Gž-3823/2013-2 · Županijski sud u Puli - Pola



Posl. br. Gž-3823/13-2

R J E Š E N J E

Županijski sud u Puli – Pola po sucu Zoranu Šariću kao sucu pojedincu, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja DĆ vlasnika obrta [obrt] (OIB: [osobni identifikacijski broj]) sa sjedištem u [adresa], protiv ovršenika HĆ vlasnika obrta [obrt] (OIB: [osobni identifikacijski broj]) sa sjedištem u [adresa], zastupanoga po punomoćnicima – odvjetnicima Odvjetničkog društva Rački i kolege iz Zagreba, radi naplate, odlučujući o žalbi ovršenika protiv rješenja Općinskog suda u Poreču – Parenzo posl. br. Ovrv-48/13-2 od 15. studenog 2013., dana 18. prosinca 2013.,

r i j e š i o j e :

Odbija se kao neosnovana žalba ovršenika te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Poreču – Parenzo posl. br. Ovrv-48/13-2 od 15. studenog 2013.

Odbija se kao neosnovan ovršenikov zahtjev za nadoknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem ovršenikov prijedlog za povrat u prijašnje stanje je odbačen.

Protiv toga rješenja pravodobnu i dopuštenu žalbu podnosi ovršenik i isto pobija zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 6. i 11. ZPP, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi, u bitnome, ovršenik navodi da je u predmetnoj ovršnoj stvari ovršenik iz opravdanih razloga propustio izjaviti prigovor u zakonski predviđenom roku zbog čega da je i podnio prijedlog za povrat u prijašnje stanje, da se u pobijanom rješenju prvostupanjski sud poziva na okolnost da je propuštanje obavljanja valjane dostave razlog propuštanja ovršenika da podnese pravodoban prigovor protiv predmetnog rješenja o ovrsi, a što da je apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka te primjena odredbi članka 117. stavka 2. i članka 121. stavka 1. ZPP, a u vezi sa člankom 21. stavkom 1. Ovršnog zakona da donosi pobijano rješenje.

Ovršenik navodi da je pri tome prvostupanjski sud postupio protivno odredbi članka 8. ZPP, a što da je utjecalo na donošenje zakonske i pravilne odluke, da je ovršenik kao vlasnik obrta [obrt] imao prijavljeno sjedište obrta na adresi [adresa], ali da ne živi na toj adresi već da živi na adresi [adresa], da je dakle, različita adresa prebivališta i sjedišta obrta i da zbog udaljenosti nije u mogućnosti redovito boraviti na adresi gdje je prijavljen obrt i zaprimiti poštu, ali da na adresi obrta ovršenika živi najmoprimac ĐĆ sa obitelji i da ista ovršeniku nije predala predmetno rješenje niti obavijestila ovršenika o dostavi predmetnog rješenja, a što je bila dužna, da je tim propustom ovršeniku onemogućeno zaprimanje pismena i čime da je ovršenik zapao u prekoračenje prekluzivnog roka za podnošenje prigovora protiv rješenja o ovrsi, da je do te prilike, zaprimanje pismena upućenih ovršeniku bilo redovito, da je o postojanju predmetnog rješenja ovršenik doznao tek 6. studenog 2013. od strane službenika FINE i da je tada i zaprimio preslik istog, da do tada ovršenik nije ništa znao o postojanju rješenja o ovrsi, da je prvostupanjski sud paušalno i bez saslušanja stranaka ocijenio da ne postoje opravdani razlozi za propuštanje od strane ovršenika, da je propušteno saslušani i predložene svjedoka posebice najmoprimca ĐĆ a na okolnost da ista nesporno nije nikada predala rješenje o ovrsi niti obavijestila ovršenika o dostavi istog, da se onda pobijano rješenje ne može ni ispitati jer da u njemu nisu utvrđene odlučne činjenice, a one koje su utvrđene da nisu potpune, jasne i neproturječne pa ovršenik predlaže da se žalba uvaži, pobijano rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, a ovršenik potražuje i trošak žalbe.

Ta žalba ovršenika nije osnovana.

Pobijanim rješenjem ovršenikov prijedlog za povrat u prijašnje stanje je odbačen, a to svoje rješenje prvostupanjski sud temelji na utvrđenju da ovršenik svoj prijedlog temelji na tvrdnji da mu dostavljač nije osobno dostavio rješenje o ovrsi posl. br. Ovrv-130/13 izdano 8. svibnja 2013. po javnom bilježniku Branku Terkoviću iz [adresa] i da je zbog toga pao u zakašnjenje za podnošenje prigovora protiv toga rješenja, da se onda ovršenik poziva na činjenicu koja se može pripisati bitnoj povredi odredaba parničnog postupka i da je onda takav prijedlog nedopušten po primjeni odredbi članka 117. stavka 2. i članka 121. stavka 1. ZPP, a u svezi sa člankom 21. stavkom 1. Ovršnog zakona i donosi pobijano rješenje.

Takova odluka prvostupanjskog suda, u njenom bitnom dijelu, je valjana i zakonita.

Naime, institut povrata u prijašnje stanje je "ustrojen" za slučaj da stranka propusti ročište ili rok za poduzimanje kakve radnje u postupku i zbog toga izgubi pravo na poduzimanje radnje i kada se na prijedlog stranke može dopustiti da naknadno obavi tu radnju ako sud ocijeni da postoje opravdani razlozi za to propuštanje, pri čemu povrat u prijašnje stanje nije dopušten ako se propuštanje stranke može pripisati bitnoj povredi odredaba postupka zbog koje se može izjaviti pravni lijek (članak 117. stavci 1. i 2. ZPP).

Činjenica na kojoj ovršenik temelji svoj prijedlog za povrat u prijašnje stanje je tvrdnja da mu rješenje o ovrsi nije dostavljeno ili barem da nije izvršena osobna dostava istog a ti navodi ovršenika doista jasno ukazuju da za propuštanje pravodobnog podnošenja žalbe protiv rješenja o ovrsi ovršenik ističe bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se može izjaviti pravni lijek pa onda taj (takav) prijedlog za povrat u prijašnje stanje ovršenika nije dopušten kako to, ispravno, utvrđuje i prvostupanjski sud u pobijanom rješenju.

Pored toga valja navesti i da je podnošenje prijedloga za povrat u prijašnje stanje ograničeno rokom (subjektivnim i objektivnim) pa tako da se nakon proteka roka od dva mjeseca od dana propuštanja ne može tražiti povrat u prijašnje stanje (članak 118. stavak 4. ZPP) tako da je protiv rješenja o ovrsi koje je (očito) ovršeniku (na ime ovršenika) dostavljeno 15. srpnja 2013. (9) prigovor se mogao (pravodobno) podnijeti još sa 23. srpnjem 2013., a onda prijedlog za povrat u prijašnje stanje za podnošenje prigovora protiv istog se mogao podnijeti do 23. rujna 2013., a kako je isti podnesen tek 13. studenog 2013. to je isti nepravodoban i kao takav je trebao biti odbačen.

Slijedom navedenog valjalo je žalbu ovršenika odbiti kao neosnovanu, potvrditi pobijano rješenje te donijeti odluku kao u izreci i to temeljem odredbe članka 380. stavka 2. ZPP, a u svezi sa člankom 21. stavkom 1. OZ.

U Puli – Pola, 18. prosinca 2013.

S u d a c

Zoran Šarić