Rev-x-808/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev-x 808/11-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasne Guštek predsjednice vijeća, Ivana Mikšića člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Lucije Čimić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. T. iz T., zastupanog po N. J., odvjetniku u S., protiv tuženika T. P. iz S., zastupanog po M. B., odvjetnici u S., radi isplate, odlučujući o revizijama stranaka protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžp-23/2011 od 10. veljače 2011., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Trogiru poslovni broj P-498/09 od 15. veljače 2010., u sjednici održanoj 12. rujna 2012.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o j e:

Revizija tuženika se odbacuje.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 17.895,21 EUR sa pripadajućim kamatama kao što je to navedeno u izreci te presude, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 10.325,84 EUR odbijen, a tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu 25.803,07 kn.

Presudom suda drugog stupnja žalba tužitelja odbijena je kao neosnovana i prvostupanjska presuda je potvrđena u dijelu kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva, a žalba tuženika je uvažena i prvostupanjska presuda je preinačena u dosuđujućem dijelu tako da je zahtjev za isplatu iznosa od 17.895,21 EUR sa kamatama odbijen kao neosnovan. Protiv te drugostupanjske presude reviziju su podnijele obje stranke.

Tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP). Ističe da reviziju izjavljuje zbog svih razloga označenih u čl. 385. st. 1-3. ZPP, a posebno zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s tim da je obrazlagao samo postojanje revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizija bude prihvaćena i pobijana presuda ukinuta te da se predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Reviziju je podnio i tuženik pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP pobijajući presudu u odluci o troškovima postupka kojom mu nisu dosuđeni troškovi.

Odgovor na revizije nije podnesen.

Revizija tužitelja je neosnovana, a revizija tuženika je nedopuštena.

U odnosu na reviziju tužitelja:

U reviziji tužitelja se samo uopćeno ističe da se revizija izjavljuje zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, no iz revizijskih navoda proizlazi da je revizija podnesena samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Ispitujući pobijanu presudu u granicama tog revizijskog razloga, a pazeći po službenoj dužnosti i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP, sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, ovaj sud je utvrdio da revizijski razlozi ne postoje.

Odlučujući o zahtjevu tužitelja da mu tuženik u ispunjenju ugovorne obveze vraćanja zajma iz ugovora o zajmu sklopljenih između stranaka 1993. i 1994. isplati 28.121,05 EUR (55.000,00 DEM) sa zakonskim zateznim kamatama od 1. srpnja 1995. do isplate, prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj pozajmio tuženiku 35.000,00 DEM te je prihvatio tužbeni zahtjev u visini protuvrijednosti te devizne svote od 17.895,21 EUR s obrazloženjem da su ugovori o zajmu ništavi, sukladno odredbi čl. 103. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94 – dalje: ZOO), a s obzirom na činjenicu da su sklopljeni u vrijeme kada je bila na snazi Uredba o uvjetima i načinu održavanja likvidnosti i plaćanjima prema inozemstvu ("Narodne novine", broj 59/93) i Zakon o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometa zlatom ("Narodne novine", broj 91A/93), kojim propisima je bilo zabranjeno pozajmljivanje deviza između domaćih fizičkih osoba, pa da se stoga tuženikova obveza vraćanja primljenog iznosa zajma temelji na odredbi čl. 104. ZOO.

Prvostupanjski sud nije prihvatio tuženikov prigovor zastare, dok je drugostupanjski sud taj prigovor ocijenio osnovanim i sukladno tome preinačivši prvostupanjsku presudu u dosuđujućem dijelu zahtjev za isplatu dosuđenog iznosa odbio kao neosnovan. Ocjenjujući pitanje zastare drugostupanjski sud je zaključio da obveza vraćanja onog što je primljeno po osnovi ništavog pravnog posla dospijeva u trenutku nastupanja ništavosti, a da je to u konkretnom slučaju 25. kolovoz 1994., kad je sklopljen ugovor o zajmu, pa budući da je zahtjev za vraćanje pozajmljenog iznosa tužitelj prvi puta istakao u tužbi 29. svibnja 2000., dakle po proteku općeg zastarnog roka od pet godina, da je sporno potraživanje zastarjelo.

Suprotno revizijskim navodima tužitelja pitanje zastare drugostupanjski sud je ocijenio uz pravilnu primjenu materijalnog prava.

