P-1377/2023-33 · Općinski sud u Novom Zagrebu

Republika Hrvatska

Općinski sud u Novom Zagrebu

Turinina 3

10100 Zagreb

Poslovni broj: 9 P-1377/23-33

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda Ani Tomašić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Domagoju Krišto, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Krešimiru Ćurkoviću, odvjetniku u Zagrebu, nakon održane glavne i javne rasprave 23. svibnja 2025., održane u prisutnosti punomoćnika tužitelja te zamjenice punomoćnika tuženika RO, odvjetničke vježbenice u Zagrebu, radi isplate, 7. srpnja 2025. objavio je i

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 066-21/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine koji su 26.03.2007. zaključili tužitelj OO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 kao banka, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da isplati tužitelju OO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.727,30 eura (tisuću sedamsto dvadeset sedam eura i trideset centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 0,07 EUR od 01.02.2008. do isplate

- 1,83 EUR od 07.03.2008. do isplate

- 1,75 EUR od 05.04.2008. do isplate

- 1,79 EUR od 07.10.2008. do isplate

- 5,65 EUR od 06.11.2008. do isplate

- 3,62 EUR od 08.12.2008. do isplate

- 4,17 EUR od 08.01.2009. do isplate

- 5,19 EUR od 05.02.2009. do isplate

- 5,21 EUR od 06.03.2009. do isplate

- 3,88 EUR od 07.04.2009. do isplate

- 3,68 EUR od 08.05.2009. do isplate

− 3,48 EUR od 01.06.2009. do isplate

− 3,13 EUR od 07.07.2009 do isplate

− 3,08 EUR od 07.08.2009. do isplate

− 3,30 EUR od 08.09.2009. do isplate

− 2,92 EUR od 02.10.2009. do isplate

− 3,01 EUR od 07.11.2009. do isplate

− 3,37 EUR od 04.12.2009. do isplate

- 4,15 EUR od 07.01.2010. do isplate

− 4,88 EUR od 05.02.2010. do isplate

− 4,24 EUR od 05.03.2010. do isplate

− 5,07 EUR od 07.04.2010. do isplate

− 5,36 EUR od 08.05.2010. do isplate

− 6,04 EUR od 05.06.2010. do isplate

− 7,60 EUR od 07.07.2010. do isplate

− 7,65 EUR od 02.08.2010. do isplate

− 10,05 EUR od 01.09.2010. do isplate

− 8,51 EUR od 01.10.2010. do isplate

− 7,84 EUR od 02.11.2010. do isplate

− 10,46 EUR od 01.12.2010. do isplate

− 12,58 EUR od 03.01.2011. do isplate

− 11,21 EUR od 01.02.2011. do isplate

− 10,29 EUR od 01.03.2011. do isplate

− 10,67 EUR od 01.04.2011. do isplate

− 10,54 EUR od 02.05.2011. do isplate

− 14,04 EUR od 01.06.2011. do isplate

− 12,99 EUR od 05.07.2011. do isplate

− 18,12 EUR od 01.08.2011. do isplate

− 19,96 EUR od 05.09.2011. do isplate

− 14,47 EUR od 05.10.2011. do isplate

− 14,69 EUR od 02.11.2011. do isplate

− 14,00 EUR od 01.12.2011. do isplate

− 15,27 EUR od 02.01.2012. do isplate

− 16,03 EUR od 06.02.2012. do isplate

− 15,00 EUR od 01.03.2012. do isplate

− 15,59 EUR od 02.04.2012. do isplate

− 15,22 EUR od 02.05.2012. do isplate

− 16,03 EUR od 01.06.2012. do isplate

− 15,27 EUR od 02.07.2012. do isplate

− 15,74 EUR od 01.08.2012. do isplate

− 15,44 EUR od 01.09.2012. do isplate

− 14,47 EUR od 01.10.2012. do isplate

− 15,53 EUR od 02.11.2012. do isplate

− 15,29 EUR od 01.12.2012. do isplate

− 15,71 EUR od 02.01.2013. do isplate

− 14,69 EUR od 01.02.2013. do isplate

− 13,89 EUR od 01.03.2013. do isplate

