućeosam EUR i trinaest centi) te zatezne kamate po stopi koju banka u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge po viđenju i to od 22. lipnja 2001. do 28. veljače 2002. na iznos od 45.000,00 DEM, a od 1. ožujka 2002. do isplate na iznos od 23.008,13 EUR, sve u roku 15 dana.

Odbija se dio tužbenog zahtjeva kojim je tužiteljica J. B. tražila da joj tuženica M. R. isplati protuvrijednost iznosa od 45.000,00 DEM i pripadajuće zatezne kamate u kunama po srednjem tečaju P. d.d. na dan isplate, kao i zatezne kamate za vrijeme od 1. do 21.lipnja 2001. kao neosnovan.

II. U ostalom se dijelu odbija revizija tuženice M. R. kao neosnovana.

O b r a z l o ž e nj e

Drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda prvostupanjskog suda kojom je tuženici naloženo da tužiteljici vrati iznos od 45.000,00 DEM u protuvrijednosti u EUR-ima, a sve u protuvrijednosti kuna, po prodajnom tečaju P. d.d. na dan isplate, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama kao na devizne štedne uloge po viđenju, počevši od 1. lipnja 2001. do konačne isplate te 20.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama, koje teku od 1. lipnja 2001. do isplate, kao i da joj naknadi parnični trošak u iznosu od 29.007,00 kn. Tuženica je izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i 2. toč. 11. (odnosno 13.) Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 – dalje: ZPP) i pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovo suđenje.

U odgovoru na reviziju predloženo je da se revizija kao neosnovana odbije.

Nadležni državni odvjetnik o reviziji se nije izjasnio.

Revizija je djelomično osnovana.

Na temelju čl. 284. st. 5. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP (Narodne novine 117/03.- dalje ZID ZPP) u ovoj parnici se primjenjuju odredbe ZPP prije njegove izmjene citiranim zakonom (glavna rasprava pred prvostupanjskim sudom je zaključena 3. travnja 2003.), zbog čega ovaj sud na temelju čl. 386. ZPP po službenoj dužnosti pazi na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

Suprotno navodima revidentice, po ocjeni ovoga suda, izreke pobijanih presuda nisu protivne sadržaju provedenih dokaza. U nižestupanjskim presudama je ocjenom dokaza utvrđeno, da je sad pok. M. B. za života, kao primatelj uzdržavanja, ugovorom o doživotnom uzdržavanju raspolagao u korist tužiteljice, kao davateljice uzdržavanja, spornim novčanim sredstvima, koja je bio pozajmio tuženici i u skladu s tim, budući je dug dospio a davatelj uzdržavanja umro, obvezana je tuženica tužiteljici vratiti navedeni zajam. Dakle, ne postoji proturječnost na koju revidentica ukazuje. Glede revizijskog prigovora da nižestupanjski sudovi zbog pogrešnog pravnog pristupa nisu utvrdili odlučne činjenice istaći je, da se izneseni prigovor odnosi na pogrešnu primjenu materijalnog prava, o čemu će biti riječi u obrazloženju ove presude u odnosu na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Kako u postupku nije učinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, zaključiti je da nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede postupka.

U postupku koji prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je sad pok. M. B. pozajmio tuženici 45.000,00 DEM i 20.000,00 kn, koji iznos se ona obvezala vratiti najkasnije u svibnju 2001., što je potvrdila u pismenu od 9. studenoga 2000. godine,

- da tuženica zajmodavcu nije vratila pozajmljeni novac,

- da je M. B., kao primatelj uzdržavanja 10. studenoga 1999. s tužiteljicom, kao davateljicom uzdržavanja, sklopio ugovor o doživotnom uzdržavanju kojim je, između ostalog ovoj ostavio "u nasljedstvo" deviznu štednu knjižicu P., … s "pripadajućim deviznim iznosom" na toj knjižici,

- da je M. B. 10. studenoga 2000. dao pisanu izjavu (na kojoj je njegov potpis ovjerio javni bilježnik) kojom potvrđuje da je u vremenu od 12. srpnja 1999. do 8. ožujka 2000. tuženici dao na zajam 45.000,00 DEM i 20.000,00 kn, koji novac je podigao sa štedne knjižice br. … i da taj iznos predstavlja "dio pokretnina" koje je za slučaj smrti rasporedio ugovorom o doživotnom uzdržavanju sklopljenim s tužiteljicom, te je istog dana opunomoćio odvjetnicu L. M. da od tuženice primi pozajmljeni novac i položi ga na navedenu deviznu štednu knjižicu,

- da je punomoćnica M. B. dopisom od 13. lipnja 2001. pozvala tuženicu "opomenom pred ovrhu" da u roku od 8 dana vrati pozajmicu i

- da je M. B. umro 2. srpnja 2001.

