I Kž-65/2012-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 65/12-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ane Garačić, kao predsjednice vijeća, te Damira Kosa i Miroslava Šovanja, kao članova vijeća i sudske savjetnice Martine Ljevačić kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. E. M. i dr. zbog kaznenog djela iz čl. 218. st. 2. i dr. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbama opt. E. M. i opt. D. R., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola od 25. studenog 2011. broj K-46/10, u sjednici održanoj 7. veljače 2012.,

p r e s u d i o j e :

Odbijaju se žalbe opt. E. M. i opt. D. R. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom opt. E. M. proglašen je krivim zbog kaznenog djela razbojništva iz čl. 218. st. 1. i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07 i 152/08 – dalje u tekstu: KZ) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine, a opt. D. R. zbog kaznenog djela pomaganja u razbojništvu iz čl. 218. st. 1. i 2. u svezi s čl. 38. st. 1. KZ i na temelju tih zakonskih propisa i uz primjenu čl. 57. st. 1. i 4. toč. c. KZ osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci.

Na temelju čl. 63. st. 1. KZ optuženicima je u izrečene kazne zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 16. srpnja 2010. do 30. kolovoza 2010.

Na temelju čl. 76. KZ prema optuženicima je primijenjena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti, koja ima trajati do prestanka razloga zbog kojih je primijenjena, ali u svakom slučaju do prestanka izvršenja kazne zatvora.

Na temelju čl. 132. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 i 115/06 – dalje u tekstu: ZKP/97) oštećenici G.

I Kž 65/12-4

F. dosuđen je imovinskopravni zahtjev u iznosu od 3.000,00 kuna, koji su joj dužni nadoknaditi optuženici, i to svaki u iznosu od 1.500,00 kuna, dok je u preostalom dijelu postavljenog imovinskopravnog zahtjeva oštećenica upućena u parnicu.

Na temelju čl. 122. st. 4. ZKP/97 optuženici su u cijelosti oslobođeni obveze naknade troškova kaznenog postupka.

Istom presudom je, na temelju čl. 353. toč. 3. ZKP/97, protiv optuženika odbijena optužba da bi počinili, i to opt. E. M.kazneno djelo iz čl. 173. st. 5. u svezi s čl. 61. KZ, a opt. D. R. kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. u svezi s čl. 61. KZ.

Protiv osuđujućeg dijela te presude žalbu je podnio opt. E. M. po branitelju R. Đ., odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda G. J., R. Đ. & T. T. iz P., naznačujući kao žalbene razloge pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, pogrešnu primjenu materijalnog prava i odluku o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda u osuđujućem dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Žalbu je u odnosu na osuđujući dio presude podnio i opt. D. R. po branitelju N. B., odvjetniku iz P., uvodno naznačujući žalbene razloge pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene odredaba Zakona o kaznenom postupku, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Nakon što je spis, sukladno čl. 373. st. 1. ZKP/97, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje, zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Drago Marincel je u pisanom mišljenju od 26. siječnja 2012. broj KŽ-DO-105/12 predložio da se žalbe obojice optuženika odbiju kao neosnovane.

Sjednica je održana u odsutnosti državnog odvjetnika, jer je o istoj uredno obaviješten, sukladno čl. 373. st. 2. ZKP/97.

Žalbe nisu osnovane.

Nije u pravu opt. E. M. kada, upirući na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP/97, tvrdi da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri argumentirano naveo razloge zbog kojih je njegovu obranu samo djelomično prihvatio kao vjerodostojnu, dok ju je u pretežnom dijelu ocijenio usmjerenom izbjegavanju kaznene odgovornosti. Protivno ovim žalbenim tvrdnjama, prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijane presude dao dostatne, jasne i logične razloge o svim odlučnim činjenicama, pa tako i u odnosu na ocjenu vjerodostojnosti obrane opt. M.. Stoga nije osnovana žalba opt. M. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koju ukazuje.

Ne slažući se s raščlambom provedenih dokaza i zaključcima prvostupanjskog suda, žalitelj zapravo osporava pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda. Međutim, žalba opt. M. nije osnovana ni u tom dijelu. Žalitelj smatra da, time što se pobijana presuda uglavnom temelji na njegovoj obrani i iskazu oštećenice G. F., činjenično stanje nije dovoljno

I Kž 65/12-4

razjašnjeno. Svoju obranu smatra iskrenim priznanjem kaznenog djela, ali poriče način počinjenja i svoj doprinos, kako je to opisano u pobijanoj presudi, dok vjerodostojnost iskaza oštećenice G. F. smatra dvojbenom zbog razlika u iskazivanju prilikom prepoznavanja u prethodnom postupku i na glavnoj raspravi.

