Rev-628/2004-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 628/04-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Petra Milasa, kao predsjednika vijeća, te Ivana Mikšića, Marijana Ramušćaka, Vlatke Potočnjak- Radej i Gordane Gasparini, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. Š. iz N. G., zastupanog po N. M., odvjetniku u N. G., protiv tuženika Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu, Građansko upravni odjel u Novoj Gradiškoj, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Požegi od 07. siječnja 1997. godine, broj Gž 962/96-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Novoj Gradiški od 24. rujna 1996., broj P 77/95-21, u sjednici održanoj dana 30. lipnja 2004. godine,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba tuženika, te je potvrđena prvostupanjska presuda, kojom je suđeno: "Tuženica REPUBLIKA HRVATSKA za MINISTARSTVO OBRANE dužna je na ime naknade štete platiti tužitelju T. Š. iz N. G., …, iznos od 127.309,59 kn (stodvadesetsedam tisuća tristodevet kuna i 59 lipa) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 25. rujna 1996. godine do isplate, te naknaditi mu parnični trošak u iznosu od 14.898,40 kn sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

S preostalim dijelom tužbenog zahtjeva tužitelja se odbija."

Protiv te drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik, pobijajući presudu u dosuđujućem dijelu, a zbog bitne povrede odredaba u parničnom postupku i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da nižestupanjske presude budu preinačene, na način da se tužitelju dosuđeni iznos naknade štete umanji za najmanje 50%, ili da nižestupanjske presude budu ukinute i predmet da bude vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a Državno odvjetništvo Republike Hrvatske o reviziji se nije izjasnilo.

Revizija je neosnovana.

U ovoj parnici tužitelj ostvaruje naknadu štete koju je pretrpio kao posljedicu ozljeđivanja za vrijeme služenja redovnog vojnog roka u Hrvatskoj vojsci, u štetnom događaju koji se dogodio dana 10. lipnja 1994. godine, na način da ga je vojnik A. A. prilikom čišćenja oružja nehotice pogodio sa dva streljiva iz automatske puške u podlakticu lijeve ruke.

Revizijskim navodima osporava se samo visina naknade nematerijalne štete, koju su sudovi utvrdili u iznosu od 16.000,00 kn za fizičke bolove, u iznosu od 10.000,00 za pretrpljeni strah, u iznosu od 10.500,00 kn za duševne bolove zbog naruženosti i iznosu od 87.500,00 kn za duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, te se u svezi s time ističu revizijski razlozi pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku – ZPP ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92).

U postupku su utvrđene sve činjenice i okolnosti koje su od značaja za odlučivanje o visini navedene štete.

Tako je utvrđeno, da je u predmetnom štetnom događaju tužitelj zadobio otvoren prijelom kostiju lijeve podlaktice, zbog koje je izvršen operativni zahvat odmah poslije ozljeđivanja u bolnici u P., gdje je zadržan na liječenju do 18. lipnja 1994. godine, a potom je premješten na daljnje bolničko liječenje u Zagreb, gdje je tijekom liječenja koje je trajalo do 06. veljače 1995. godine, izvršeno nekoliko operativnih zahvata radi zatvaranja defekta kosti, prenošenjem koštanog tkiva iz područja zdjelice na defekt u području palčane kosti, da je zbog spomenute ozljede i tih operativnih zahvata, tužitelj trpio fizičke bolove jakog intenziteta 15 dana, bolove srednje jakog intenziteta 3 mjeseca i bolove slabog intenziteta također 3 mjeseca, a osim toga zbog naknadno izvršenog operativnog zahvata učinjenog radi skidanja fiksatora sa ruke, trpio je jake fizičke bolove 7 dana i slabe bolove 15 dana, s tim da su na ruci ostali još ugrađeni vijci i pločice, čije vađenje će izazvati fizičke bolove jakog intenziteta jedan dan, srednje jakog intenziteta pet do šest dana i slabe bolove 15 dana, da je tužitelj pretrpio primarni jaki strah u trajanju dvije do tri minute, a potom sekundarni jaki strah u trajanju 8 dana, srednje jaki sekundarni strah 4 mjeseca, te slabi strah do otpusta iz bolnice, da je kao posljedica ozljeđivanja zaostao trajni invaliditet tužitelja od 50%, zbog kojeg su smanjene njegove životne aktivnosti budući da neće moći upotrebljavati lijevu ruku za većinu radnji u svakodnevnom životu, te da postoji naruženje u vidu deformiteta u predjelu ručnog zgloba, djelomične ukočenosti prstiju i širokog ožiljka duž cijele podlaktice.

Cijeneći navedene okolnosti slučaja, a posebno jačinu i trajanje fizičkih bolova i pretrpljenog straha, stupanj smanjenja životne aktivnosti i pojavne oblike kroz koje će se smanjenje životne aktivnosti tužitelja očitovati, kao i njegovu mladu životnu dob, te stupanj naruženosti, ovaj sud nalazi da ne postoje okolnosti koje bi opravdavale utvrditi visinu utuženih oblika nematerijalne štete, u iznosima manjim od onih koji su pravomoćno utvrđeni pobijanom presudom, pa stoga u odnosu na utvrđenje visine nematerijalne štete u pobijanom dosuđujućem dijelu presude nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Iako tuženik ne osporava postojanje svoje odštetne odgovornosti, ovaj sud je pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, sukladno odredbi čl. 386. ZPP, ocijenio i to pitanje, uz primjenu odredaba Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata ("Narodne novine" broj 117/03), kojim se uređuje odgovornost države za štetu koju su tijekom Domovinskog rata od 17. kolovoza 1990. godine do 30. lipnja 1996. godine, uzrokovali pripadnici oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u svezi s tom službom, te je utvrdio da su nižestupanjski sudovi pravilno zaključili da odgovornost države postoji, jer iz nespornih okolnosti štetnog događaja, nedvojbeno proizlazi da predmetna šteta nema značenje ratne štete. Prema odredbi čl. 2. navedenog Zakona Republika Hrvatska po općim pravilima o odgovornosti za štetu odgovara za onu štetu koja nema karakter ratne štete.

Suprotno revizijskim navodima, nižestupanjske presude sadrže jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama, te nemaju drugih nedostataka zbog kojih se ne bi mogle ispitati, pa stoga nije ostvarena u reviziji istaknuta bitna povreda odredaba iz parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP, a nije ostvarena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP).

Slijedom izloženog proizlazi da revizijski razlozi nisu ostvareni, pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP, revizija odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 30. lipnja 2004. godine

Predsjednik vijeća:

Petar Milas, v. r.