− 15,63 EUR od 02.04.2013. do isplate

− 14,72 EUR od 06.05.2013. do isplate

− 14,34 EUR od 01.06.2013. do isplate

− 13,39 EUR od 01.07.2013. do isplate

− 14,27 EUR od 01.08.2013. do isplate

- 14,69 EUR od 02.09.2013. do isplate

− 15,00 EUR od 01.10.2013. do isplate

− 15,02 EUR od 02.11.2013. do isplate

− 14,81 EUR od 02.12.2013. do isplate

− 15,41 EUR od 02.01.2014. do isplate

− 15,75 EUR od 01.02.2014. do isplate

− 14,53 EUR od 01.03.2014. do isplate

− 15,93 EUR od 01.04.2014. do isplate

− 15,04 EUR od 02.05.2014. do isplate

− 15,48 EUR od 02.06.2014. do isplate

− 14,98 EUR od 01.07.2014. do isplate

− 15,93 EUR od 01.08.2014. do isplate

− 16,45 EUR od 01.09.2014. do isplate

− 15,82 EUR od 01.10.2014. do isplate

− 16,57 EUR od 03.11.2014. do isplate

− 16,42 EUR od 01.12.2014. do isplate

− 16,74 EUR od 03.01.2015. do isplate

− 14,45 EUR od 02.02.2015. do isplate

− 13,06 EUR od 02.03.2015. do isplate

− 14,45 EUR od 01.04.2015. do isplate

− 6,99 EUR od 02.05.2015. do isplate

− 7,23 EUR od 01.06.2015. do isplate

− 6,99 EUR od 01.07.2015. do isplate

− 6,94 EUR od 03.08.2015. do isplate

− 6,94 EUR od 01.09.2025. do isplate

− 6,71 EUR od 01.10.2015. do isplate

− 7,42 EUR od 02.11.2015. do isplate

− 7,18 EUR od 03.12.2015. do isplate

− 7,42 EUR od 04.01.2016. do isplate

− 7,13 EUR od 01.02.2016. do isplate

− 6,67 EUR od 01.03.2016. do isplate

− 7,13 EUR od 01.04.2016. do isplate

− 7,18 EUR od 05.05.2016. do isplate

− 7,42 EUR od 03.06.2016. do isplate

− 9,20 EUR od 01.07.2016. do isplate

− 8,81 EUR od 01.08.2016. do isplate

− 8,50 EUR od 02.09.2016. do isplate

− 8,58 EUR od 01.10.2016. do isplate

− 9,30 EUR od 02.11.2016. do isplate

− 9,18 EUR od 01.12.2016. do isplate

− 9,71 EUR od 02.01.2017. do isplate

− 9,88 EUR od 01.02.2017. do isplate

− 8,80 EUR od 01.03.2017. do isplate

− 9,70 EUR od 01.04.2017. do isplate

− 9,11 EUR od 01.05.2017. do isplate

− 9,08 EUR od 01.06.2017. do isplate

− 8,66 EUR od 01.07.2017. do isplate

− 7,90 EUR od 01.08.2017. do isplate

− 7,70 EUR od 01.09.2017. do isplate

− 7,77 EUR od 02.10.2017. do isplate

− 7,73 EUR od 01.11.2017. do isplate

− 7,49 EUR od 01.12.2017. do isplate

- 7,30 EUR od 04.01.2018. do isplate

− 7,23 EUR od 01.02.2018. do isplate

− 6,78 EUR od 01.03.2018. do isplate

− 6,98 EUR od 03.04.2018. do isplate

− 6,39 EUR od 07.05.2018. do isplate

− 7,33 EUR od 05.06.2018. do isplate

− 7,06 EUR od 01.07.2018. do isplate

− 7,38 EUR od 02.08.2018. do isplate

− 8,20 EUR od 01.09.2018. do isplate

− 7,86 EUR od 01.10.2018. do isplate

− 7,81 EUR od 01.11.2018. do isplate

− 7,65 EUR od 01.12.2018. do isplate

− 8,06 EUR od 01.01.2019. do isplate

− 8,00 EUR od 01.02.2019. do isplate

− 7,35 EUR od 01.03.2019. do isplate

− 8,52 EUR od 01.04.2019. do isplate

− 7,76 EUR od 01.05.2019. do isplate

− 8,56 EUR od 01.06.2019. do isplate

− 8,32 EUR od 01.07.2019. do isplate

− 8,55 EUR od 01.08.2019. do isplate

− 8,94 EUR od 01.09.2019. do isplate

− 8,81 EUR od 01.10.2019. do isplate

− 8,47 EUR od 01.11.2019. do isplate

− 8,16 EUR od 01.12.2019. do isplate

− 8,81 EUR od 01.01.2020. do isplate

− 10,16 EUR od 01.02.2020. do isplate

− 9,72 EUR od 01.03.2020. do isplate

− 11,16 EUR od 01.04.2020. do isplate

− 11,03 EUR od 01.05.2020. do isplate