S obzirom na činjenice da je ugovor o zajmu na temelju kojeg je tužitelj isplatio tuženiku 35.000,00 DEM sklopljen suprotno deviznim propisima zbog čega je pravomoćnom presudom kaznenog suda tužitelj proglašen krivim zbog kaznenog djela nedopuštenog davanja deviza u zajam i nedopuštenog naplaćivanja kamata, nižestupanjski sudovi su osnovano zaključili da je riječ o ništavom ugovoru, u smislu odredbe čl. 103. st. 1. ZOO. Prema odredbi čl. 104. st. 1. ZOO u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno i protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

Obveza vraćanja propisana citiranom odredbom predstavlja izvanugovornu obvezu stjecanja bez osnove koja dospijeva u trenutku nastanka obveze, a to je dan izvršenog davanja, pa sljedećeg dana davatelj ima pravo zahtijevati njezino ispunjenje.

To u konkretnom slučaju znači da je tužitelj imao pravo zahtijevati vraćanje pozajmljenog deviznog iznosa 26. kolovoza 1994., pa je s obzirom na odredbu čl. 361. st. 1. ZOO, kojom je određeno da zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, toga dana počelo teći zastarijevanje sporne tražbine.

Budući da je zahtjev za ispunjenje tuženikove obveze tužitelj istakao po proteku općeg zastarnog roka od pet godina, drugostupanjski sud je osnovano zaključio da je sporna tražbina zastarjela pa je materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je zbog zastare dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 17.895,21 EUR odbio kao neosnovan.

Slijedom navedenog na temelju odredbe čl. 393. ZPP revizija tužitelja odbijena je kao neosnovana.

U odnosu na reviziju tuženika:

U reviziji tuženika podnesenoj na temelju odredbe čl. 382. st. 2. ZPP, kojom se drugostupanjska presuda pobija u dijelu kojim tuženiku nisu dosuđeni troškovi postupka, ističu se i obrazlažu revizijski razlozi bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP učinjeni u postupku pred drugostupanjskim sudom i pogrešne primjene materijalnog prava, te se zaključno navodi: da je pravno pitanje zbog kojega je revizija podnesena takvog karaktera da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana te da je „revident u reviziji naznačio:

1. materijalnopravno i postupovnopravno pitanje o rješenju kojih ovisi dosuđenje troškova postupka,

2. supstancirano je punomoćnik tuženika utvrdio da je o označenom pitanju revizijski sud već zauzeo pravno shvaćanje (prilog iz sudske prakse),

3. punomoćnik tuženika je obrazložio u kojem smislu odluka suda drugog stupnja nije utemeljena na shvaćanju koje je podudarno sa shvaćanjem VSRH“.

Suprotno tim revizijskim navodima u reviziji nije naznačeno pravno pitanje zbog kojeg se revizija podnosi, niti je „punomoćnik tuženika obrazložio u kojem smislu odluka suda drugog stupnja nije utemeljena na shvaćanju koje je podudarno sa shvaćanjem VSRH“.

Isto tako, u reviziji nije navedeno u kojoj odluci i koje pravno shvaćanje je zauzeo revizijski sud, a da odluka drugostupanjskog suda ne bi bile u skladu s tim shvaćanjem.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju iz st. 1. toga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Prema odredbi st. 3. toga članka, u takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP reviziju podnesenu protiv drugostupanjske presude iz čl. 382. st. 2. ZPP vijeće sastavljeno od tri suca Vrhovnog suda Republike Hrvatske odbacit će obrazloženim rješenjem ako ocijeni da pravno pitanje zbog kojega je ona izjavljena nije važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Da bi vijeće revizijskog suda moglo donijeto odluku u skladu s tom odredbom ZPP u reviziji mora biti određeno naznačeno pravno pitanje zbog kojeg je revizija izjavljena, jer se ne može ocjenjivati je li neko pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana ako ono nije niti postavljeno.

Budući da u reviziji tuženika nije određeno naznačeno pravno pitanje zbog kojeg se revizija podnosi, niti se iz revizijskih navoda to pitanje može razabrati, to ne postoje pretpostavke za donošenje odluke iz čl. 392. st. 2. ZPP, a time niti za odlučivanje o osnovanosti revizije.

Stoga je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP reviziju tuženika valjalo odbaciti.

U Zagrebu, 12. rujna 2012.

Predsjednica vijeća:

Jasna Guštek, v.r.