Prema stajalištu nižestupanjskih sudova izdavanjem navedene punomoći odvjetnici L. M. sad pok. M. M. je izrazio volju da sporna novčana sredstva budu položena na njegovu štednu knjižicu, što posljedično znači da pripadnu tužiteljici. Pri tome činjenica da taj novac u času smrti primatelja uzdržavanja nije bio položen na štednu knjižicu nije od utjecaja na raspoložbu iz ugovora o doživotnom uzdržavanju, jer je do toga došlo neispunjavanjem obveze od strane tuženice, zbog čega zaključuju da prigovor nedostatka aktivne legitimacije nije osnovan.

U reviziji se ističe da prema odredbi čl. 122. st. 1. do 3. Zakona o nasljeđivanju (Narodne novine 52/71, 78/78 i 56/00 – dalje: ZN), koji se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje na temelju čl. 254. st. 2. Zakona o nasljeđivanju (Narodne novine 48/03. i 163/03.) predmet ugovora o doživotnom uzdržavanju mogu biti nepokretne i pokretne stvari koje primatelju uzdržavanja pripadaju u vrijeme sklapanja ugovora, kao i tražbine, što sve mora biti određeno navedeno ili odredivo. Ugovorom o doživotnom uzdržavanju primatelj uzdržavanja da je tužiteljici ostavio samo stvari koje je imao u trenutku sklapanja tog ugovora, ali ne i tražbinu koju je tada imao prema tuženici. Zbog pogrešne primjene materijalnog prava u postupku da nije utvrđeno koji je iznos u vrijeme sklapanja ugovora bio na štednoj knjižici M. B., što je bitno s obzirom da je samo taj iznos bio predmet ugovora o doživotnom uzdržavanju. Tvrdi se da naknadne izjave M. B. nemaju pravni učinak u odnosu na ugovor o doživotnom uzdržavanju, jer nisu dane u zakonom propisanom obliku. Stoga, kako primatelj uzdržavanja u trenutku sklapanja ugovora nije imao na štednoj knjižici utuženi iznos, to isti da nije mogao biti predmetom njegova raspolaganja odnosno kako predmet navedenog ugovora nisu tražbine koje će primatelj uzdržavanja imati u času smrti, to da tužiteljica kao njegov singularni slijednik nije aktivno legitimirana u ovoj parnici.

Revidentica osporava činjenična utvrđenja u pobijanim presudama da ona sad pok. M. B. nije vratila sporni novčani iznos prije njegove smrti te nadalje ističe da i u slučaju da je tužiteljica aktivno legitimirana u ovom sporu, da bi imala pravo na zateznu kamatu na dosuđeni iznos od smrti M. B., a ne od dospijeća sporne tražbine.

Suprotno navodima u reviziji nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo. U konkretnom slučaju primatelj uzdržavanja ugovorom o doživotnom uzdržavanju od 10. studenoga 1999. nije raspolagao budućom tražbinom, jer iz potvrde od 10. studenoga 2000. slijedi da je sporni novac u to vrijeme predstavljao imovinu primatelja uzdržavanja dijelom kao tražbina prema tuženici, a dijelom kao štedni ulog položen na rečenoj deviznoj štednoj knjižici.

Prema odredbi čl. 122. st. 3. ZN pokretnine, što se odnosi i na prava, kao predmet obveze u ugovoru o doživotnom uzdržavanju trebaju biti navedene. Određenost ili odredivost ugovorne obveze propisana je i odredbom čl. 46. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96 i 112/99 – dalje: ZOO, koji se u konkretnom sporu primjenjuje na temelju čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima – Narodne novine 35/05). Ugovorom o doživotnom uzdržavanju od 10. studenoga 1999. primatelj uzdržavanja je na ime preuzete obveze za svoje uzdržavanje tužiteljici "ostavio u nasljedstvo" između ostalog i deviznu štednu knjižicu br. … s pripadajućim štednim ulogom, čija visina u ugovoru nije navedena, ali je u konkretnom slučaju odrediva. Naime, u smislu čl. 99. st. 2. ZOO pri tumačenju spornih odredbi ugovora ne treba se držati doslovnog značenja upotrijebljenih izraza, već treba istražiti zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava. Svoju pravu volju glede "pripadajućeg štednog uloga" primatelj uzdržavanja je sam izrazio kroz tekst pisane potvrde od 10. studenoga 2000. u kojoj izričito stoji da iznos zajma kojeg je dao tuženici predstavlja imovinu kojom je raspolagao ugovorom o doživotnom uzdržavanju sklopljenim s tužiteljicom, pa je zbog toga opunomoćio odvjetnicu L. M. da u njegovo ime od tuženice naplati sporni zajam i položi ga na navedenu deviznu štednu knjižicu. Ova izjava M. B. ne predstavlja novi ugovor o doživotnom uzdržavanju nego pobliže određivanje dijela novčanog iznosa koji u času njegove smrti pripada tužiteljici na temelju sklopljenog ugovora o doživotnom uzdržavanju, zbog čega takva izjava nije morala biti dana u obliku propisanom za navedeni ugovor.