Protivno ovim žalbenim navodima, spisu priležeći dokazi u svojoj ukupnosti i međusobnoj povezanosti s izvjesnošću upućuju na opt. M. kao počinitelja kaznenog djela za koje je pobijanom presudom proglašen krivim. Naime, oštećenica G. F. je nepuna tri mjeseca nakon inkriminiranog događaja s potpunom sigurnošću prepoznala upravo opt. M. kao osobu koja joj je kritične zgode prišla i uz uporabu kuhinjskog noža oduzela torbicu s novcem, osobnim dokumentima i mobitelom pa, stoga, okolnost što je ona na glavnoj raspravi održanoj nakon jedne godine i sedam mjeseci nakon tog događaja navela, da zbog proteka vremena više ne može sa sigurnošću prepoznati osobe koje su je napale, ne umanjuje vjerodostojnost njezinog iskaza. Ovo osobito kada se ima u vidu da je oštećenica tijekom cijelog postupka iskazivala detaljno i bila dosljedna u opisu tijeka događanja. Osim toga, njezin iskaz o odlučnoj činjenici - da su kritične večeri u automobilu ispred trgovine „Š.“ bila dvojica, od kojih je jedan poduzimao radnje prema njoj, a drugi za to vrijeme čekao u automobilu, nakon čega su se obojica u tom automobilu udaljili - potvrđen je i drugim provedenim dokazima, prije svega obranom opt. M., ali i iskazima svjedoka Z. R. i A. R. koji su od opt. M. dobili mobitele za koje je potom utvrđeno da pripadaju oštećenici, a otuđeni su joj prilikom počinjenja kaznenog djela.

Obrnutim prikazom uloga optuženika u inkriminiranom događaju, odnosno terećenjem opt. R. za onaj dio inkriminacije koji se inputira njemu, opt. M. nastoji umanjiti svoju kaznenopravnu odgovornost. Stoga, navodi tog optuženika o odlučnim činjenicama predstavljaju konstrukciju obrane, a ne, kako to tvrdi u žalbi, iskreno priznanje kaznenog djela. S obzirom, da je njegova obrana u tom dijelu proturječna ostalim provedenim dokazima (prije svega, zapisniku o prepoznavanju te iskazu oštećenice G. F.), prvostupanjski je sud, nakon pravilne ocjene i detaljne analize svih provedenih dokaza, ispravno zaključio da je upravo opt. M. onaj suoptuženik koji je prišao oštećenici i, uz uporabu kuhinjskog noža, oduzeo joj torbicu. Za takav svoj zaključak prvostupanjski je sud dao opširne, logične i uvjerljive razloge, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud pa se žalitelj, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, na te razloge upućuje.

Osporavajući pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, opt. D. R. ističe da ne postoji zatvoreni krug indicija koji bi ga nesumnjivo identificirao kao pomagatelja u počinjenju kaznenog djela razbojništva. On polemizira s razlozima pobijane presude nastojeći dovesti u sumnju zaključak prvostupanjskog suda da je upravo vlasništvo osobnog automobila dokaz da je on kritične zgode bio vozač te odriče istinitost iskazu opt. M. u dijelu u kojem ga taj optuženik tereti za sudjelovanje u razbojništvu. Osim toga, smatra da je oštećenica itekako mogla vidjeti tko je vozio automobil kritične zgode i prepoznati opt. R., no ona to nije učinila.

Premda je opt. R. djelomično u pravu kada ističe da se njegova odgovornost temelji i na iskazu opt. M., koji ga tereti kao glavnog počinitelja s ciljem umanjenja vlastite kaznenopravne odgovornosti, ne mogu se prihvatiti njegovi žalbeni navodi kojima on u cijelosti nastoji otkloniti svoje sudjelovanje u kriminalnom događaju. Ovo stoga, što je obrana opt. M. u dijelu u kojem navodi da su u počinjenju kaznenog djela sudjelovala obojica optuženika potkrijepljena iskazom oštećenice G. F.. Ta je, naime, svjedokinja tijekom cijelog

I Kž 65/12-4

postupka dosljedno iskazivala da su kritične večeri u osobnom automobilu bile dvije osobe, i to jedna koja ju je napala i druga koja je čekala na mjestu vozača. Nakon što je policiji dojavila broj registarskih oznaka tog automobila, utvrđeno je, da se radi o automobilu u vlasništvu opt. R. pa, stoga, činjenica što je oštećenica uslijed šoka od cjelokupnog događaja zamijenila dva broja registarskih oznaka (umjesto … zapamtila je …) ne umanjuje vjerodostojnost njezinog iskaza. Kada se izloženo dovede u vezu s činjenicom, da i iz preslike prometne dozvole za osobni automobil … registarske oznake … i iz preslike ugovora o kupoprodaji tog motornog vozila sklopljenog između D. R. kao prodavatelja i E. H. kao kupca …. proizlazi, da je tempore criminis vlasnik tog vozila bio opt. R., tada je, upravo protivno njegovoj žalbenoj tvrdnji, krug indicija koji ukazuju na njega kao sudionika u počinjenju kaznenog djela razbojništva zatvoren. Osim toga, i životno je najlogičnije da je taj automobil kritične zgode vozio upravo opt. R. kao njegov vlasnik, pri čemu nemogućnost oštećenice da prepozna tog optuženika kao osobu koja je sjedila na mjestu vozača ne otklanja s uspjehom sumnju u njegovo sudjelovanje u kriminalnom događaju. Naime, već prilikom prvog iskazivanja u istrazi oštećenica je navela da je vozača dosta slabo zapazila jer, dok je trčala prema automobilu, on nije gledao u nju, tako da mu nije u cijelosti mogla vidjeti lice.

S obzirom na to, da je i otuđenje oštećeničinih mobitela bilo obuhvaćeno zajedničkim dogovorom optuženika, okolnost što ti mobiteli nisu pronađeni kod opt. R. ne isključuje njegovu umiješanost u kriminalni događaj. Ovaj žalitelj nije u pravu ni kada, ponavljajući navode obrane kojima ustraje na iznesenom alibiju, ukazuje na nepotpunost utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, prvostupanjski sud je obranu opt. R. opravdano ocijenio neistinitom, uspoređujući je sadržajno s obranom opt. M. koji je naveo da je kritične zgode s njim bio opt. R. te s iskazom svjedokinje G. F. koja je navela, da su te večeri u automobilu bile dvije osobe. Kako je, dakle, izvedenim dokazima alibi opt. R. u cijelosti otklonjen, to je prvostupanjski sud s pravom odbio dokazni prijedlog žalitelja da se njegova majka B. V. sasluša kao svjedok na okolnost da je on tempore criminis bio s njom kod kuće. Stoga odbijanjem provođenja ovog dokaza činjenično stanje nije ostalo ni nepotpuno ni pogrešno utvrđeno a niti je time ostvarena povreda prava okrivljenika na obranu iz čl. 367. st. 3. ZKP/97, kako to smatra žalitelj, budući da se radi o pravilnom postupanju suda, sukladno odredbi čl. 322. ZKP/97.

Opt. M. u uvodu žalbe naznačuje da se žali i zbog odluke o kazni, ali tu žalbenu osnovu ne obrazlaže, a opt. R. u žalbi navodi da „pobija i izrečenu mjeru obveznog liječenja o ovisnosti obzirom da se istome sam podvrgao“. Stoga je ovaj drugostupanjski sud u odnosu na obojicu optuženika ispitao pobijanu presudu u odluci o kazni i u odluci o sigurnosnim mjerama, sukladno obvezi iz čl. 382. ZKP/97.

Razmatrajući optuženicima M. i R. izrečene kazne zatvora, ovaj drugostupanjski sud nalazi, da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sve okolnosti koje su u smislu čl. 56. KZ od utjecaja da kazna po vrsti ili mjeri bude lakša ili teža za počinitelja. Tako su obojici optuženika kao olakotne okolnosti vrednovane ranija neosuđivanost i ovisnost o opijatima, dok otegotnih okolnosti na strani optuženika nije nađeno, pa je opt. M. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine (što predstavlja zakonski minimum za kazneno djelo za koje je taj optuženik proglašen krivim), dok je u odnosu na opt. R., koji je proglašen krivim za blaži oblik sudjelovanja u počinjenju kaznenog djela (pomaganje), prvostupanjski sud osnovano primijenio institut zakonskog ublažavanja kazne i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci. Optuženicima izrečene kazne su, i prema ocjeni

I Kž 65/12-4

ovog drugostupanjskog suda, primjerene težini i društvenoj opasnosti počinjenih djela i osobama optuženika kao počinitelja te je za očekivati da će se njima ostvariti svi vidovi svrhe kažnjavanja iz čl. 50. i čl. 6. KZ.

Pravilno je prema obojici optuženika primijenjena i sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti iz čl. 76. KZ, jer je na temelju nalaza i mišljenja vještaka psihijatra utvrđeno da su kaznena djela počinjena pod odlučujućim utjecajem ovisnosti o opojnim drogama i postoji opasnost da bi zbog te ovisnosti optuženici mogli ponovno počiniti neko kazneno djelo. Na pravilnost takve odluke nije od utjecaja ni ničim dokumentirani žalbeni navod opt. R. da se podvrgao liječenju od ovisnosti.

S obzirom na to da je i odluka o imovinskopravnom zahtjevu (čl. 132. st. 1. i 2. ZKP/97) pravilna i zakonita te da je prvostupanjski sud za nju dao valjane razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, pravilnost pobijane odluke nije dovedena u pitanje ni paušalnim navodom opt. R. da „pobija i obvezu naknade novčanog iznosa oštećeniku u iznosu od 1.500,00 kuna“.

Slijedom svega iznesenoga, a kako ne postoje razlozi zbog kojih se pobija prvostupanjska presuda niti su ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti, sukladno odredbi čl. 379. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/97, utvrđene povrede na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je, na temelju čl. 387. ZKP/97, odlučeno kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 7. veljače 2012.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Martina Ljevačić, v.r.

Ana Garačić, v.r.