− 10,95 EUR od 03.06.2020. do isplate

− 10,75 EUR od 01.07.2020. do isplate

− 10,36 EUR od 04.08.2020. do isplate

− 10,50 EUR od 01.09.2020. do isplate

− 10,18 EUR od 02.10.2020. do isplate

− 9,62 EUR od 01.11.2020. do isplate

− 8,93 EUR od 01.12.2020. do isplate

− 9,21 EUR od 04.01.2021. do isplate

− 9,36 EUR od 01.02.2021. do isplate

− 8,11 EUR od 05.03.2021. do isplate

− 8,72 EUR od 01.04.2021. do isplate

− 8,67 EUR od 01.05.2021. do isplate

− 8,88 EUR od 01.06.2021. do isplate

− 8,51 EUR od 01.07.2021. do isplate

− 9,33 EUR od 02.08.2021. do isplate

− 9,18 EUR od 01.09.2021. do isplate

− 8,81 EUR od 01.10.2021. do isplate

− 9,73 EUR od 01.11.2021. do isplate

− 9,93 EUR od 01.12.2021. do isplate

− 10,51 EUR od 01.01.2022. do isplate

− 10,30 EUR od 01.02.2022. do isplate

− 9,56 EUR od 01.03.2022. do isplate

− 10,87 EUR od 01.04.2022. do isplate

- 11,16 EUR od 05.05.2022. do isplate

− 11,53 EUR od 01.06.2022. do isplate

− 11,94 EUR od 05.07.2022. do isplate

− 14,34 EUR od 01.08.2022. do isplate

− 14,15 EUR od 01.09.2022. do isplate

− 14,44 EUR od 01.10.2022. do isplate

− 21,38 EUR od 01.11.2022. do isplate

po stopi koja se do 31.07.2015. određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 01.01.2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 01. siječnja, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se prigovor radi prebijanja tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, radi isplate iznosa od 21,08 eura (dvadeset jedan euro i osam centi) sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća pojedinog iznosa do isplate na ime pojedinih anuiteta.

IV. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju OO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.900,00 eura (tisuću devetsto eura) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 01. siječnja, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 12. lipnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika radi isplate i utvrđenja ništetnosti. Tužitelj je 26.03.2007. kao korisnik kredita zaključio s tuženikom kao kreditorom (ranije HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d.), Ugovor o kreditu broj: 066- 21/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, potvrđen od strane javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba pod brojem OV-6270/2007 29.03.2007. (u daljnjem tekstu: „Ugovor o kreditu“). Člankom 2. Ugovora o kreditu tužitelju je odobren stambeni kredit uz ulaganje u investicijski fond u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 44.850,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita za kupovinu stana, kupovinu spremišta i kupovinu garaže. Člankom 3. stavak 2.

Ugovora o kreditu ugovoreno je da se kamate obračunavaju i plaćaju mjesečno, od dana stavljanja kredita u otplatu, kamate dospijevaju na naplatu svakog zadnjeg dana u mjesecu i podmiruju se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja. Člankom 4. Ugovora o kreditu, ugovoren je rok otplate kredita od 20 godina te da se glavnica kredita u cijelosti vraća na dan isteka roka otplate i podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja. Tužitelj u ovom predmetu traži utvrđenje ništetnosti primjene valutne klauzule CHF u Ugovoru o kreditu koji je još uvijek u otplati.