Dosljedno izloženom ovaj sud ocjenjuje da je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova, da je na tužiteljicu smrću primatelja uzdržavanja prešla njegova tražbina prema tuženici, pa je ona aktivno legitimirana u ovom sporu.

Prigovori revidentice glede utvrđenja u pobijanim presudama da nije vratila zajam M. B. činjenične su naravi, pa ih ovaj sud nije ovlašten ispitivati u smislu odredbe čl. 385. st. 3. ZPP.

Međutim, nižestupanjski sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo kada su tuženicu obvezali na isplatu kunske protuvrijednost iznosa od 45.000,00 odnosno odgovarajućeg iznosa u EUR-ima. Naime, prednik tužiteljice je tuženici dao zajam od 45.000,00 DEM u vremenu od 12. srpnja 1999. do 8. ožujka 2000., u vrijeme važenja Zakona o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometu zlata (Narodne novine 91A/93 i 36/98.) prema kojemu između domaćih osoba nije bilo dopušteno davanje zajma u stranoj valuti (odredba čl. 10. st. 3. tog zakona), zbog čega je takav ugovor o zajmu ništav, jer je protivan prisilnim propisima. Tuženica je stoga na temelju čl. 104. st. 1. ZOO dužna tužiteljici vratiti stranu valutu koju je primila, budući da se prema odredbi čl. 307. st. 1. ZOO u tom slučaju ispunjenje obveze sastoji u izvršenju onoga što čini sadržaj obveze. Zato niti je dužnik može ispuniti nečim drugim, niti vjerovnik može zahtijevati nešto drugo. Konkretno to znači, da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su tuženicu obvezali na isplatu protuvrijednosti strane valute u kunama prema prodajnom tečaju na dan isplate, jer je tuženica obvezna tužiteljici vratiti stranu valutu odnosno iznos od 45.000,00 DEM. Međutim, budući de od 1. ožujka 2002. godine ta valuta više ne postoji i zamijenjena je EUR po tečaju 1EUR = 1,95583 DEM, tuženica sada tužiteljici duguje 23.008,13 EUR. Prema pobijanim presudama tuženica je dužna tužiteljici isplatiti zateznu kamatu koja na glavni dug teče od 1. lipnja 2001. tj. od dana dospijeća obveze vraćanja zajma. Budući se obveza svake stranke da plati zatezne kamate na iznos koji je primila na osnovi ništavog pravnog posla i koji je dužna vratiti, ocjenjuje prema odredbama o opsegu vraćanja iz stjecanja bez osnove (čl. 214. ZOO), to je tuženica dužna platiti zateznu kamatu i to ako je bila nesavjesna od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako iz činjenica utvrđenih u dosadašnjem postupku proizlazi da je tuženica pozvana od punomoćnice pravnog prednika tužiteljice da vrati dospjeli dug, to je od 22. lipnja 2001. dužna platiti zatezne kamate. Zatezne kamate na glavni dug tužiteljici pripadaju po stopi koju banke plaćaju na devizne štedne uloge po viđenju u valuti duga.

Kako su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo obvezujući tuženicu da tužiteljici isplati novac kojeg je primila od njezinog pravnog prednika, ali su pogrešno primijenili materijalno pravo određujući obvezu na isplatu u protuvrijednosti u kunama i početak računanja roka za isplatu zateznih kamata, djelomično je prihvaćena revizija tuženice i pobijane presude su preinačene na temelju čl. 395. st. 1. ZPP, a djelomično je revizija odbijena kao neosnovana na temelju čl. 393. ZPP, sve kao u izreci ove presude.

Tuženici nisu dosuđeni zatraženi troškovi sastava revizije, jer je s revizijom uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu (čl. 154. st. 3.), koji se ne odnosi glavni zahtjev.

U Zagrebu, 4. srpnja 2007.

Predsjednik vijeća:

Ivica Crnić, v. r.