I Kž-505/1994-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 505/1994-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te mr. Branka Zmajevića i Milana Petranovića, kao članova vijeća i više savjetnice Ileana Vinje, kao zapisničara u krivičnom predmetu protiv opt. D.J. zbog krivičnog djela iz čl. 79. st. 1. KZRH u vezi čl. 17. OKZRH, rješavajući žalbu optuženika podnesenu protiv presude Županijskog suda u Karlovcu od 5. travnja 1994. K 10/94, u sjednici održanoj 12. studenog 1996. u prisutnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske M.P.

p r e s u d i o j e:

Odbija se žalba opt. D.J. kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Županijski sud u Karlovcu proglasio je krivim opt. D.J. zbog krivičnog djela pokušaja silovanja iz čl. 79. st. 1. KZRH u vezi čl. 17. OKZRH opisanog u izreci presude i izrekao mu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci.

Protiv te presude žali se optuženik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke suda o kazni te troškovima postupka s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, odnosno da se presuda preinači i optuženiku izreče blaža kazna ili uvjetna osuda i da se optuženik oslobodi plaćanja troškova krivičnog postupka.

Vračajući spis, državni odvjetnik Republike Hrvatske, temeljem čl. 360. ZKP predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalba nije osnovana.

Žalitelj nije u pravu kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Sud je, tvrdi žalitelj, nekritički prihvatio iskaz oštećenice. Obrazlažući svoje vjerovanje tome iskazu, sud smatra, da je mjesto izvršenja djela takovo (kiša, blato) da nitko ne bi na njemu doborovljno obavljao spolni odnos. Okolnost da je oštećenica na cesti ostavila bicikl i torbicu, te da je na licu mjesta nađena naušnica, nije takove naravi da isključuje ikakovu sumnju u postojanje djela. Žalitelj ističe, kako na oštećenici, a niti na optuženiku nisu utvrđene nikakove povrede, a niti je odjeća bila pokidana. Prijetnja koju je uputio optuženik da će svima pričati o njoj kao ženi lakog morala nije relevantna, međutim, upućuje na to da je optuženik za spolni odnos platio oštećenici iznos od 100 DM. Nije bilo sile niti ozbiljnijeg otpora, ističe žalitelj. Da je optuženik primjenio silu, a oštećenica pružila otpor ostali bi tragovi na tijelu ili barem poderana odjeća. Razmjer fizičke snage između optuženika i oštećenice je takav da djelo, kako ga opisuje oštećenica, se nije moglo izvršiti. Da je postojao dogovor za obavljanje spolnog odnosa svjedoči upravo izbor mjesta na kojem je spolni odnos trebao biti obavljen. Nasuprot navodima žalbe sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da je optuženik primjenio silu i cilju da oštećenicu onesposobi za otpor te nad njom izvrši obljubu. Protiv tvrdnje žalitelja, da je odnos bio dobrovoljan, jasno govore nađeni tragovi na licu mjesta - trag povlačenja oštećenice po blatu, te činjenica da su stvari oštećenice bicikl i torbica ostali odbačeni na cesti, kao i iskazi saslušanih svjedoka.

Uz iskaz oštećenice da je optuženik primjenio silu radi prisile na obljubu o tome svjedoči i svjedok J.G. koji je čuo ženski glas kako zove u pomoć, a kada se je vratio sa policijom našao je oštećenu prestrašenu, te kako to iskazuje u "groznom" stanju gdje pokušava obući hlače. Prema iskazu toga svjedoka kao i dvojice policajaca oštećenica je bila bez jedne cipele, zaprljana, raščupana, prestrašena i uplakana i odmah kazala da ju je optuženik pokušao silovati. Optuženik pak zatečen, pokušao je pobjeći, međutim, nije uspio preskočiti obližnji potok, pa se je morao vratiti.

