Rev-657/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 657/02-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, Davorke Lukanović-Ivanišević, Nenada Perina i Damira Mratovića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. G. iz M., koju zastupa mr. A. Š., odvjetnik u V. G., protiv tuženika E. i Đ. K., oboje iz G., radi isplate, rješavajući reviziju tužiteljice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu od 29. rujna 1998. godine, br. Gž 2188/96-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici od 9. listopada 1995. godine, br. P 477/93, u sjednici održanoj dana 21. svibnja 2002. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvoga stupnja odbijen je zahtjev tužiteljice da joj tuženici solidarno plate iznos od 30.000 DEM uz ugovorene kamate od 3% mjesečno od 1. srpnja 1991. godine do isplate, dok je usvojen tužbeni zahtjev da su joj tuženici dužni platiti iznos od 16.664,57 DEM u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Narodne banke Hrvatske na dan isplate s kamatom od 4. siječnja 1993. godine do isplate, po stopi koju obračunava Z. banka na devizna sredstva po viđenju, te joj naknaditi parnični trošak, dok je odbijena tužiteljica s preostalim dijelom svoga zahtjeva, preko dosuđenog iznosa i s kamatom na devizna sredstva oročena na godinu dana bez posebne namjene od 1. srpnja 1991. godine do isplate.

Sud drugog stupnja potvrdio je presudu suda prvoga stupnja u dijelu kojim je tužbeni zahtjev odbijen kao i u dijelu kojim je zahtjevu djelomično udovoljeno, tj. u toč. 1. i 2. izreke presude prvostupajskog suda, dok je u odluci navedenoj u toč. 3. izreke te presude rješenjem ukinuo tu odluku i u predmet vratio sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Protiv presude suda drugoga stupnja tužiteljica je izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači u smislu navoda revizije ili da ukine presude obaju sudova nižega stupnja i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Traži trošak postupka revizije.

Tuženici nisu odgovorili na reviziju, a ni državni odvjetnik Republike Hrvatske se o njoj nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Nije osnovan revizijski prigovor da je došlo do bitne povrede odredaba parničnog postupka, jer da pobijana presuda nema razloge o odlučnim činjenicama. Ovaj sud, naime, ocjenjuje da je drugostupanjski sud dao razloge o tim činjenicama, a ujedno da je ocijenio navode tužiteljičine žalbe protiv presude suda prvoga stupnja koji su od odlučnog značaja (čl. 354. st. 2. toč. 13. i čl. 375. st. 1. Zakona o parničnom postupku – ZPP).

Tužiteljica je zahtjevom svoje tužbe tražila da joj tuženici temeljem povrata zajma isplate iznos od 30.000 DEM s ugovorenom kamatom po stopi od 3% mjesečno od 1. srpnja 1991. godine do isplate, dok je za slučaj da sud nađe da taj zahtjev nije osnovan obveže tuženike da joj plate 30.000 DEM uz zateznu kamatu koju priznaje Z. banka na devizna sredstva oročena preko godinu dana bez posebne namjene od 1. srpnja 1991. godine do isplate (čl. 188. st. 2. ZPP).

Prvostupanjski sud je našao da prvi od tih zahtjeva nije osnovan, dok je drugi zahtjev ocijenio djelomično osnovanim, pa mu je utoliko udovoljio dosudivši tužiteljici kunsku protuvrijednost iznosa od 16.664,57 DEM s kamatom po stopi koju obračunava Z. banka na devizna sredstva po viđenju.

Drugostupanjski je sud takovu presudu prihvatio kao pravilnu i zakonitu osim u dijelu odluke o kamatama, prema kojima je odbijen tužbeni zahtjev da kamate teku od 1. srpnja 1991. godine po stopi koja se plaća na devizna sredstva oročena na godinu dana bez posebne namjene.

U postupku pred prvostupanjskim sudom je utvrđeno, da su tužiteljica i njezin pravni prednik, sada pok. F.G. kao zajmodavci zaključili s tuženicima kao zajmoprimcima ugovor o zajmu 23. listopada 1989. godine za iznos od 30.000 DEM uz kamatu od 2 odnosno 3% mjesečno, da su tuženici od 1. prosinca 1989. godine do zaključno 4. siječnja 1993. godine tužiteljici odnosno njezinom pravnom predniku plaćali određene iznose, da je prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke potraživanje tužiteljice uz primjenu ugovorenih kamatnih stopa i odbitak plaćenih iznosa do 4. siječnja 1993. godine iznosilo 47.261,29 DEM od čega 30.000,00 DEM se odnosilo na glavnicu a 17.261,19 na neplaćene kamate, a uz primjenu kamatne stope u domicilnoj banci po viđenju, te uračunavanje u skladu s odredbom čl. 313. Zakona o obveznim odnosima, potraživanje bi iznosilo 16.664,57 DEM u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Narodne banke Hrvatske na dan isplate s kamatom od 4. siječnja 1993. godine do isplate po stopi koju domicilna banka obračunava na DEM po viđenju.

Sudovi nižega stupnja su primjenjujući odredbu čl. 399. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, po kojoj stopi ugovorene kamate između pojedinaca ne može biti veća od kamatne stope koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju, djelomično prihvatili tužiteljičin supsidijarni zahtjev dosudivši joj protuvrijednost od 16.664,57 DEM, dok su preostali dio tog zahtjeva ocijenili neosnovanim.

Nije osnovan revizijski prigovor da je volja stranaka bila da sve što su tuženici tužiteljici platili temeljem ugovora predstavlja samo kamatu, pa da je to i realizirano, jer bi to bilo suprotno pozitivnim propisima, tj. spomenutoj odredbi čl. 399. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, a i tuženici tvrde suprotno navedenoj tužiteljičinoj tvrdnji.

Također nije osnovan ni daljnji revizijski prigovor da je kao temelj prilikom odlučivanja o tužiteljičinom supsidijarnom zahtjevu trebalo uzeti veću kamatnu stopu koja je predviđena za ugovore u gospodarstvu, jer da se u ovom slučaju ne radi o pojedincima, već o gospodarskim subjektima. Ovo stoga, što je predmetni ugovor zaključen između pojedinaca, tj. fizičkih osoba, a tako su stranke u ovom sporu i označene u tužbi.

Iz navedenih razloga sudovi nižega stupnja su pravilno primijenili materijalno pravo, pa je stoga reviziju kao neosnovanu trebalo odbiti (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 21. svibnja 2002. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.