Criminal liability of company director for company debts dismissed due to lack of evidence of asset mixing or abuse of limited liability.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the appellant's revision against the second-instance judgment regarding a claim for damages against a company director. The court found that the director's role in two companies did not prove asset mixing or abuse of limited liability, as the director did not take specific actions causing the company's inability to pay. Consequently, the court upheld the lower court's decision that the director was not liable for the company's debts.
Legislator headnote
AI generatedZakon o parničnom postupku (ZPP); Zakon o izmjenama i dopunama ZPP-a (ZID ZPP-a/11): The mere fact that a director is a member of multiple companies does not constitute asset mixing or abuse of limited liability unless specific acts causing the company's insolvency are proven.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 317/14-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća i Goranke Barać - Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E. d.o.o. iz I. G., (OIB: ...), zastupanog po punomoćnici L. K., odvjetnici iz I. G., protiv tuženika B. K. iz Z., (OIB: ...), radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici posl. br. Gž-323/10-4 od 3. travnja 2013. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Ivanić-Gradu posl. br. P-209/07-65 od 16. studenoga 2009., u sjednici održanoj 10. travnja 2018.,
p r e s u d i o j e :
Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda i odbijen tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio:
- obvezivanje tuženika platiti mu "54.900,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama i to na iznos od 27.450,00 kn počev od 17. prosinca 2005. pa do 31. prosinca 2007., po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate (NN br. 153/04), a od 1. siječnja 2008. po eskontnoj stopi NBH koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za osam postotnih poena pa do isplate, a na iznos od 27.450,00 kn počev od 2. veljače 2006. pa do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate (NN br. 153/04), a od 1. siječnja 2008. po eskontnoj stopi NBH koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za osam postotnih poena",
- obvezivanje tuženika naknaditi mu parnični trošak od 15.576,00 kn. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju "iz čl. 382. st. 2. t. 1. ZPP-a" podredno "iz razloga opisanih u čl. 382. st. 2. t. 2. ZPP-a", a sve jer (da) je "materijalno i postupovno pravo pogrešno primijenjeno". Prijedlog tužitelja je da se osporena presuda preinači i tužbeni zahtjev u cijelosti prihvati.
Tuženik nije odgovorio na reviziju.
Revizija nije osnovana.
Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 3. travnja 2013., dakle nakon što je (2. lipnja 2011.) na snagu stupio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11 - dalje: ZID ZPP-a/11), slijedom čega se na temelju odredaba čl. 53. st. 1. i 4. u svezi s odredbama čl. 29. i 36. ZID ZPP-a/11 i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) na ovaj spor glede dopuštenosti podnesene revizije (prema njezinom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. t. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst - dalje: ZPP- a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako je ova donesena prema odredbama čl. 373.a tog Zakona.
Odredbama čl. 373.a ZPP-a propisano je: (stavak I.) „Drugostupanjski će sud presudom odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu, odnosno presudom će preinačiti prvostupanjsku presudu ako prema stanju spisa nađe: 1) da bitne činjenice među strankama nisu sporne, ili 2) da ih je moguće utvrditi i na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno izvedene dokaze.“, (stavak II.) „Prigodom donošenja odluke iz stavka 1. ovoga članka, drugostupanjski je sud ovlašten uzeti u obzir i činjenice o postojanju kojih je prvostupanjski sud izveo nepravilan zaključak na temelju drugih činjenica koje je po njegovoj ocjeni pravilno utvrdio.“, (stavak III.) „U slučaju u kojem su ispunjeni uvjeti za donošenje presude iz stavka 1. ovoga članka, drugostupanjski sud može je donijeti i ako nađe da postoji bitna povreda odredaba parničnoga postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ovoga Zakona“.
U ovom slučaju drugostupanjski sud je odlučujući po žalbi tuženika tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim i prvostupanjsku presudu preinačio postupajući u smislu citiranih odredaba čl. 373.a ZPP-a, sve nakon što je činjenice odlučne za odluku o predmetu spora utvrdio iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu.
Stoga, a obzirom da je drugostupanjska presuda donesena na temelju odredaba čl. 373.a ZPP-a, tako da je protiv takve (prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP-a) dopuštena redovna revizija, revizija tužitelja ne može se razmatrati u smislu odredaba čl. 382. st. 2. ZPP- a, kao izvanredna revizija - iako se na nju revident pozvao.
Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Suprotno tvrdnji revidenta da je osporena presuda donesena uz propust da se ocijene sve okolnosti slučaja, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s ipak jasnim razlozima o onome što je relevantno za odluku u sporu - iz kojih se može provjeriti i koji nisu u proturječju s sadržajem zapisnika u spisu i dokazima provedenim u postupku, a kako je njome drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora - i to nakon ocjene svih za odluku o predmetu spora odlučnih dokaza pojedinačno, kao i svih dokaza zajedno, i to u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, nisu ostvarene bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 1. i odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, na koje revident revizijom i opisno ukazuje.
Navod revidenta da "svi priloženi i izvedeni dokazi daju jasno uporište da je riječ o zlouporabi od strane tuženika" i "da je tuženik propustio dokazati da je uložio pažnju urednog i savjesnog gospodarstvenika" - pa da je time odgovoran za utuženu štetu (zbog grubog kršenja odgovornosti kao člana uprave, neurednog i prijevarnog poslovanja), sve uz tvrdnju da je ovdje pogrešno ocijenjen postupak ("pasivno držanje") tuženika - to što nije predao sudu svu traženu dokumentaciju i omogućio sudskom vještaku da izvrši uvid u poslovanje društava u kojima je bio član uprave i član društva, u biti je samo prigovor činjenične naravi - kojim revident iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza, različitu od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te kojim sugerira prihvatiti činjenično utvrđenje koje on nalazi istinitim (s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem), a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), taj se navod ne može uzeti u razmatranje u ovome stupnju postupka.
Revidentu je kod toga i za odgovoriti:
- da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze - i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a) te (čl. 304. ZPP-a) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da je već i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog, drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno njegovo pravo,
- da mu je omogućeno raspravljanje o predmetu spora i dana prilika da predloži dokaze i da izražavanjem shvaćanja i prigovora sudjeluje u njihovoj ocjeni, a na okolnosti što nije prihvaćeno njegovo shvaćanje o sadržaju odnosa s tuženikom te o postupanju i propustima tuženika - a sve jer provedeni dokazi nisu ocijenjeni onako kako bi on htio, ne može u postupku ostvariti povoljniju poziciju,
- da dokazom u parničnom postupku može biti sve iz čega se može crpiti saznanje o činjenicama relevantnim za odluku o predmetu spora, pa to što i vještačenjem nije utvrđen način poslovanja društava u kojima je tuženik bio član uprave samo po sebi ne može dobiti značaj dokaza da je tuženik poslove člana uprave tih društava obavljao onako kako nije trebalo - i da je time dužan ispuniti utuženu obvezu,
- da niti na tome što je drugostupanjski sud našao da je predmet spora dovoljno raspravljen već i s provedenim dokazima i da se već i njihovom ocjenom (bez provedbe vještačenja) mogu utvrditi sve činjenice relevantne za odluku o tome predmetu, ne može s osnovom temeljiti stav o povredi počinjenoj po sudu.
Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).
Predmetom spora zahtjev je tužitelja, kao vjerovnika N. N. d.o.o. iz Z., na obvezivanje tuženika, kao jedinog člana uprave i jedinog člana N. N. d.o.o. i S. d.d. iz Z., naknaditi mu štetu koju trpi "zbog nemogućnosti da od trgovačkog društva N. N. d.o.o. namiri svoju tražbinu koja se odnosi na isporuku soli za posipanje ceste, isporučenu tom društvu" - a koju mu sol navedeno društvo nije platilo. Tužitelj drži da osnovu njegovom zahtjevu daje činjenica što je tuženik robu (sol za posipavanje ceste) preuzeo od njega "u ime i za račun društva N. N. d.o.o. Z.'' - a taj posao naplatio za račun drugog trgovačkog društva, odnosno činjenica što je tuženik u ime trgovačkog društva N. N. d.o.o. navedenu robu naručio u vrijeme kada je već bio prezadužen.