Nakon sklapanja Ugovora o kreditu više se puta mijenjao tečaj CHF/HRK u odnosu na tečaj CHF/HRK koji je tuženik primijenio na dan isplate predmetnog kredita, a koji je iznosio 4,510000 HRK za 1 CHF. Rast tečaja CHF/HRK u odnosu na početni naprijed navedeni tečaj i primjenjivanje od strane tuženika takvih uvećanih tečajeva za izračun mjesečnih anuiteta tužitelja imalo je za posljedicu da tužitelj u razdoblju otplate kredita neosnovano plaća tuženiku uvećane mjesečne anuitete u dijelu tečajnih razlika. Tuženik prilikom ugovaranja predmetnog kredita nije tužitelja kao potrošača informirao i nije ga upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule.

Dakle, tuženik je prilikom ugovaranja predmetnog kredita postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a sve navedeno je za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na teret tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 od 04.07.2013. godine potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj: Pž-6632/17 od 14.06.2018. godine, pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke, među kojima i ovdje tuženik, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača.

U obrazloženju presude poslovni broj: Pž-6632/17, Visoki trgovački sud RH istaknuo je kako su objavljivanjem niske kamatne stope za kredit u švicarskim francima i istovremenim propuštanjem davanja informacije o rizičnosti kredita u švicarskim francima banke, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, navodile potrošače na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe. Tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes za donošenje deklaratorne presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka. Tuženik ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž- 6632/2017 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Tuženik pri tome osporava da bi naslovni sud bio vezan za utvrđenja iz Presude VTS RH u predmetu potrošač, budući da nema mjesta primjeni članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), odnosno 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, „ZZP/07") i članka 502.c ZPP-a. Tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj je donio odluku da je za njega prihvatljivija valutna klauzula CHF. Odredbe o valutnoj klauzuli su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Naposljetku tuženik ističe prigovor radi prebijanja.

3. U dokaznom postupku sud je pročitao Ugovor o kreditu broj 066-21/2007 na listu 10-18, otplatni plan na listu 19-29, obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu na listu 30-31, obavijest o ukupno plaćenom na listu 32, specifikaciju uplata na listu 33-37, metodologiju promjene kamatnih stopa na listu 64-65, sudsku praksu na listu 66-170, članak na listu 171-184, sudsku praksu na listu 185-233, tablicu na listu 234-238, članak na listu 239-245, sudsku praksu na listu 247-262, izjavu svjedoka na listu 263-267, sudsku praksu na listu 267-284, nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Zrinka Ručevića na listu 303-314, na ročištu održanom 20. siječnja 2025. saslušao je tužiteljicu, te je pročitao dopunsko očitovanje vještaka na listu 339- 348.

4. Analizom izvedenih dokaza u smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23) kao rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

5. U čl. 2. st. 1. Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.

6. Među strankama nije sporno da su tužitelj i tuženik sklopili ugovor o kreditu broj 066-21/2007 temeljem kojeg je tužitelju isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 44.850,00 CHF obračunatog prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja s rokom otplate od 20 godina i uz kamatnu stopu koja je promjenjiva odlukom banke.

7. Sporno je jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je iznos kredita vezan za tečaj švicarskog franka protivne pozitivnim propisima Republike Hrvatske odnosno jesu li iste ništetne, a posljedično tome ima li tužitelj pravo na isplatu razlike u visini anuiteta do koje je došlo zbog promjena tečaja CHF u odnosu na HRK. Među strankama nije sporan sadržaj presuda donesenih u sporovima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali je sporan njihov učinak i značaj za ovaj spor. Sporno je i to je li nastupila zastara utuženog potraživanja.

8. Sporni Ugovor o kreditu zaključen je 26. ožujka 2007. pa se na sadržaj tog ugovora u pogledu primjene materijalno pravnog propisa glede pitanja da li su neke odredbe nepoštene primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora.

9. Odredbom čl. 81 ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radilo o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81 st. 2 ZZP/03).

11. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81 st. 4 ZZP/03).

12. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 83 ZZP/03).

13. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84 ZZP/03).

14. Nadalje odredbom čl. 87 st. 1 ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

15. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (čl. 87 st. 1 i 2 ZZP/03).

