Rev-2285/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2285/00-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, mr. Jasne Brežanski, Davorke Lukanović-Ivanišević i Ivke Zlokić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. T. iz Z., zastupanog po punomoćniku I. J., odvjetniku iz Z., protiv tuženika I. Č. iz Z., zastupanog po punomoćniku V. M., odvjetniku iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika izjavljenoj protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu od 28. rujna 1999. godine broj Gž-2636/97-3 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 18. siječnja 1996. godine broj Pn-2674/91, u sjednici održanoj dana 16. prosinca 2003. godine,

presudio je i riješio je:

Djelomično se prihvaća revizija tuženika i ukida presuda Županijskog suda u Zagrebu od 28. rujna 1999. godine broj Gž-2636/97-3 i presuda Općinskog suda u Zagrebu od 18. siječnja 1996. godine broj Pn-2674/91 za iznose preko dosuđene naknade od 86.900,00 kn sa kamatom na taj iznos, i u odluci o parničnom trošku, a sve iz toč. I izreke prvostupanjske presude, te u toč. II i III izreke prvostupanjske presude pa se u tim dijelovima predmet vraća istom prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U preostalom se dijelu, a za dosuđeni iznos od 86.900,00 kn sa pripadajućom kamatom na taj iznos iz toč. I izreke revizija tuženika kao neosnovana odbija.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u toč. I izreke tuženiku je naloženo tužitelju platiti iznos om i to na iznos od 86.900,00 kn od od 103.008,19 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekuć

18. siječnja 1996. godine, na iznos od 46,69 kn od 1. siječnja 1992. godine, na iznos od 191,57 kn od 1. siječnja 1993. godine, na iznos od 2.184,60 kn od 1. siječnja 1994. godine, na iznos od 7.789,64 kn od 1. siječnja 1995. godine, na iznos od 5.805,09 od 1. srpnja 1995. godine pa sve do isplate i naknaditi mu parnični trošak u iznosu od 11.212,00 kn sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

U toč. II izreke tuženiku je naloženo tužitelju platiti na ime stalne novčane rente za razdoblje od 1. srpnja 1995. godine pa sve do 18. siječnja 1996. godine iznos od 2.762,97 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. siječnja 1996. godine pa do isplate u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

U toč. III izreke tuženiku je naloženo plaćati tužitelju na ime stalne mjesečne rente iznos od 394,71 kn mjesečno počam od 18. siječnja 1996. godine pa nadalje time da je dospjele obroke dužan isplatiti odjednom, a buduće dospijevajuće do svakog 10. u mjesec unaprijed zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na svaki neisplaćeni mjesečni obrok računajući od dospijeća svakog pojedinog obroka pa do isplate, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

U toč. IV izreke tužitelj je odbijen sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu do 12.000,00 kn.

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tuženik pozivajući se na revizijske razloge bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je, da se nižestupanjske presude preinače tako što bi se tužitelja s tužbenim zahtjevom odbilo te obvezalo na naknadu parničnog troška tuženiku. Podredno predložio je da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju tužitelj se ovoj usprotivio smatrajući ju nedopuštenom, a podredno neosnovanom pa je predložio da se revizija odbaci, odnosno odbije.

Nadležni se državni odvjetnik o reviziji nije izjasnio.

Revizija je djelomično osnovana.

U postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a koja je utvrđenja prihvatio i sud drugog stupnja, da je

- tužitelj nastradao dana 21. studenog 1990. godine kada je radeći na krovištu O. š. D.

D. u G. pao sa kamiona,

- da je do pada došlo zbog toga što ga je drugi radnik M. L. povukao sa kamiona i bacio zbog prethodne prepirke kada je tužitelj u padu udario glavom u rubnik,

- da su na predmetnom gradilištu škole kao poslodavci nastupali tuženik te S., D. i K., s time da je svaki od njih bio nositelj dijela posla ali za sve radnike bez obzira kod koga su radnici bili zaposleni,

- da je za sve radnike vođena jedinstvena lista isplate, a upute su radnici primali od jednog od spomenutih obrtnika,

- da je tužitelj još od 1989. godine povremeno i po potrebi obavljao poslove, pa tako i predmetnog dana kada je nastupio štetni događaj za tuženika i prije spomenute druge obrtnike,

- da je tužitelj predmetne zgode teško tjelesno povrijeđen te da se nalazio u cerebralnoj komi, a zadobio je prijelom lubanje i baze lubanje, gnječno rezne rane zatiljka, akutni subduralni hematom desnostrano, natučenje mozga, edem mozga, lijevostranu hemiparezu, akutni epidimitis te kao posljedicu obostrani dekubitus na petama, budući da je u bolnici ležao jedan mjesec i 20 dana da bi nakon toga bio otpušten na kućnu njegu, a nakon dva mjeseca i 24 dana upućen u rehabilitacioni Centar gdje je boravio 21 jedan, time da je njegova životna aktivnost zbog zaostalih posljedica umanjena za 50%.

Slijedom navedenih utvrđenja pravilno nižestupanjski sudovi zaključuju, da je tuženik odgovoran tužitelju za naknadu nastale štete, budući da je tuženik bio jedan od poslodavaca za kojega je tužitelj obavljao posao pa tako i predmetnog dana, zbog čega se tuženik ne može ekskulpirati od svoje odgovornosti pozivom na odgovornost eventualno i drugih obrtnika. Ovo stoga, jer su svi oni nastupali zajednički kao poslodavci na predmetnom gradilištu pa je njihova odgovornost solidarna pozivom na odredbu iz čl. 206. st. 4. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – u daljnjem tekstu: ZOO).