U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:
- da je 14. studenoga 2005. tužitelj sklopio s N. N. d.o.o. ugovor o isporuci oko 100 tona soli za posipavanje ceste,
- da je na ime usluge čišćenja i uklanjanja snijega, naručitelj usluge (ovdje treći) platio društvu N N. d.o.o. 366.000,00 kn,
- da je u vrijeme sklapanja ugovora o isporuci soli s tužiteljem, N. N. d.o.o. poslovala uspješno,
- da N. N. d.o.o nije ispunila obvezu preuzetu navedenim ugovorom: tužitelju nije isplatila robu iz ugovora,
- da tužitelj nije dokazao da je tuženik od njega "naručio robu u vrijeme kada je već bio prezadužen te stoga znao i morao znati da kupljenu robu neće moći platiti",
- da tuženik nije omogućio vještaku uvid u dokumentaciju o poslovanju N. N. d.o.o. i S. d.d., radi provođenja vještačenja na okolnost je li (pravilno bi bilo: trgovačka društva u kojima je tuženik bio odgovorna osoba) podmirivao račune prema dospjelosti te je li došlo do miješanja imovine društava N. N. d.o.o. i S. d.d., odnosno imovine navedenih društava i privatne imovine tuženika.
Prvostupanjski sud je na temelju izloženog zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim uz shvaćanje da je tuženik u obvezi naknaditi po tužitelju utuženu štetu - jer (da) je nastala zlouporabama koje je činio u poslovanju pravne osobe u kojoj je bio jedini član uprave. Takav zaključak izvlači iz činjenice što tuženik nije omogućio sudskom vještaku uvid u dokumentaciju trgovačkih društava u kojima je bio član uprave i odgovorna osoba - a polazeći od odredaba čl. 233. ZPP-a, kojima je propisano: (stavak 1.) "Kad se jedna stranka poziva na ispravu i tvrdi da se ona nalazi kod druge stranke, sud će tu stranku pozvati da podnese ispravu, ostavljajući joj za to određeni rok.", (stavak 4.) "Kad stranka koja je pozvana da podnese ispravu poriče da se isprava kod nje nalazi, sud može radi utvrđivanja te činjenice izvoditi dokaze.", (stavak 5.) "Sud će, s obzirom na sve okolnosti, po svom uvjerenju cijeniti od kakva je značenja što stranka koja drži ispravu neće postupiti po rješenju suda kojim joj se nalaže da podnese ispravu ili protivno uvjerenju suda poriče da se isprava kod nje nalazi."
Odluku temelji na Zakonu o trgovačkim društvima ("Narodne novine", broj 111/93, 34/99, 121/99 - vjerodostojno tumačenje čl. 2., 7. i 8. ZID Zakona "Narodne novine", broj 34/99, 52/00 i 118/03 - dalje: ZTD-a), a sve obzirom da je ovaj postupak pokrenut tužbom tužitelja nakon što je 1. siječnja 2004. na snagu stupio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine", broj 118/03), odnosno obzirom da je sporan odnos nastao za važenja toga Zakona, i to na:
- odredbi čl. 430. iz glave V., koja uređuje odnose u društvima s ograničenom odgovornošću, a prema kojoj: "Na dužnu pozornost i odgovornost članova uprave na odgovarajući se način primjenjuju odredbe članka 252. i 273. ovoga Zakona.",
- odredbama čl. 252. (iz Glave IV. toga Zakona, kojima su uređeni odnosi u svezi dioničkog društva), prema kojima: (stavak 1.) "Članovi uprave moraju voditi poslove društva s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika i čuvati poslovnu tajnu društva.", (stavak 2.) "Članovi uprave koji povrijede svoje obveze odgovaraju za štetu društvu kao solidarni dužnici. U slučaju spora članovi uprave moraju dokazati da su primijenili pozornost urednog i savjesnog gospodarstvenika.", (stavak 3.) "Članovi uprave naročito su odgovorni za štetu ako suprotno ovome Zakonu: 1. vrate dioničarima ono što su uložili u društvo, 2. isplate dioničarima kamate ili dividendu, 3. upišu, steknu, uzmu u zalog ili povuku vlastite dionice društva ili nekoga drugoga društva, 4. izdaju dionice prije nego što se za njih u cjelini uplati iznos za koji su izdane, 5. razdijele imovinu društva, 6. obave plaćanja nakon što nastupi nesposobnost društva za plaćanje, odnosno nakon što dođe do prezaduženosti društva, 7. dadu naknadu članovima nadzornog odbora, 8. dadu kredit, 9. kod uvjetnog povećanja kapitala izdaju dionice suprotno svrsi ili prije nego što se one u cjelini uplate.", (stavak 5.) "Zahtjev za naknadu štete mogu postaviti i vjerovnici društva ako ne mogu svoje tražbine podmiriti od društva. To vrijedi u slučajevima osim onih iz stavka 3. ovoga članka samo onda ako član uprave grubo povrijedi dužnost da primijeni pozornost urednog i savjesnog gospodarstvenika. U odnosu na vjerovnike društva obveza da se nadoknadi šteta ne može se otkloniti tako da se društvo odrekne zahtjeva ili da o zahtjevu sklopi nagodbu niti time što se radnja temeljila na odluci glavne skupštine. Ako je nad društvom otvoren stečajni postupak, za vrijeme trajanja tog postupka pravo vjerovnika društva protiv članova uprave ostvaruje stečajni upravitelj.".
- odredbama čl. 10., prema kojima: (stavak 2.) "Članovi društva s ograničenom odgovornošću, dioničari dioničkoga društva i komanditori u komanditnom društvu ne odgovaraju za obveze društva izuzev kada je to određeno ovim Zakonom.", (stavak 3.) "Onaj tko zloupotrebljava okolnost da kao član trgovačkoga društva ne odgovara za obveze društva ne može se pozvati na to da po zakonu ne odgovara za te obveze.", (stavak 4.) "Smatra se da je ispunjena pretpostavka za odgovornost člana društva iz stavka 3. ovoga članka naročito: 1. ako koristi društvo za to da bi postigao cilj koji mu je inače zabranjen, 2. ako koristi društvo da bi oštetio vjerovnike, 3. ako protivno zakonu upravlja imovinom društva kao da je to njegova imovina, 4. ako u svoju korist ili u korist neke druge osobe umanji imovinu društva, iako je znao ili morao znati da ono neće moći podmiriti svoje obveze."
Drugostupanjski sud je, protivno tome, tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim i (preinačenjem prvostupanjske presude) odbio uz osnovno i odlučno shvaćanje:
- da prvostupanjski sud nije naveo "razloge o tome na kojim činjenicama temelji zaključak da je došlo do zloupotrebe u poslovanju od strane tuženika, kao osnivača i odgovorne osobe navedenih trgovačkih društava niti u čemu bi se ta zlouporaba konkretno sastojala",
- da "načelnim pozivanjem na odredbu čl. 233. st. 5. ZPP-a, koja propisuje da će sud, s obzirom na sve okolnosti, po svom uvjerenju cijeniti od kakva je značenja što stranka koja drži ispravu neće postupiti po rješenju suda kojim joj se nalaže da podnese ispravu ili protivno uvjerenju suda poriče da se isprava kod nje nalazi, prvostupanjski sud suviše ekstenzivno tumači svoje ovlaštenje za takvo ponašanje tuženika": "imajući u vidu sadržaj citirane odredbe, sud prvoga stupnja imao je ovlaštenje ocijeniti navedenu okolnost sukladno s odredbom čl. 8. ZPP-a, dakle, bio je dužan navesti koje je to činjenice (na kojima tužitelj temelji tužbeni zahtjev) uzeo kao dokazane iz razloga što tuženik nije omogućio uvid u dokumentaciju navedenih pravnih osoba, a koje činjenice bi ukazivale na zlouporabu prava od strane tuženika",
- da u "provedenom postupku nisu utvrđene činjenice za primjenu čl. 252. st. 5., čl. 430. i čl. 10. st. 3. ZTD na kojima tužitelj temelji tužbeni zahtjev", a sve budući da "iz ugovora o čišćenju i uklanjanju snijega s parkirališta i ostalih prostora K. C. J. od 14. listopada 2005., sklopljenog s naručiteljem C. R. Z. d.o.o. Z. (list 99-101 spisa) i podataka o izvršenim isplatama po tom ugovoru (list 102 spisa)" ne proizlazi činjenica "da je tuženik poduzeo štetnu radnju time što je robu (sol za posipavanje ceste) od tužitelja preuzeo u ime i za račun društva N. N. d.o.o. Zagreb, a da je taj posao naplatio za račun drugog trgovačkog društva": iz ovih "vidljivo je" da je "navedeni ugovor također sklopilo trgovačko društvo N. N. d.o.o. Zagreb" - dok "iz preslika knjigovodstvene kartice i dostavljenih računa naručitelja" proizlazi da je "isplata po tom ugovoru od strane naručitelja izvršena istom trgovačkom društvu (list 68 i 102 te 69-71 spisa), a koje društvo je s tužiteljem sklopilo predmetni pravni posao i od tužitelja preuzelo robu za izvršenje tog posla", a iz "dokumentacije koja prileži spisu...da su usluge za radove koje je u zimskoj sezoni 2004/05 ugovorilo društvo S. d.d. Z. plaćene tom trgovačkom društvu, a za zimsku sezonu 2005/06 društvu N. N. d.o.o. Z., koje je s naručiteljem ugovorilo radove u toj sezoni (list 66, 68-72 i 76-84 spisa)",
- da je u vrijeme naručivanja soli poslovanje N. N. d.o.o. bilo uredno (i prema iskazima direktora tužitelja i tuženika): tako da se ne može istinitim prihvatiti ni "da je tuženik od tužitelja naručio robu u vrijeme kada je već bio prezadužen te stoga znao i morao znati da kupljenu robu neće moći platiti",
- da "niti okolnost da je tuženik bio odgovorna osoba u oba navedena društva, sama po sebi ne znači da je time došlo do miješanja imovine navedenih trgovačkih društava": "miješanje imovine postoji kada se za pojedine ili za sve predmete koji ulaze u imovinsku masu ne može jasno i sigurno odrediti pripada li pravo glede tih predmeta u imovinu društva ili u imovinu člana",
- da "osnivanje novog društva samo po sebi nije zabranjeno i ne predstavlja zlouporabu okolnosti da član društva ne bi odgovarao za obveze društva, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi postoji li takva zlouporaba, odnosno da jedno društvo isporučuje robu, a da se cijena plaća drugom društvu, kako to u tužbi tvrdi tužitelj", a (da) tužitelj to (i da je došlo do miješanja imovine), postupajući po pravilu o teretu dokazivanja, nije dokazao: "svi predloženi i izvedeni dokazi u konkretnom slučaju evidentno ne daju uporište za takav zaključak".
Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.
Da bi u sporu uspio, tužitelj je trebao dokazati:
a) kada zahtjev temelji na navedenim odredbama čl. 252. ZTD-a:
- sve osnovne pretpostavke odgovornosti tuženika za utuženu štetu iz smisla odredaba čl. 154. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO-a), odnosno iz smisla odredaba čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima - ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08), konkretno: radnju ili propuštanje člana uprave kojih je posljedica da tražbina vjerovnika nije podmirena - sve s elementima protupravnosti, štetu koja mu je time počinjena, uzročnu vezu između radnje ili propusta i prouzročene štete,
- krivnju člana uprave za štetu (kao daljnju osnovnu pretpostavku odgovornosti: ovdje se traži kvalificirana krivnja za "grubu" povredu, krajnju nepažnju), osim u slučajevima iz odredbe čl. 252. st. 3. ZTD-a, kada se ta krivnja pretpostavlja (kod te zakonske odredbe teret dokaza da ne postoji krivnja člana uprave je na tuženiku, članu uprave društva),
- da mu društvo ne može ispuniti obvezu, odnosno da mu obvezu nije ispunilo kada je to moralo i moglo učiniti,
- da je član uprave prilikom vođenja poslova društva grubo povrijedio dužnost da primjeni pozornost urednog i savjesnog gospodarstvenika,
b) kada zahtjev temelji na navedenoj odredbi čl. 10. st. 3. ZTD-a:
- da je tuženik zloupotrijebio okolnost da kao član društva ne odgovara za obveze toga društva (kao pravo pozivati se na „pogodnost“ neodgovaranja iz odredbe čl. 10. st. 2. ZTD-a), odnosno da je postupio suprotno svrsi zbog koje je ustanovljena neodgovornost člana društva za obveze društva (očitovanoj u htijenju da se i ograničenjem odgovornosti člana društva s ograničenom odgovornošću potiče poduzetništvo, odnosno da se isključi opasnost za člana društva od rizika poslovanja društva: stvaranjem mogućnosti da kao takav član uprave može izgubiti samo ono što je uložio u društvo - ali ne i svoju imovinu).
Budući da je drugostupanjski sud ocjenom već provedenih dokaza, a sve polazeći od odredaba čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a (prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) te odredbe čl. 221.a ZPP-a (kojom je propisano: „Ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.“), utvrdio da tužitelj nije dokazao ono osnovno i specifično za odgovornost člana uprave i člana društva prema vjerovniku društva, a na čemu zahtjev i temelji:
- da je tuženik kao član uprave prilikom vođenja poslova društva povrijedio dužnost da primjeni pozornost urednog i savjesnog gospodarstvenika - i to grubo, te da je društvo upravo zbog toga došlo u situaciju da ne može podmiriti prema njemu ugovorenu obvezu,
- da je tuženik zloupotrijebio okolnost (u istaknutom sadržaju) da kao član društva ne odgovara za obveze toga društva - a da se to ne može izvesti samo iz činjenice što tužitelj nije naplatio svoje potraživanje od društva u kojemu je tuženik bio član uprave,
pravilno je na utvrđeno činjenično stanje primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da ne postoji odgovornost tuženika za predmetnu štetu i zahtjev tužitelja odbio. Pritom okolnost što tuženik nije učinio dostupnom dokumentaciju o poslovanju društava u kojima je bio član uprave i odgovorna osoba te i time omogućio sudskom vještaku uvid u tu dokumentaciju, u okolnostima ovoga konkretnog slučaja, kada je već i iz provedenih dokaza utvrđeno sve što je relevantno za odlučivanje o predmetu spora - i kada financijsko knjigovodstveno vještačenje ne može biti samo sebi svrha, odnosno kada je već utvrđeno da je prijeporno društvo, uz poslovanje kojeg tužitelj vezuje svoje potraživanje, u vrijeme prijepornog obvezivanja poslovalo uredno (nije "bilo prezaduženo", a tuženik nije "stoga znao i morao znati da kupljenu robu neće moći platiti") - i da tuženik nije (kako to tužitelj uopćeno tvrdi) robu (sol za posipavanje ceste) od tužitelja preuzeo u ime i za račun društva N. N. d.o.o. i (uz to) taj posao naplatio za račun drugog trgovačkog društva (kada bi došlo "do miješanja imovine navedenih trgovačkih društava"), ne dokazuje nešto suprotno prethodno navedenom: da bi se već i samo zbog toga moralo presumirati dokazanim sve ono na čemu tužitelj temelji svoje shvaćanje o odgovornosti tuženika.
To sve čak i neovisno od toga što (uostalom) nije niti utvrđeno:
- da je tuženik uopće i bio u mogućnosti učiniti dostupnom navedenu dokumentaciju,
- da je tužitelj konkretizirao svrhu predloženog vještačenja: što bi se pored već utvrđenog iz dostupnih dokaza, a pristupom predmetu u smislu odredbe čl. 233. st. 5. u svezi odredbe čl. 8. ZPP-a, njime promijenilo (utvrdilo),
- ali i ništa manje bitno: da je prvostupanjski sud bar postupio u smislu odredaba čl. 233. ZPP-a i pozvao tuženika "da podnese ispravu, ostavljajući mu za to određeni rok" - ili proveo ijedan dokaz radi utvrđenja nalazi li se navedena dokumentacija kod tuženika, a kada bi tek imao osnovu ocijenjivati "od kakva je značenja što stranka koja drži ispravu neće postupiti po rješenju suda kojim joj se nalaže da podnese ispravu ili protivno uvjerenju suda poriče da se isprava kod nje nalazi".
S time u svezi pravilnim se nalaze i zaključci:
- da "okolnost da je tuženik bio odgovorna osoba u oba navedena društva, sama po sebi ne znači da je time došlo do miješanja imovine navedenih trgovačkih društava" u kojima je tuženik bio član uprave,
- da "osnivanje novog društva samo po sebi nije zabranjeno i ne predstavlja zlouporabu okolnosti da član društva ne bi odgovarao za obveze društva",
- da u okolnostima kada tužitelj nije dokazao koju je to konkretnu radnju tuženik kao član uprave poduzeo ili propustio poduzeti (primjerice: naložio da društvo ne plati dospjelu obvezu tužitelju - već da podmiri tražbinu nekog drugog vjerovnika koja još nije dospjela; da u vrijeme blokade računa društva cesijom tražbine koju ima prema svom dužniku podmiruje obveze prema drugim vjerovnicima i tako izbjegne plaćanje računa društva...) i time mu prouzročio štetu (dovođenjem društva u situaciju da ne može podmiriti obvezu iako je to moglo i trebalo učiniti), odnosno što je to tuženik učinio zlorabeći (ostvarujući) svoje pravo da kao član društva s ograničenom odgovornošću ne odgovara vjerovnicima društva protivno svrsi zbog koje je to pravo ustanovljeno, drugostupanjski sud nije imao razloga za udovoljenje zahtjevu tužitelja.
Stoga, a budući da je drugostupanjska presuda donesena prema prethodno u ovoj presudi izloženom pravilnom pravnom shvaćanju - tako da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je o reviziji tužitelja valjalo odlučiti kao u izreci ove odluke (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).
Zagreb, 10. travnja 2018.
Predsjednica vijeća:
Katarina Buljan, v.r.