Osnovano zaključuje sud da odsutnost povreda ne znači da optuženik nije primjenjivao silu, budući iz ostalih izvedenih dokaza proizlazi da je silu upotrijebio u cilju slamanja otpora oštećenice. Za pristanak oštećenice na spolni odnos, kako to želi prikazati optuženik, nema nikakovih dokaza, protivno tome iz svih izvedenih dokaza, pa i iz izbora mjesta izvršenja opravdano zaključuje sud da takvog pristanka nije bilo. Što se tiče prigovora da nije postojao ozbiljniji otpor oštećenice, treba istači, da iz iskaza oštećenice, kao i iz njenog izgleda kako su je zatekli svjedoci, proizlazi da je pružala jak otpor i samo zahvaljujući tome otporu optuženik nije uspio djelo dovršiti. Taj otpor bio je i trajan o čemu svjedoči okolnost da je svjedok G. stao nakon što je čuo povike, zatim otišao po policiju i sa njom se vratio na lice mjesta, dok je još uvijek otpor oštećenice trajao. Sila koju je upotrijebio optuženik kritične zgode, bez obzira na razmjer fizičke snage bila je dovoljna, da oštećenica nije pružila tako jak otpor, da oštećenicu prinudi na obljubu.

Nadalje žalitelj tvrdi da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno budući sud nije proveo psihijatrijsko vještačenje, a radilo se o mentalno retardiranoj osobi, alkoholiziranoj u vrijeme izvršenja djela, koja nije mogla shvatiti značaj svojih postupaka i značaj protivljenja oštećenice da se spolni odnos obavi u datim prilikama.

U odnosu na stanje alkoholiziranosti optuženika kritične zgode, treba reči, da je optuženik imao koncentraciju apsolutnog alkohola u krivi od 0.59‰, što ukazuje, da je bio blago pripit, pa ta koncentracija nije mogla utjecati na stanje njegove svjesti, a ponajmanje je bila dovedena u pitanje njegova uračunljivost kritične zgode. Optuženi je u toku postupka, kako to pravilno utvrđuje sud, u tri navrata davao svoju obranu, koja je suvisla, čak ju je kasnije podešavao u svoju korist. On ničime nije doveo u sumnju stanje svoje uračunljivosti, dapače sjećao se cijelog događaja do najsitnijih detalja, te je se pravom sud prvog stupnja odbio prijedlog obrane da se provede neuropsihijatrijsko vještačenje nad optuženikom.

Prema tome nije u pravu žalitelj kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti temeljem čl. 360. ZKP ovaj sud drugog stupnja nije našao da bi bile povređene odredbe krivičnog postupka ili počinjene povrede krivičnog zakona.

Nije u pravu optuženik kada se žali zbog odluke o kazni.

Optuženik prigovara pobijanoj presudi da je kazna prestroga, jer je djelo ostalo u pokušaju, štetnih posljedica nema, okrivljenik do sada nije osuđivan, oženjen je i ima jedno dijete, a porodicu uzdržava radom sa zemlje i uzgojem stoke. Blažom kaznom, smatra žalitelj, pa i uvjetnom osudom može se u konkretnom slučaju ostvariti svrha kažnjavanja.

Međutim, osnovano sud prvog stupnja prilikom odmjeravanja kazna cijenu optuženiku kao olakotno činjenicu da je otac jedno mldb. djeteta, da do sada nije osuđivan, dok mu kao otegotno uzima u obzir da oštećenica i nadalje osjeća posljedice događaj, što proizlazi iz medicinske dokumentacije za oštećenicu. Sud prvog stupnja pravilno ocjenjuje naprijed utvrđene okolosti značajne za odmjeravanje kazne, te je ta kazna primjerena društvenoj opasnosti djela i ličnosti samog optuženika i ostvariti će svrhu kažnjavanja iz čl. 31. i čl. 4. st. 2. OKZRH.

Obzirom na svoje imovno stanje, budući imade nekretnine, to je prema svojim

čnog postupka kako ih

materijalnim mogućnostima optuženik u stanju da plati troškove krivi

je pravilno odmjerio sud prvog stupnja.

Zbog svega navedenog, temeljem čl. 374. ZKP odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 12. studenog 1996.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja, v.r.

Milan Gudelj, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent

/Štefica Klepac/