16. Tuženik u ovom postupku nije dokazao, teret dokaza koje činjenice je ležao na istom, da se je prije sklapanja Ugovora o kreditu od 26. ožujka 2007. pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi sadržanoj u čl. 4 Ugovora kojima je ugovoreno da se glavnica kredita i iznos anuiteta veže uz valutu švicarski franak (CHF) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Naime tuženik kao banka nije dokazao da se je pojedinačno pregovaralo niti da je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno informiran o svim rizicima koji prate ugovorenu valutu CHF niti pak su tužitelju jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru. Da se nije pregovaralo, po ocjeni ovoga suda, ukazuje također okolnost da je iz sadržaja Ugovora vidljivo da se radi o standardnom, tipskom ugovoru o kreditu.

17. Gore navedeno proizlazi i iz samog iskaza tužitelja koji je saslušan na ročištu održanom 20. siječnja 2025. istaknuvši da tužitelj nije sa tuženikom pregovarao o pojedinačnim odredbama ugovora, da nije bio upozoren na rizičnost valute u CHF, a glede sklapanja ugovora o kreditu naveo je da je od strane tuženika dobio formulirani ugovor, koji je nakon što ga je pročitao i potpisao.

18. O odredbi čl. 4 Ugovora o kreditu od 26. ožujka 2007., kako je to naprijed i iznijeto, nije se pojedinačno pregovaralo time da po ocjeni ovoga suda sporna odredba kojom je ugovoreno da se glavnica kredita i iznos anuiteta veže uz valutu švicarski franak (CHF) po srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja, predstavlja odredbu koja nije lako razumljiva i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu tužitelja kao potrošača posljedično čemu se takva ugovorna odredba u smislu naprijed citirane odredbe čl. 81 ZZP/03 smatra nepoštenom te ništetnom.

19. Da bi sporna odredba Ugovora o kreditu bila lako razumljiva ista je trebala sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge te kriterije za promjenu iznosa anuiteta vezanog uz valutu švicarski franak (CHF) tako da je tužitelj kao potrošač na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija u vrijeme sklapanja ugovora mogao jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

20. U ovom postupku valja navesti kako je u odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

21. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014.

22. Odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III- 2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud Republike Hrvatske djelomično je usvojio ustavnu tužbu tužitelja te je ukinuo odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo", te kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na osmotuženu banku Sberbank d.d. glede utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba kojima se određuje da je ugovorna kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke.

23. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je novu presudu poslovni broj Pž- 6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, te kojom je utvrđeno da je Sberbank d.d. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

24. Vrhovni sud Republike Hrvatske je po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

25. Ustavni sud RH svojom je odlukom broj U-III-4150/2019 od 3. veljače 2021. odbio ustavnu tužbu, između ostalog i ovdje tuženika u pogledu kamate koja se mijenja odlukom banke i u pogledu valute švicarski franak čime je potvrđeno utvrđenje nepoštenosti i nišetnosti odredbi o valuti švicarski franak i kamati koja se mijenja odlukom banke, ovdje tuženika.

26. Kako su jednostrano promjenjiva kamatna stopa te ugovorna odredba o valutnoj klauzuli utvrđene nepoštenom i ništetnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., tako su ugovorne odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu iz predmetnog ugovora o kreditu nepoštene i ništetne.

27. Sukladno zaključcima Vrhovnog suda Republike Hrvatske u Zagrebu sadržanim u presudama poslovni broj: Revt-249/14-2. od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18. od 3. rujna 2019., prema kojima iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate kredita vratiti banci, a banke su kao visoko specijalizirane novčane ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčanih "proizvoda" dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu.

28. Slične odredbe sadržane su u Direktivi 93/13 EEZ jer je u članku 5. Direktive navedeno da u slučaju ugovora u kojem se sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

29. Dakle, pravomoćnim presudama u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdobljima u kojima je sklopljen i ugovor koji je predmet ove pravne stvari, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na vezanje glavnice uz valutu švicarskog franka.