Utoliko tuženik kao obveznik solidarne obveze prema tužitelju odgovara za cijelu obvezu s obzirom na odredbu iz čl. 414. st. 1. ZOO. Međusobni odnos tuženika sa ostalim obrtnicima koji su kao poslodavci bili angažirani na istom gradilištu nije od utjecaja na odnose tuženika prema tužitelju.

Iz svih nađenih utvrđenja utoliko nedvojbenih proizlazi zaključak da tužitelj uživa zaštitu jer je kao radnik bio angažiran na obavljanju privremenih i povremenih poslova u smislu čl. 101. tada važećeg Zakona o radnim odnosima ("Narodne novine" br. 19/90 – dalje ZRO), zbog čega je u smislu odredbe iz čl. 102. st. 2. istog Zakona poslodavac bio dužan tužitelju osigurati potrebnu zaštitu na radu pri obavljanju takvih poslova, a takva je obveza proizlazila za tuženika i osnovom odredbe čl. 4. st. 2. tada važećeg Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine" br. 19/83 – dalje ZZR).

Tuženik tužitelju odgovara po principu objektivne odgovornosti pozivom na daljnju odredbu iz čl. 6. ZZR-a i to u cijelosti, jer iz nađenih utvrđenja ne proizlazi, da bi tuženik dokazao u postupku postojanje okolnosti koje bi ga oslobađale odgovornosti u smislu te zakonske obveze.

Ako bi se pak, a sve slijedom navoda revizije tuženika, tužiteljev rad imao smatrati samo faktičnim radom tada bi i opet, a slijedom nađenih utvrđenja, tuženik tužitelju odgovarao za naknadu nastale mu štete po objektivnom kriteriju pozivom na odredbu iz čl. 154. st. 2. ZOO, jer predmetni rad utovara i istovara, sa stajanjem na kamionu, ima obilježja opasne djelatnosti za koju poslodavac odgovara po objektivnom kriteriju. U takvoj situaciji procjenjuje se da ne postoje elementi oslobađanja tuženika od odgovornosti, jer iz nađenih utvrđenja ničim ne proizlazi da bi tužitelj svojim ponašanjem skrivio nastalu mu štetu, a niti ovoj doprinio, a niti bi postojale druge okolnosti ekskulpacije u smislu postojanja bilo više sile ili djelovanja treće osobe, budući da se radnik koji je skrivio nezgodu radeći sa tužiteljem na istom gradilištu, za iste poslodavce, ne može smatrati trećom osobom.

S obzirom na vrstu i težinu zadobivenih povreda, a vodeći računa o intenzitetu i trajanju fizičkih bolova i straha, te postotku smanjenja životne aktivnosti, a uz uvažavanje i životne dobi u kojoj je tužitelj zadobio povredu (rođen 1948. godine) mišljenje je ovoga suda, da su iznosi nematerijalne štete dosuđene tužitelju pobijanom presudom i to za fizičke boli 15.000,00 kn; za strah 5.000,00 kn; za duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti 63.000,00 kn, u konkretnom slučaju primjerene stupnju i težini zadobivenih povreda i nastalim posljedicama, a sve u smislu odredbe iz čl. 200. ZOO.

S obzirom na to pravilno je dosuđena i naknada materijalne štete glede dosuđene naknade od 3.900,00 kn s naslova tuđe pomoći i njege, a pozivom na odredbu iz čl. 193. st. 2. ZOO.

U donošenju pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 375. st. 1. ZPP, jer je drugostupanjski sud ocijenio žalbene navode koji su bili od odlučnog značenja za ovo presuđenje, a označio je i razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti. Kako je u tom dijelu i pravilno primijenio materijalno pravo, to je za taj dio, a glede dosuđene naknade od ukupno 86.900,00 kn sa pripadajućom kamatom na taj iznos reviziju tuženiku kao neosnovanu valjalo odbiti.

Međutim, za dio dosuđenih naknada s naslova izgubljene zarade tužitelju, nižestupanjske presude ne sadrže razloge da bi se one mogle ispitati, a niti su utvrđene relevantne činjenice da bi se mogla ispitati niti pravilnost u primjeni materijalnog prava za taj dio odluke.

Naime, prema odredbi iz čl. 195. ZOO tužitelj bi imao pravo na naknadu izgubljene zarade zbog nesposobnosti za rad kroz vrijeme liječenja, ali i nakon toga u vidu rente bez obzira na to da li bi zaradu ostvario u radnom odnosu ili izvan njega. U takvoj situaciji, a pogotovo s obzirom na utvrđenu činjenicu da se na strani tužitelja radi o osobi koja nije bila u stalnom radnom odnosu, već je samo povremenim radom ostvarivala zaradu, potrebno je bilo raspraviti pitanje one zarade koju bi tužitelj ostvarivao prema redovitom tijeku stvari, da do predmetnog štetnog događaja nije došlo. Ove okolnosti nižestupanjski sudovi nisu raspravili. Dapače, u nižestupanjskim presudama ne postoje razlozi glede ovih odlučnih činjenica. Osim toga dosuđeni iznosi prema stanju spisa upućivali bi na to da je tužitelju priznat gubitak na zaradi s pozicije njegovog neprekinutog rada kroz razdoblje od 365 dana u jednoj godini, što, barem za sada, ne proizlazi slijedom nađenih utvrđenja, prema kojima je tužitelj samo povremeno ostvarivao zaradu svojim radom tijekom jedne kalendarske godine.

Iz navedenih je razloga u tom dijelu valjalo prihvatiti reviziju tuženika i nižestupanjske presude ukinuti te predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i tako u svemu odlučiti kao u izreci ovoga rješenja, a pozivom na odredbu iz čl. 395. st. 2. ZPP. Utoliko je valjalo ukinuti i odluku o parničnom trošku, a pozivom na odredbu iz čl. 166. st. 3. i 4. ZPP.

U Zagrebu, 16. prosinca 2003. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.