Kžm-12/2006-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Kžm 12/06-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Erike Kocijančić, kao predsjednice vijeća, te Milivoja Mikora i Zlate Lipnjak-Bosanac, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Melite Božičević Grbić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu prema mlt. K. F., zbog kaznenog djela iz čl. 192. st. 2. KZ, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika, podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Osijeku od 01. prosinca 2005. broj Km-3/05-59, po saslušanju zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorada Cuculića, u sjednici održanoj dana 24. svibnja 2006. godine

r i j e š i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba državnog odvjetnika.

Obrazloženje

Županijski sud u Osijeku u vijeću za mladež, kao prvostupanjski sud je rješenjem od 01. prosinca 2005. broj Km-3/05-59 odlučio da prema mlt. K. F. obustavi postupak pokrenut prijedlogom Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku od 21. rujna 2005. broj KM-DO- 5/05 zbog kaznenog djela iz čl. 192. st. 2. KZ, odlučujući pri tome da troškovi postupka padaju na teret proračunskih sredstava suda.

Protiv ovog prvostupanjskog rješenja državni odvjetnik podnio je žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, predlažući da se isto ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Prvostupanjski sud je po čl. 372. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02 i 143/02, u nastavku: ZKP) dostavio žalbu državnog odvjetnika maloljetniku putem oca A. F. i branitelju maloljetnika V. B., odvjetniku, no do sjednice vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, odgovor na žalbu državnog odvjetnika nije podnesen.

Drugostupanjski sud je po čl. 373. st. 1. ZKP dostavio spise Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje, koje je spise ovom sudu vratilo uz podnesak od 18. svibnja 2006. godine broj KŽ-DO-474/06, predlažući da se žalba prihvati, pobijano rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Na sjednici vijeća drugostupanjskog suda nazočni zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorad Cuculić ustrajao je kod navoda i prijedloga iz podneska od 18. svibnja 2006. godine.

Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

Drugostupanjski sud ispitao je pobijano rješenje iz osnova iz kojih je žalbom pobijano, a ispitao je i postoje li povrede odredaba kaznenog postupka navedene u čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP, no pri tome nije našao da bi takve povrede bile ostvarene, a zbog okolnosti da je kazneni postupak obustavljen, drugostupanjski sud nije u prilici da ocjenjuje je li na štetu maloljetnika povrijeđen kazneni zakon.

Drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća razloge navedene u obrazloženju pobijanog rješenja, smatrajući da je nakon pravilno provedenog kaznenog postupka u kojem su prikupljeni i izvedeni svi potrebni dokazi, koji su pravilno i u skladu s odredbom čl. 351. st. 2. ZKP ocijenjeni, a odlučne činjenice potpuno, pravilno i pouzdano utvrđene, bilo opravdano odlučiti o obustavi postupka, slijedom čega se žalitelja iznova upućuje na obrazloženje pobijanog rješenja, a potom se iznose slijedeći razlozi ocjene žalbenih navoda, sukladno čl. 391. st. 1. ZKP:

Žalitelj svojim navodima nije u ozbiljnu sumnju doveo niti glede pravilnosti, a niti glede stupnja pouzdanosti utvrđenje odlučnih činjenica u pobijanom rješenju, u smislu čl. 369. st. 1. i 2. ZKP, niti do takve sumnje ne dovodi sadržaj isprava, odnosno zapisnika o izvedenim dokazima koji se nalaze u spisu.

Ne stoji žalbena tvrdnja da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio iskaze mlt. K. F. i svjedoka B. L., koje je prihvatio istinitima, odnosno iskaz oštećenika T. T., kojeg nije prihvatio istinitim. Ovo bez obzira što je maloljetnik iskazao da je u sobi, u kojoj bi se predmetni događaj imao zbiti, bio samo te zgode i ranije još jedanput u društvu oštećenika, B. L. i još desetorice dječaka, iako su oštećenik i spomenuti spomenuti B. L., a i njegov otac J. L. iskazivali da se maloljetni K. F. tu prethodno nalazio više puta. Proizvoljna je žalbena tvrdnja da je svjedok B. L. iskazivao sukladno iskazu mlt. K. F. zbog toga što i sam osjeća da se nešto nedopušteno dogodilo u njegovoj sobi. Ovo zbog toga što iskazu mlt. K. F. i iskazu svjedoka B. L., osim iskaza oštećenika T. T., nije suprotstavljen niti jedan protudokaz, a osobito ne u vidu iskaza svjedoka koji bi bili očevici događaja ili pak stručnih osoba kao što su vještaci za psihologiju i psihijatriju. Proizvoljna je i daljnja tvrdnja žalitelja da su potkrijepu istinitosti iskaza oštećenika T. T. svojim nalazima i mišljenjima dali vještaci J. B., psiholog i P. F., psihijatar.

Naime, na glavnoj raspravi vještakinja J. B. iskazala je da je kod oštećenika T. T. utvrdila kvalitativni poremećaj sklonosti konfabulacijama, da to kod njega podrazumijeva nesvjesno popunjavanje ispada u pamćenju, da se ovo razlikuje od uobičajene sklonosti laganju i od patološke lažljivosti koja svojim intenzitetom prelazi okvire uobičajenog laganja, te vrlo često zadire već u područje psihotičnog mišljenja, dodajući, nakon što je čula iskaze svjedokinja M. K. i V. Ć. o tome da je oštećeni T. T. izmislio one opise i priče koje je o odnosu maloljetnika prema njima prije predmetnog događaja iznio, ocijenila kao seksualne aluzije o njegovom prijatelju i djevojkama iz okruženja, a one da se temelje na seksualnim fantazijama mlađeg adolescenta, što je za tu dob vrlo često.

Vještak P. F., psihijatar, za oštećenika T. T. iskazao je da je hiperkinetsko dijete i da ima blaži do umjereni stupanj hiperkinetskog poremećaja i da se nalazi u ranoj fazi puberteta, a te dvije činjenice mogu utjecati na vjerodostojnost njegovog iskaza u smislu da njegov doživljaj ne mora biti u potpunosti sukladan stvarnom događaju, jer on ima smetnje pažnje i smetnje koncentracije, te poteškoće upamćivanja, uz sklonost konfabulaciji u procesu upamćivanja, kao i da kod njega postoje snažnije izražene nagonske pulzije, koje također mogu utjecati na doživljaj događaja sa seksualnim značenjima, dodajući da kod oštećenika nije našao znakove klinički značajnog posttraumatskog stresnog poremećaja, pa kao primjer navodi mogućnost raskoraka između doživljenog i stvarno odigranog, tako da je on mogao doživjeti penetraciju koja se zapravo nije dogodila.

Već ovakva zaključna ocjenjivanja navedenih vještaka pokazuju da su oni različitim disciplinama i metodama, psihologijskom i psihijatrijskom, došli do istih zaključaka, tj. da je moguće da oštećeni T. T. ne govori istinu o stvarnim događajima, iako da ne laže, već naprotiv da je uvjeren da iznosi istinito.

Državni odvjetnik na glavnoj raspravi prije njenog zaključenja nije imao primjedbi ni prigovora na nalaz i mišljenja ove dvojice vještaka, a niti sada u žalbi ne prigovara ocjeni prvostupanjskog suda po kojoj su nalazi i mišljenja te dvojice vještaka prihvaćeni istinitima. Zbog toga su proizvoljni žalbeni navodi da se događaj objektivno mogao zbiti na način kako je to opisao oštećeni T. T., jer da je mlt. K. F. fizički jači i da je taj maloljetnik s izraženim agresivnim i impulzivnim crtama ličnosti i da ime smetnje u samokontroli, kako je inače mlt. K. F. ocijenio psihijatrijski vještak P. F., kao što je bez značaja i daljnja žalbena tvrdnja da bi se o kaznenom djelu iz čl. 192. st. 2. KZ radilo i u slučaju da nije došlo do pune penetracije njegovog spolnog organa u anus oštećenika, a što da bi objasnilo i oštećenikov prikaz da je poslije tog događaja imao samo bolnost i peckanje u analnom otvoru, odnosno probleme pri pražnjenju, a to da je kao posljedicu dopustio i vještak sudske medicine M. M..

Slijedom navedenih razloga odlučeno je kao u izreci (čl. 387. ZKP).

U Zagrebu, 24. svibnja 2006. godine

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Melita Božičević Grbić,v.r.

Erika Kocijančić, v.r.