30. Temeljem odredbe čl. 502 c Zakona o parničnom postupku i čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli. Naime, odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove pa se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu potrošači mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502a st. 1 ZPP-a. S obzirom na sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu koji se odnosi na tuženu, po shvaćanju ovoga suda, a što je ujedno i stav Vrhovnog suda RH izražen u presudi Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-3142/18-2, u postupku kao što je konkretni nije potrebno provoditi dokazni postupak u pravcu da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF, a sve na štetu potrošača, ne bi bila ništetna, napose u situaciji kao što je konkretna kada učinci donesenih presuda u kolektivnom sporu obvezuju i stranke i sud u ovom parničnom postupku. Slijedom navedenog sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem javne bilježnice Ilinke Lisonek, dok je od dokaznog prijedloga saslušanja sudužnika tuženik odustao.

31. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tom sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

32. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 - u daljnjem tekstu ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po toj osnovi koja je utvrđena ništetnom.

33. Okolnost što je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran po javnom bilježniku, ne predstavlja okolnosti zbog kojih bi naprijed navedene odredbe Ugovora bile valjane pri čemu se napominje da javni bilježnik, prilikom solemnizacije ugovora, nije osoba koja sa potrošačem pregovara o sadržaju ugovora te o pojedinim odredbama ugovora, već je u obvezi pregovarati s tužiteljem, kao potrošačem, bio tuženik time da tuženik u ovom postupku, sukladno odredbi čl. 81 ZZP/03, nije dokazao da se o sadržaju sporne ugovorne odredbe, kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF pregovaralo.

34. Ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka ulazi u krug pravnih poslova koji su obuhvaćeni izrekama pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu, a koje su naprijed citirane, jer isti predstavlja ugovor o kreditu s ugovorenom valutnom klauzulom u CHF, koji ugovor je zaključen u razdoblju kada je tužena banka s potrošačima, kao što je ovdje tužitelj, ugovarala ništetne i nepoštene ugovorne odredbe vezane uz valutu CHF.

35. Prema odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Pritom valja reći kako su nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije, i za sve nacionalne sudove država članica, obvezujućom sudskom praksom Suda Europske unije. Sud Europske unije u svojoj interpretativnoj presudi od 3. rujna 2015., Costea, C- 110/14, EU:C:2015:357 protumačio pojam "potrošač" u smislu čl. 2. točka (b) Direktive 93/13. Sud je u obrazloženju presude (točke 15-18 i 21) istaknuo: S tim u vezi valja istaknuti da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredaba trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između "prodavatelja robe ili pružatelja usluga" i "potrošača", pri čemu su ti pojmovi definirani u članku 2. točkama (b) i (c) te direktive.

36. U skladu s tim definicijama "potrošač" znači svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima tom direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. Nadalje, "prodavatelj robe ili pružatelj usluge" znači svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom 93/13 nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Slijedom toga, navedena direktiva ugovore na koje se primjenjuje određuje ovisno o svojstvu ugovornih stranaka, odnosno ovisno o tome postupaju li one ili ne u okviru svoje profesionalne djelatnosti (presude SO i GO, C- 488/11, EU:C:2013:341, t. 20. kao i O, C-537/13, EU:C:2015:14, t. 21.).

37. Slijedom navedenog tumačenja Suda, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača. U predmetnom slučaju jasno je kako je riječ o ugovoru koji je tužitelj sklopio u privatne svrhe, odnosno jasno je kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača s obzirom da je namjena istog bila kupnja stana.

38. Provedenim vještačenjem po vještaku financijske struke Zrinku Ručeviću, koji je primjedbe na nalaz i mišljenje otklonio očitovanjem od 8. svibnja 2025. nakon čega stranke više nisu imale pimjedbe, utvrđeno je koje je iznose anuiteta tužitelj u razdoblju od veljače 2008. do studenog 2022. preplatio zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na tečaj HRK, a imajući u vidu tečaj važeći na dan isplate kredita. Tako je sudski vještak utvrdio da razlika između plaćenih anuiteta i iznosa koje bi tužitelj platio da tijekom otplate nije došlo do rasta tečaja CHF prema HRK iznosi 1.727,30 eura. U skladu s nalazom i mišljenjem vještaka tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev podneskom od 16. svibnja 2025., a kojoj specifikaciji tuženik nije prigovarao

39. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje kao stručan i objektivan budući da izneseni zaključak proizlazi iz izračuna koji su jasni, pregledni i utemeljeni na dostavljenoj dokumentaciji.

40. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje dospijeća od 1. studenog 2004. do zaključno 1. listopada 2011. do isplate i po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima, jer postoji obveza tuženika za povrat primljenih iznosa od datuma primitka istih sve sukladno odredbi čl. 1115 ZOO-a s obzirom da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljom.

41. Tuženik je nepošten činjenicom što je ugovorio da se glavnica kredita i iznos anuiteta veže uz valutu švicarski franak (CHF), dakle da je postupao protivno odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), što za posljedicu ima ništetnost tih odredbi po čl. 87. istog zakona. Po čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten, od dana stjecanja. Kako je tuženik nepošteni stjecatelj jer je postupao protivno gore navedenim odredbama Zakona o zaštiti potrošača, to je sud naložio tuženiku da zatezne kamate plati od dana stjecanje preplaćenih iznosa kredita, odnosno od dana kako je to tužitelj specificirao podneskom od 16.5.2025.

42. Glede tuženikovog prigovora zastare valja navesti kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (isti pravni stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018). Budući da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna 13. lipnja 2014., u dijelu kojim je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi, te da je ista presuda u dijelu kojim je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a da je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2023. te je istom utužena samo razlika koju je tužitelj preplatio zbog povećanja tečaja CHF, u konkretnom slučaju nije protekao zastarni rok od 5 godina za podnošenje restitucijskog zahtjeva iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/2005, dalje: ZOO). Dakle tuženikov prigovor zastare je neosnovan, s obzirom da su prekid i ponovni tijek zastare vezani za podnošenje tužbe u kolektivnom sporu i pravomoćnost presuda koje su donesene. Zastarni rok od pet godina iz članka 225. ZOO-a je prekinut podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu, a ponovno je počeo teći pravomoćnošću odluka o ništetnosti ugovorenih odredbi.

43. Građanski odjel Vrhovnog suda Republika Hrvatske je 30. siječnja 2020. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Doneseno je i pravno shvaćanje VSRH 1. ožujka 2022. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

44. Tuženik ističe prigovor radi prebijanja smatrajući da ima pravo na isplatu od strane tužitelja za ono razdoblje kada je tečaj CHF bio niži od inicijalnog tečaja u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu. Vezano za zahtjev tuženika za isplatu razlike kada je tečaj CHF-a bio niži od inicijalno ugovorenog, stav je ovog suda da je takav zahtjev neosnovan iz razloga što Zakon o zaštiti potrošača smatra ugovorne odredbe ništetnim ukoliko idu na štetu potrošača ovdje tužitelja, ali ne ukoliko takve odredbe ugovora idu u korist potrošača, kakva je situacija u ovom slučaju. Isto tako tužitelj je isplatio tuženiku u spornom razdoblju onaj iznos u kunama koji je tuženik od njega tražio. Sukladno tome, tuženik ne može tvrditi da mu tužitelj nije isplatio sve što je od njega potraživao. Stoga, nema nikakvog stjecanja bez osnove tužitelja jer je svaki izračun anuiteta vršio upravo tuženik sukladno kojem izračunu je tužitelj izvršio plaćanja.

45. O troškovima postupka odlučeno je temeljem odredbe članka 154. st. 1. ZPP- a, u svezi sa člankom 164. Zakona o parničnom postupku. Člankom 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku propisano je da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

46. S obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio u postupku, to mu je tuženik dužan nadoknaditi cjelokupne troškove postupka sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 138/23 – dalje: Tarifa). Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. toč. 1. Tarife), sastava podneska od 26.6.2024., 28.1.2025., te 16.5.2025., svaki u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), zastupanja na ročištu 26.11.2024., 20.1.2025., 18.2.2025. te 23.5.2025., svako u iznosu od 200,00 eura (Tbr.9.toč.1. Tarife). Tužitelju je priznat i trošak koji se odnosi na plaćanje troškova financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 300,00 eura, odnosno tužitelju je priznat ukupan iznos od 1.900,00 eura.

47. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu, 7. srpnja 2025.

Sudac

Ana Tomašić

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste, putem Općinskog suda u Novom Zagrebu, na nadležni Županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine RH 21/22), pismeno u tri istovjetna primjerka.

DNA:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika