Gž-3267/2012-2 · Županijski sud u Varaždinu

REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U VARAŽDINU

Varaždin, Bra ć e Radi ć 2

Broj: 13 Gž-3267/12-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vije ć u sastavljenom od sudaca toga suda, Dubravke Bosilj, kao predsjednice vije ć a, te Zlatka Lodete, kao č lana vije ć a i suca izvjestitelja i Milka Samboleka, kao č lana vije ć a, u pravnoj stvari prvotužiteljice B. L. -M. i drugotužitelja I. L., oboje iz T., zastupanih po punomo ć nici N. H., odvjetnici iz V., protiv prvotuženice M. B. d.d. Č ., zastupane po punomo ć nicima iz ZOU G. V. i A. K. M., odvjetnicima iz V. i drugotuženika J. L. iz T., radi proglašenja nedopustivosti ovrhe, povodom žalbe i dopune žalbe tužitelja i žalbe prvotuženice, protiv presude Op ć inskog suda u Varaždinu od 13. lipnja 2012.g. br. 6 P-2525/11-107, u sjednici vije ć a održanoj dana 04. prosinca 2012.g.

p r e s u d i o j e :

Prihva ć a se žalba tužitelja, te se preina č uje presuda Op ć inskog suda u Varaždinu br. 6 P-2525/11-107 od 13. lipnja 2012.g. u pobijanom odbijaju ć em dijelu, stavak II izreke , time da se i u toj polovici dijela č kbr. 419/3, u naravi ku ć a i zgrada, dvorište i oranica u H., oranica površine 911 m2, dvorište površine 500 m2, ku ć a i zgrada površine 172 m2, upisana kao z.k. tijelo AI u z.k.ul. 3961 k.o. C. T., proglašava nedopuštenom ovrha odre đ ena rješenjem o ovrsi Op ć inskog suda u Varaždinu br. Ovr-1581/98.

Odbija se žalba prvotuženice , kojom pobija dosu đ uju ć i dio prvostupanjske presude iz stavka I izreke, kojim je proglašena nedopuštenom ovrha na ½ dijela č kbr. 419/3, u naravi ku ć a i zgrada, dvorište i oranica u H., oranica površine 911 m2, dvorište površine 500 m2, ku ć a i zgrada površine 172 m2, upisana kao z.k. tijelo AI u z.k.ul. 3961 k.o. C. T., odre đ ena rješenjem o ovrsi Op ć inskog suda u Varaždinu br. Ovr-1581/98, te se u tom dijelu potvr đ uje pobijana presuda.

Nalaže se tuženicima da solidarno plate tužiteljima parni č ni trošak od ukupno 66.488,74 kn, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Pobijanom presudom, stavak I izreke, proglašena je nedopuštenom ovrha odre đ ena rješenjem o ovrsi Op ć inskog suda u Varaždinu br. Ovr- 1581/98 na ½ dijela č kbr. 419/3, u naravi ku ć a i zgrada, dvorište i oranica u H., oranica površine 911 m2, dvorište površine 500 m2, ku ć a i zgrada površine 172 m2, upisana kao z.k. tijelo AI u z.k.ul. 3961 k.o. C. T. .

Stavkom II izreke iste presude odbijen je (kao neosnovan) preostali dio tužbenog zahtjeva za proglašenje ovrhe, odre đ ene istim rješenjem o ovrsi, nedopuštenom (na drugoj polovici dijela predmetnih nekretnina).

Stavkom III izreke naloženo je tuženicima (prvo i drugo) naknaditi tužiteljima (prvo i drugo) parni č ni trošak u iznosu od 14.544,31 kn. Pravovremeno podnesenom žalbom tužitelji, putem punomo ć nika i osobnom dopunom žalbe, pobijaju odbijaju ć i dio prvostupanjske presude, stavak II izreke, i u odluci o troškovima postupka, iz svih zakonskih žalbenih razloga navedenih u č l. 353. st. 1 ZPP-a, uz prijedlog da drugostupanjski sud prihvati žalbu tužitelja, ukine prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i predmet vrati istom sudu na ponovno su đ enje, odnosno da preina č i pobijanu presudu u pobijanom dijelu, te u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev tužitelja, a tuženike obveže na naknadu parni č nog troška tužiteljima.

Pravovremeno podnesenom žalbom prvotuženica pobija prvostupanjsku presudu u dosu đ uju ć em dijelu i u odluci o troškovima postupka, iz svih zakonskih žalbenih razloga, uz prijedlog da drugostupanjski sud ukine prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i predmet vrati istom sudu na ponovno su đ enje.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Žalba tužitelja (podnesena putem punomo ć nika i uz njihovu osobnu dopunu) je osnovana, a žalba prvotuženice je neosnovana.

Obrazlažu ć i pobijanu presudu prvostupanjski sud navodi da je dijelom prihvatio, a dijelom odbio tužbeni zahtjev tužitelja, temeljem slijede ć ih nespornih, u dokaznom postupku utvr đ enih č injenica i na slijede ć oj primjeni materijalnog prava:

-U prvostupanjskom predmetu br. Ovr.1581/98 odre đ ena je ovrha na nekretnini koja je u zemljišnoj knjizi upisana kao vlasništvo J. L., drugotuženika, koji je potpisom ugovora s prvotuženicom zasnovao hipoteku na toj nekretnini u korist prvotuženice, a za osiguranje potraživanja (kredita) prvotuženice M. banke d.d. koje ona ima prema firmi T. d.o.o., č iji je direktor J. V., u visini od 100.000,00 DEM.

-Tužitelji u tužbi i tijekom postupka navode da se provodi prisilna prodaja predmetnih nekretnina, č emu su se oni u ovršnom postupku protivili, pa su kao tre ć e osobe upu ć eni na parnicu (rješenjem br. Ovr.1581/98 od 10.listopada 2003.g.) radi proglašenja da ovrha na predmetnim nekretninama nije dopuštena.

-Tužitelji tvrde da su uz znanje i pisano odobrenje drugotuženika (oca drugotužitelja) na predmetnoj nekretnini temeljito renovirali postoje ć u stambenu zgradu, koja je bila upisana u zemljišnim knjigama, u zna č ajnoj mjeri dogradili tu stambenu zgradu (dogradili prizemlje i izgradili kat), te izgradili nove gospodarske objekte osamdesetih godina prošlog stolje ć a.

-Tužitelji nisu izvršili uknjižbu prava vlasništva na predmetnim nekretninama iz razloga što je drugotuženik u to vrijeme vodio vlasni č ki spor sa svojim bratom I. P. . U svakom slu č aju, tužitelji su prije zasnivanja založnog prava (zasnovano na temelju ugovora od 10. listopada 1996.g.) izvršili cjelokupnu izgradnju vlastitim sredstvima, uklju č uju ć i i kreditna zaduženja i dar koji je prvotužiteljica primila od svog oca i svojim radom i vlastitom organizacijom.

-Prvostupanjski sud navodi da se prvotuženica protivila osnovanosti tužbenog zahtjeva, jer da se prilikom davanja kredita uzdala u stanje uknjižbe predmetnih nekretnina u zemljišnim knjigama i da se, nakon uknjižbe založnog prava, tužitelji u protivljenju provo đ enju ovrhe u prvostupanjskom predmetu br. Ovrv.1581/98 ne mogu pozivati na svoje, eventualno, neupisano vlasni č ko pravo.

-Drugotuženik je u odgovoru na tužbu priznao da su tužitelji gradnjom stekli suvlasništvo na predmetnim nekretninama, priznaju ć i im pravo vlasništva na prvom katu, još uvijek neetažirane ku ć e, da bi u nastavku postupka tužiteljima priznao da su oni suvlasnici predmetnih nekretnina (a da on nema vlasni č kih odnosno suvlasni č kih prava na istima).

-Prvostupanjski sud navodi da je u dosadašnjem tijeku postupka donio presudu pod brojem P.1365/03 od 06. ožujka 2007.g. kojom je odbio tužbeni zahtjev tužitelja, koju odluku je Županijski sud u Varaždinu ukinuo rješenjem br. Gž-596/07 od 22. kolovoza 2007.g. upu ć uju ć i na č injenicu da je založno pravo zasnovano 10.listopada 1996.g. (tim danom je datiran ugovor i izjave potpisane po strankama) i da se u smislu odredbe č l. 388.st.2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim na stjecanje, promjenu, pravne u č inke i prestanak stvarnih prava primjenjuju pravila koja su se u tom trenutku primjenjivala… . Zaklju č no: uzevši u obzir odredbe o odgodi primjene na č ela povjerenja u zemljišne knjige, da je dopušteno dokazivati da je stvarno stanje vlasništva druga č ije od upisanog u zemljišne knjige (što može utjecati na dopustivost ovrhe), zbog op ć e nesre đ enosti stanja zemljišnih knjiga na podru č ju Republike Hrvatske (odgoda primjene na č ela povjerenja u zemljišne knjige u smislu primjene odredbe č l.226.st.1. -3. Zakona o zemljišnim knjigama)).

-Prvostupanjski sud navodi da je ponovno odlu č io o tužbenom zahtjevu tužitelja, presudom br. 6 P-954/07-87 od 28. velja č e 2011.g., kojom je djelomi č no prihva ć en zahtjev tužitelja radi nedopuštenosti ovrhe i to na 15/22 dijela predmetnih nekretnina, a tu presudu je ukinuo Županijski sud u Varaždinu, povodom žalbe tužitelja i prvotuženice, rješenjem br.Gžx-189/11 od 11. lipnja 2011.g., uz uputu da u postupku treba utvrditi č injenice od kojih ovisi zaklju č ak o savjesnosti/nesavjesnosti sudionika ovog postupka, pa i tre ć ih, kao elementa zaklju č ka o zakonitosti ili nezakonitosti zasnovanog založnog prava na predmetnim nekretninama u korist prvotuženice, kao oblika osiguranja njenog potraživanja koje ona ima s naslova ugovora o kreditu prema TD T. d.o.o. V. .

-Nakon dopune postupka u navedenom pravcu prvostupanjski sud navodi da je temeljem provedenog dokaznog postupka utvrdio da je predmetno založno pravo zasnovano u obliku javnobilježni č ke isprave, kao sastavni dio solemniziranog ugovora o dugoro č nom kreditu koji je sklopljen izme đ u M. banke d.d. Č . i T. d.o.o., od 10. listopada 2006.g., koji je solemniziran po javnom bilježniku I. M. iz Č ., pod brojem Ou-614/98. Temeljem tog ugovora banka (ovdje prvotuženik) plasirala je ugovoreni kredit od 100.000,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti glavnom dužniku. Temeljem navedene javnobilježni č ke isprave pokrenut je ovršni postupak od strane prvotuženika, te je prvostupanjski sud donio rješenje o ovrsi br. Ovr-1581/98-5 od 06. studenog 2000.g., radi namirenja ovrhovoditelja u njegovom potraživanju.

-Prvostupanjski sud navodi da je javni bilježnik u svom iskazu na raspravi 26. travnja 2010.g. naveo da se ne sje ć a pojedinosti u vezi zasnivanja predmetnog obveznopravnog odnosa, uz ugovoreno pravo osiguranja, a postupak je proveo na identi č an na č in kao i u drugim predmetima, tj. na propisan na č in izvršio solemnizaciju i ovjeru potpisa, te je strankama pro č itao i protuma č io što potpisuju. Nije vodio ra č una (jer je smatrao da to nije bitno za sklapanje i izvršenje predmetnog posla) o sadržaju elaborata temeljem kojeg je glavni dužnik ostvario kredit, a koji je bio potreban za isho đ enje založnog prava.

-Prvostupanjski sud konstatira da je u dokaznom postupku analizirao sadržaj tuženikova pravilnika temeljem kojeg je realiziran predmetni kredit i njegovo osiguranje, te je saslušao, kao svjedokinju, N. Ž. Ž. , zaposlenicu tužitelja, koja je radila na obradi zahtjeva za kredit pravnih osoba, koja je navela da je zakonski zastupnik trgova č kog društva glavnog dužnika, direktor firme T. d.o.o. V., pribavio elaborat vrijednosti nekretnina danih u zalog , na temelju č ega je ona sastavila ugovor o kreditu, koji sadrži odredbe o osiguranju, pa kad je došlo do provedbe upisa založnog prava na nekretnini banka je glavnom dužniku isplatila ugovoreni iznos kredita. Potvrdila je da je u svrhu osiguranja kredita ugovoreno i izdanje mjenica i akceptnog naloga . Svjedokinja M. R. , koja je u vrijeme zasnivanja predmetno osiguranja radila kod prvotuženice na radno mjestu direktorica sektora prodaje, ne sje ć a se zasnivanja predmetnog osiguranja, a navela je da je banci za isplatu bilo odlu č no da je, u odnosu na ugovoreno osiguranje zasnivanjem založnog prava, došlo do upisa tog osiguranja u zemljišnim knjigama , dakle, bio je važan sadržaj z.k. izvatka u tom smislu.

-Prvostupanjski sud zaklju č uje da nitko iz banke, kao niti javni bilježnik, nisu konkretizirali tko koristi predmetne nekretnine (niti kakvo je stanje izgra đ enosti nekretnine).

-Prvostupanjski sud navodi da je provo đ enjem dokaza, usmjerenih na utvr đ enje da li su tužitelji prije zasnivanja založnog prava na predmetnim nekretninama stekli vlasništvo ili suvlasništvo, ili kakvo drugo stvarno pravo na predmetnim nekretninama, utvrdio da su tužitelji bili ovlašteni graditelji, koji su izvršili rekonstrukciju i dogradnju ku ć e na predmetnoj nekretnini, te da su na temelju tih č injenica nesumnjivo ostvarili suvlasni č ka prava, a omjer njihova stjecanja prvostupanjski sud je ocijenio na osnovu tržišne vrijednosti predmetne nekretnine koju je ona imala prije gradnje po tužiteljima i nakon nje, pa je tako prvostupanjski sud utvrdio, temeljem provedenog gra đ evinskog vješta č enja, da je predmetna nekretnina prije izvršene dogradnje vrijedila iznos od 122.943,70 kn, a nakon dogradnje 386.596,90 kn , odnosno da pove ć anje tržišne vrijednosti nekretnine iznosi 263.653,20 kn (odnos po č etne i kona č ne vrijednosti kao: 31,8:100).

-Prvostupanjski sud je utvrdio da su tužitelji gradnju izvršili temeljem ovlasti drugotuženika, s kojim tužitelji na istoj nekretnini žive 30-ak godina, time da je u gradnji sudjelovala i majka drugotužitelja, a žena drugotuženika, A. L., koja je bila vlasnica jedne ku ć e koje je srušena, a materijal te ku ć e upotrijebljen je za izgradnju donjeg dijela predmete ku ć e.

-Prvostupanjski sud zaklju č uje da su nakon izvršene gradnje po tužiteljima, suvlasnici predmetne nekretnine bili tužitelji, a uz njih i drugotuženik ali i A. L., njegova žana (majka drugotužitelja), tako da u trenutku zasnivanja dobrovoljnog založnog prava u korist prvotuženice, a za svrhu osiguranja kredita kojeg je podigla u TD T. d.o.o., drugotuženik navodi da nije bio (samo-)vlasnik predmetnih nekretnina, odnosno mogao je biti suvlasnik u manjem dijelu (on je, uz svoju ženu A. L., bio suvlasnik u ½ dijela predmetnih nekretnina).

-Prvostupanjski sud navodi da je direktor glavnog dužnika TD T. d.o.o. V. (koje je prestajalo postojati) J. V., koji je sada promijenio prezime u M., prema vlastitom navodu, iz razloga da bi mogao ponovno oti ć i u I. u kojoj mu je izre č ena mjera zabrane ulaska, u svom iskazu naveo da njegovo trgova č ko društvo ve ć i dio kredita nije vratilo, da on niti bilo koji drugi nije sumnjao da J. L. nije vlasnik cijele nekretnine kako to proizlazi iz sadržaja z.k. upisa.

-Prvostupanjski sud zaklju č uje da u konkretnim okolnostima drugotuženik bio ovlašten samostalno opteretiti cijelu nekretninu, radi č ega je dijelom prihvatio tužbeni zahtjev za dio nekretnine, koje su temeljem ovlaštene gradnje (grade ć i kao savjesni graditelji), stekli tužitelji, pa je slijedom navedenoga ovrhu na predmetnim nekretninama proglasio nedopuštenom u ½ dijela, a u preostalom dijelu odbio je tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

-U materijalnopravnom smislu prvostupanjski sud presudu temelji na odredbama Zakona o osnovnim vlasni č kopravnim odnosima u odnosu na pravo stjecanja prava vlasništva (suvlasništva) predmetnih nekretnina po tužiteljima gra đ enjem, pri č emu primjenjuje odredbe č l. 21. i č l. 23. Zakona o osnovnim vlasni č kopravnim odnosima (Sl.list SFRJ 6/80; 36/90; NN.53/91 – dalje ZOVO), jer je taj zakon bio mjerodavan za te odnose u vrijeme predmetnog stjecanja, a poziva se i na odredbu č l. 226. st. 3 Zakona o zemljišnim knjigama (NN.91/96; 68/98; 137/99, 114/01; 100/04; 107/07, 152/08, 126/10 – Odluka US RH – dalje ZZK) i na odluku Ustavnog suda RH br. U-III/103/2008 od 14. lipnja 2011.g., koja se odnosi na odgodu primjene na č ela povjerenja u zemljišne knjige, u odnosu na dopustivost provo đ enja ovrhe nad nekretninom koja prema formalnom stanju upisa u vlasništvu jednog bra č nog druga, a radi se o imovini koju su oni stekli za vrijeme trajanja braka radom (pa predstavlja zajedni č ku imovinu).

Isti č u ć i žalbene razloge pogrešno ili nepotpuno utvr đ enog č injeni č nog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, tužitelji u žalbi potvr đ uju pravilnost prvostupanjskog utvr đ enja da drugotuženik, i prije nego što su se tužitelji upustili u gradnju na predmetnim nekretninama i prije nego što su rekonstruirali i dogradili spomenutu zgradu, te izvršili i ostale gra đ evinske radove procijenjene u nalazu i mišljenju gra đ evinskog vještaka A. M., dipl.ing. gra đ ., nije bio samovlasnik predmetnih nekretnina, obzirom da je u izgradnji stare (prvotne) stambene zgrade sudjelovala i njegova žena A., a vrijednosni udio starog dijela procijenjen na iznos od 122.943,70 kn ne pripada samo drugotuženiku, nego i njegovoj ženi, pri č emu u vrijednosnom smislu omjeri suvlasništva, koji bi proizlazili iz omjera ulaganja sudionika stjecanja, ne odgovaraju omjerima utvr đ enim po prvostupanjskom sudu, obzirom da je utvr đ eno da su isklju č ivo tužitelji uložili novu vrijednost od 263.653,20 kn.

Tužitelji u žalbi podnijetoj putem punomo ć nika tvrde da prvostupanjski sud nije na zadovoljavaju ć i na č in utvrdio ulogu svjedoka J. M. (V.) u zasnivanju predmetnih odnosa (koji posljedi č no u svojoj realizaciji tužiteljima prijete gubitkom njihove imovine), jer se prvostupanjski sud zadovoljava samo konstatacijom da taj svjedok, odnosno njegovo trgova č ko društvo nije vratio pretežni dio kredita radi osiguranja kojeg je zasnovano predmetno založno pravo, pri č emu ukazuje na propust prvostupanjskog suda ocijeniti savjesnost postupanja tog svjedoka, pri č emu ukazuje i na č injenicu da je drugotuženik psihi č ki teško ošte ć ena osoba s kojom sud tijekom postupka nije mogao uspostaviti normalan kontakt, o č emu postoji i brojna medicinska dokumentacija koja se nalazi u spisu, pa s obzirom na takvo zdravstveno stanje drugotuženika i u vrijeme sklapanja predmetnih pravnih poslova bila je mogu ć a manipulacija od strane tog svjedoka, ali i prvotuženika, te javnog bilježnika, dispozicijama drugotuženika (a time i imovinom tužitelja). Tvrde da oni o odnosima J. V. i drugotuženika nisu znali ništa, jer su se kontakti u vezi zasnivanja založnog prava izme đ u J. M. (V.) i drugotuženika odvijali u jutarnjim satima kada je J. M. dolazio kod drugotuženika, a kada su tužitelji bili na svojim radnim mjestima.

Tužitelji navode da prvostupanjski sud u ponovnom postupku nije vodio dovoljno ra č una o č injenicama, na koje mu je ukazano ukidnim rješenjem, da je potrebno usporediti stanje z.k.upisa i stvarnog stanja predmetnih nekretnina, kakvo je bilo u vrijeme realiziranja kredita, a ono se u bitnome razlikovalo (rekonstrukcijom i dogradnjom predmetne ku ć e i izgradnjom gospodarskih objekata). Dodaju da je drugotuženik, prije nego su tužitelji prišli gradnji potpisao o č itovanje u kojem je izri č ito potvrdio da ć e stambeni objekt koji tužitelji izgrade biti isklju č ivo njihovo vlasništvo (to o č itovanje tužitelji kvalificiraju kao darovanje). Tada su se u zemljišnoj knjizi sporne nekretnine sastojale od dva z.k.tijela, što je bio razlog da nije došlo do upisa prava vlasništva na ime tužitelja, prije spornog drugotuženikovog raspolaganja predmetnim nekretninama.

Tužitelji, u osobno podnesenoj žalbi navode da je J. L. bio suvlasnik predmetnih nekretnina (od kojih se prijepor odnosi na njihov dio, s pok. bratom I. L., punih 40 godina, te do razvrgnu ć a suvlasni č ke zajednice nije još uvijek došlo, slijedom č ega se na z.k. izvadcima navode i č estice I. L. . Ako status predmetnih nekretnina nije riješen, na na č in da bi bila provedena dioba, tužitelji postavljaju pitanje na koji na č in je moglo do ć i do upisa hipoteke na imovini u njihovom suvlasništvu (a ne i nekretninama I. L.).

Ponavljaju tvrdnju da je A. L. suvlasnica predmetnih nekretnina s drugotuženikom (i sa tužiteljima), time da suvlasni č ki dio drugotuženika i njegove žene (majke drugotužitelja) treba smatrati zajedni č kim. Ku ć a nije fizi č ki djeljiva, pa bi prodaja suvlasni č kog dijela drugotužitelja predstavljala zadiranje u njihova ljudska i gra đ anska prava, garantirana Ustavom RH (bila ti povrije đ ena prava na dom i prostor za život u kojem živi 6 osoba: tužitelji i dvije k ć eri, te svekar i svekrva). Sastavljen je etažni elaborat za predmetnu nekretninu i on je dostavljen sudu.

Tužitelji terete bankovne službenike zbog realizacije kredita na na č in na koji je realiziran predmetni kredit, osiguran predmetnim založnim pravom. Isti č u da bi teret namirenja kredita u konkretnim okolnostima trebao pasti na starog i bolesnog, na momente dementnog č ovjeka (drugotuženika) koji je ve ć 34 godine teški psihofizi č ki bolesnik, koji nije imao pojma što potpisuje i koji bi provedbom osiguranja trebao biti ošte ć en za imovinu, a prema nastojanjima tuženika, bez krova nad glavom trebali bi ostati i svi ostali. Ukazuju da je drugotuženik posljednji puta ispitan kod prvostupanjskog suda 16. velja č e 2010.g., da je ispitivanje bilo vrlo otežano, jer drugotuženik ne č uje gotovo ništa (sluh mu je ošte ć en 80%) i ne razumije što mu se govori, pa je i sutkinja predložila da drugotuženik više ne dolazi, jer da je izjavu dao. Navode da prvostupanjski sud nije na potpun i objektivan na č in utvrdio ulogu svjedoka J. M. (V.) u predmetnom odnosu i okolnosti u kojima je ostvario pravo na kredit, pri č emu isti č u da taj svjedok, odnosno njegovo trgova č ko društvo, nije imao (imalo) uvjete za ostvarenje kredita; da nije bio komitent banke (što se tražilo); da su ga druge banke u V. odbijale zbog nesolventnosti; da je kredit ostvario temeljem prijateljske veze; da je u nepunih 10 dana od iste banke ostvario dva kredita od po 100.000,00 DEM i posljedi č no unesre ć io tri obitelji (koje su dale osiguranje), a banka mu je sav novac isplatila (nelegalno) u gotovini. Navode da je procjena vrijednosti nekretnina izvršena na zahtjev dužnika, dakle, da banka nije sama zatražila provo đ enje objektivne procjene. Navode da je glavni dužnik rate kredita podmirivao samo u po č etku, ali nijednu ratu nije platio na vrijeme niti u cijelosti, a banka nije reagirala i ni jednom na tu č injenicu nije upozorila jamce (hipotekarnog dužnika). Tužitelji su reagirali odmah nakon što je pokrenut ovršni postupak.

Prvotuženik u žalbi isti č e žalbeni razlog bitne povrede odredaba parni č nog postupka, navode ć i da je, po njegovoj ocjeni, prvostupanjski sud povrijedio odredbu č l. 377. st. 1 ZPP-a, jer nije izveo sve parni č ne radnje i raspravio sva sporna pitanja na koje ga je upozorio drugostupanjski sud u ukidnom rješenju. Pri tome prvotuženik naglašava da je drugostupanjski sud naveo da je u ponovnom postupku potrebno ispitati sve elemente savjesnosti svakog od sudionika predmetnog odnosa, sa svih aspekata ( č injeni č nih i materijalnopravnih), na koje je ukazano ukidnim rješenjem. Prvotuženik navodi da je drugostupanjski sud zatražio od prvostupanjskog suda da utvrdi okolnosti koje se odnose na savjesnost drugotuženika u smislu da je potrebno utvrditi da li je on, i na koji na č in, tužiteljima dozvolio izgradnju na predmetnim nekretninama, kada i na koji na č in; zbog č ega je i na koji na č in pristao na upis predmetnog založnog prva, da li je, ili nije, i ako nije, zbog č ega nije sa takvom svojom dispozicijom upoznao tužitelje; ako je, kada ih je upoznao i da li su tužitelji na bilo koji na č in u vezi toga intervenirali (kod založnog vjerovnika). Navodi da prvostupanjski sud uop ć e nije dodatno saslušao drugotuženika.

U odnosu na ulogu kreditora drugostupanjski sud je zatražio da prvostupanjski sud utvrdi i razjasni znakovite okolnosti: da je kreditor za potrebe istog dužnika, osim predmetnog, dao kredit temeljem ugovora o dugoro č nom kreditu solemniziranog po javnom bilježniku, na iznos od 100.000,00 DEM (u žalbi navodi kune), uz osiguranje prava zaloga na nekretninama drugih fizi č kih osoba, te da tu okolnost treba ispitati i okviru č injenica koje ukazuju na savjesnost/nasavjesnost svih sudionika, a što u ponovnom postupku isto tako nije ispitano. U navedenome prvotuženik nalazi ostvarenje bitne povrede iz č l. 354. st. 1 u vezi č l. 377. st. 1 ZPP-a, ali i bitnu povredu odredaba parni č nog postupka iz č l. 354. st. 2 to č . 11 ZPP-a.

Pobijaju ć i prvostupanjsku presudu s osnova pogrešno ili nepotpuno utvr đ enog č injeni č nog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, prvotuženik navodi da je prvostupanjska presuda zasnovana na primjeni na č ela prema kojem nitko ne može na drugoga prenijeti više prava nego što ga sam ima, ocjenjuju ć i pri tome da prvostupanjski sud u konkretnim okolnostima primjeni tog na č ela daje prevelik zna č aj u odnosu na kona č nu (meritornu) odluku, isti č u ć i pri tome svoju ocjenu da prvostupanjski sud nije pridao odgovaraju ć u pozornost pitanju utvr đ enja savjesnosti sudionika pri stjecanju (upisivanju) založnog prava. Navodi da se, po njegovoj ocjeni, prvostupanjski sud na neodgovaraju ć i na č in poziva na odluku Ustavnog suda RH br. U-III/103/28 od 14. lipnja 2011.g., jer prema sadržaju obrazloženja iz te odluke na č elo da nitko na drugog ne može prenijeti više prava nego što sam ima ne može biti isklju č ivi kriterij u razmatranju i odlu č ivanju o valjanosti raspolaganja bra č nom imovinom od strane jednog bra č nog druga, nego treba voditi ra č una i o drugim normama, prvenstveno ZOO-a i ZV-a, koje se odnose na apsolutnu ili djelomi č nu ništavost pravnih poslova, odnosno koje reguliraju zajedni č ko vlasništvo. Ustavni sud RH u obrazloženju odluke navodi da (prema mjerodavnoj odredbi č l. 61. st. 2 ZV-a) iznimno, radi zaštite povjerenja u pravnom prometu, tre ć a osoba može na temelju pravnog posla koji nije sklopljen sa svim zajedni č arima, ste ć i pravo vlasništva na nekretninama pod pretpostavkama pod kojima se štiti povjerenje u zemljišne knjige, pri č emu treba po ć i od na č ela zaštite tre ć ih u pravnom prometu. Pri tome žalitelj isti č e da je bitna pretpostavka, po ocjeni Ustavnog suda, savjesnost i poštenje tre ć e osobe, u kojem smislu poštovanje tog na č ela podrazumijeva ispitivanje savjesnosti svakog sudionika odre đ enog pravnog odnosa, što treba primijeniti i u ovom slu č aju. Prvotuženik smatra da je prvostupanjski sud zanemario potrebu utvr đ enja i ocjene ispunjenosti navedenih kriterija u konkretnom odnosu, što mu je naloženo od strane drugostupanjskog suda, te da je time, ujedno, po č inio bitnu povredu odredaba parni č nog postupka (jer presuda nema potrebnih razloga).

Me đ utim, prvotuženik smatra da je prema stanju spisa jasno da je upis zaloga zakonit, da se ve ć sada sa sigurnoš ć u može utvrditi da je prvotuženik pri upisu zaloga postupao savjesno, pošteno, u skladu s poslovnim obi č ajima, s pažnjom dobrog privrednika, a da su prvo i drugo tužitelji i drugotuženik bili nesavjesni i nepošteni.

Prvotuženik navodi da je javni bilježnik, kod solemnizacije dokumenata bio dužan upozoriti drugotuženika na posljedice davanja hipoteke; drugotuženik je i sam vrlo dobro znao što potpisuje, pri č emu se žalitelj poziva na iskaz svjedoka J. M. (prvotuženik ime svjedoka pogrešno navodi kao: M.). Navodi da je drugotuženik u sprezi s prvo i drugo tuženicima (prvotuženik o č itom omaškom spominje spregu drugotuženika s prvotuženikom, dakle, žaliteljem, i drugotuženikom, dakle, sa samim sobom,

prvo i drugo tužiteljem ) želio pomo ć i M. umjesto, što je o č ito bila namjera, s:

J. da dobije kredit, č ime je prvotuženik doveden u zabludu da je sve oko vlasništva hipoteke u redu. Tvrdi da su prvo i drugo tužitelji: „po svemu sude ć i zapravo nagovorili drugotuženika, koji do ovog slu č aja ni ne poznaje M. J., da istom da hipoteku“. Poziva se na okolnost da je prvotužiteljica bliska ro đ akinja M. J., da su bliske životne dobi i da je radi toga neuvjerljiva njihova tvrdnja da o kreditu nisu ništa znali. Navodi da je neistinita tvrdnja tužitelja da zbog spora izme đ u drugotuženika i njegovog brata nisu mogli izvršiti upis prava vlasništva predmetnih nekretnina. Navodi da je tužba podnesena tek 2003.g., kada je bilo posve jasno da J. M., odnosno njegova tvrtka, ne ć e vratiti kredit.

Ovaj sud na temelju prihvatljive č injeni č ne i materijalnopravne prvostupanjske argumentacije ocjenjuje da je neosnovana žalba prvotuženika, prema sadržaju da je on (jedino on) bio savjestan od svih sudionika kreditnog odnosa s TD T. d.o.o. V., č iji je osniva č i vlasnik bio J.

V., sada M., a da su drugi sudionici tog odnosa, što se ti č e i drugotuženika, kao davatelja osiguranja, za kredit koji je prvotuženik dao TD T. d.o.o., bili nesavjesni, što se, po njegovoj tvrdnji, izme đ u ostalog i žalbenoj, odnosi i na prvo i drugo tužitelje, koji nisu ni u kakvom obveznopravnom odnosu s prvotuženikom, ali, u sadašnjoj fazi postupka nije sporno da je njihova imovina (dio njihove imovine) predmetom osiguranja, a da se oni na to nisu obvezali.

Po ocjeni ovog suda, prvotuženik u žalbi pravilno interpretira pretpostavke valjanosti pravnog posla, zaklju č enog izme đ u prvo i drugo tuženika, koji se odnosi na osiguranje dugoro č nog kredita koji je M. b. d.d. dala TD T. d.o.o. u iznosu od 100.000,00 DEM, dana 10. listopada 1996.g., na rok od 36 mjeseci, u odnosu na sudionike tog pravnog posla, ali i u odnosu na fizi č ke osobe č ije imovine se ti č e to osiguranje.

Sadržaj provedenih dokaza i rezultati cjelokupnog postupka, po ocjeni ovog suda, ukazuju na o č itu nesavjesnost V. (sada M.) J. i prvotuženika u sklapanju navedenih pravnih poslova.

Prije svega, više je nego o č ito da je TD T. d.o.o. bio u poslovnim teško ć ama u vrijeme uzimanja predmetnog kredita, ali i drugih kredita č ija je naplata ostvarivana na teret davatelja osiguranja, u kojem smislu tužitelji u svojoj žalbi osnovano ukazuju da prvotuženik u davanju tih kredita o č ito nije vodio ra č una o nesolventnosti TD T. d.o.o., niti je koristio, nakon dospije ć a kredita, druga sredstva osiguranja osim zasnovanih hipoteka na imovini fizi č kih osoba koje nemaju nikakve pravne ili stvarne veze, niti osobnog interesa u odnosu na kreditni odnos i njegove sudionike, koji svojom imovinom osiguravaju.

O savjesnosti J. M. (ranije V.) dovoljno govori č injenica da on niti putem svojeg trgova č kog društva, ali niti na drugi na č in ne sudjeluje u vra ć anju duga prema prvotuženiku, ostvarenog putem predmetnog (i drugih) kredita, nadalje, da je za osiguranje kredita pronašao drugotuženika i njegovu imovinu, a drugotuženik je, prema vjerodostojnim pa i dokumentiranim tvrdnjama tužitelja, u najmanju ruku, osoba s kojom se može manipulirati, te koja je, u skladu sa svojim, nesporno na č etim, zdravstvenim stanjem, kakvo je prema uvjerljivim tvrdnjama tužitelja, bilo i u vrijeme sklapanja predmetnog osiguranja, bila podložna takvoj manipulaciji da prihvati, da bez ikakve naplate (imovinske koristi) da osiguranje prezaduženom trgova č kom društvu (koje je kroz neko vrijeme dovedeno do likvidacije) i to ne samo svojom imovinom, nego, neovlašteno, i imovinom svojeg bra č nog druga, te sina i snahe. Savjesnost i poslovnu ozbiljnost J. M. oslikava i dio njegovog iskaza (u koji dio iskaza ovaj sud nema razloga sumnjati), da je taj svjedok, nakon što je poslovao u I., i nakon što mu je izre č ena zabrana ulaska u I. (nije naveo razloge zabrane, pa se oni mogu samo naslu ć ivati), promijenio prezime i uzeo prezime svoje bake – da bi i dalje mogao obavljati poslove u I. (o č ito kako bi izigrao zabranu ulaska u I.). Ako se ima navedeno u vidu, ukazuje se vjerodostojnom tvrdnja prvo i drugo tužitelja, da su sve radnje oko zasnivanja predmetne hipoteke izme đ u J. V. i prvotuženika ostvarene na na č in da o tome tužitelji nisu imali nikakvih saznanja. Pri tome treba navesti da se prvostupanjski sud sam mogao uvjeriti o zdravstvenom stanju drugotuženika J. L., s obzirom da strani 8, stavak drugi, prvostupanjske presude, konstatira da: „… zbog lošeg zdravstvenog stanja drugotuženika i problema sa sluhom nije bilo mogu ć e uspostaviti bolju komunikaciju“ (iz kojeg razloga je prvostupanjski sud na toj raspravi samo konstatirao da drugotuženik iskazuje identi č no kao na raspravi od 13. velja č e 2007.g. (na raspravi od 13. velja č e 2007.g. drugotuženik je, u odnosu na temeljno pitanje, zašto je 1996.g. dao upisati hipoteku, odgovorio: „…da on ne zna što je uop ć e potpisao, a niti uop ć e je bio svjestan što potpisuje niti su mu poznate posljedice takvog potpisa“. Izjavio je da nije č itao što potpisuje, ne zna što je potpisao, niti gdje je to potpisao).

Iz iskaza tadašnjih zaposlenika banke (prvotuženika) koji su sudjelovali u zasnivanju predmetnog pravnog posla, može se zaklju č iti da je odgovorna osoba Z. B. – samo potpisao dokumentaciju, dok su dokumentaciju sre đ ivali referenti. N. Ž. Ž. u svom svjedo č kom iskazu je navela da je radila na radnom mjestu referenta kreditno-garancijskih poslova i ona je od V. J. tražila dokumentaciju za dobivanje kredita, koja se sastojala od financijske dokumentacije društva, statusne dokumentacije društva, te prijedloga za davanje u zalog nekretnine radi osiguranja navedenog kredita (od 100.000,00 DEM). Navela je da je elaborat ovlaštenog sudskog procjenitelja pribavio J.

V., te kada je kredit osiguran, ispla ć en je novac korisniku kredita (založno pravo je zasnovano nakon javnobilježni č ke solemnizacije ugovora o kreditu i ugovora o osiguranju kod javnog bilježnika I. M. iz Č .).

Nema nikakve dvojbe da je stanje upisa predmetnih nekretnina, glede njene izgra đ enosti, bilo u neskladu sa stvarnim stanjem ; prema sadržaju procjembenog elaborata moglo se zaklju č iti da veli č ina upisanih objekata, njihov broj, izgra đ enost, kao i vrijednost, nisu u skladu sa stanjem upisa u zemljišnim knjigama, u vezi č ega banka (prvotuženik) o č ito nije vršila nikakvu provjeru niti joj se ukazivala bilo kakva sumnja, što je, po ocjeni ovog suda, rezultat površnog pristupa ovlaštenih osoba u banci, kojima je bio jedini cilj – osigurati kreditni odnos sa TD T. d.o.o., pri č emu, što proizlazi iz daljnjeg tijeka doga đ aja, banka svoja potraživanja realizira isklju č ivo putem hipoteke.

Iako su drugotuženikove procesnopravne dispozicije nedosljedne, nema sumnje da on, prema raspoloživim podacima iz spisa, nije imao nikakav interes da bi nepošteno (nesavjesno) postupao u odnosu na prvotuženika; prema opisu drugotužiteljice (sa ro č išta od 13. velja č e 2007.g.), drugotuženik je još 1977.g. teško stradao na radu, imao je izljev krvi u mozak, te tužitelji vode brigu o njemu (obzirom da je drugotuženikova supruga u me đ uvremenu umrla).

Po ocjeni ovog suda, sadašnje stanje odnosa izme đ u stranaka, utemeljeno na Ugovoru o zasnivanju založnog prava izme đ u prvo i drugo tuženika, rezultat je manipulacije J. V. i neprofesionalnog odnosa nadležnih službenika prvotuženika u ostvarenju kredita TD T. d.o.o. V. i njegovog osiguranja, pri č emu nadležni službenici nisu postupali u izvršavanju obveze i svoje profesionalne djelatnosti s pove ć anom pažnjom prema pravilima struke i obi č aja (pažnjom dobrog stru č njaka), kako je to bilo propisano č l. 18. st. 2 tada važe ć eg ZOO-a (NN.53/91; 73/91; 111/93; 3/94; 7/96; 91/96; 112/99; 88/01). Naime, iako su, i prema sadržaju Ugovora o kreditu i Ugovora o osiguranju, morali voditi ra č una o bonitetu TD T. d.o.o. i o stvarnim i pravnim karakteristikama predmeta osiguranja, oni to nisu u č inili na potreban na č in, te su sudjelovali u zasnivanju založnog prava na nekretnini koja je, tada, bila u zajedni č kom vlasništvu, odnosno suvlasništvu drugotuženika i njegove žene, te tužitelja, iako je nekretnina, prema zemljišnoknjižnom upisu, bila u vlasništvu drugotuženika (pri č emu je odre đ enu sumnju trebala pobu đ ivati č injenica da je nekretnina bila upisana na ime J. L. -P., a ne J. L., te nadalje, da podaci o izgra đ enosti parcele, prema podatku iz zemljišne knjige, u odnosu na gra đ evinski eleborat, nisu identi č ni, pa je iz usporedbe stanja upisa izgra đ enosti i podataka iz gra đ evinskog elaborata za zasnivanje založnog prava vidljiv o č iti nesklad koji je trebao biti uo č en po ban č inim službenicima). Osim toga, u vrijeme zasnivanja založnog prava nekretninu su posjedovali svi njeni stvarnopravni ovlaštenici, od kojih su tužitelji graditelji pretežnog dijela sadašnjeg stambenog i gospodarskih objekata, u vezi č ega prvotuženik u vrijeme zasnivanja založnog prava nije na č inio bilo kakvu provjeru, a takvo je stanje bilo unazad niz godina.

Dakle, stanje upisa u zemljišnoj knjizi glede prava vlasništva, ve ć radi č injenice da je drugotuženik tada živio u braku s majkom prvotužitelja (te su bili suvlasnici nekretnina u vrijeme kada su tužitelji izvršili gradnju, po njihovoj dozvoli) i da je tada bio na snazi Zakon o braku i porodi č nim odnosima (NN.11/78; 47/89; 51/89 i 59/90 – dalje ZBPO), proizlazi da je predmetna nekretnina, prije izvršene, ovlaštene gradnje po tužiteljima, bila u zajedni č kom vlasništvu roditelja prvotužitelja. Nakon izvršene gradnje (ovlaštene) suvlasni č ki odnosi su se mijenjali, a sve je to nesporno, vidljivo i iz elaborata procjene vrijednosti, koji je bio osnova za zasnivanje založnog prava i odobrenje kredita, jer su tužitelji gradnjom stekli odgovaraju ć i suvlasni č ki omjer (u tom smislu odnosi sudionika stjecanja u porodi č noj zajednici nisu regulirani), a i gra đ evinskog vješta č enja u ovom predmetu. U navedenim relacijama, obzirom da su navedeni odnosi nastali u režimu važenja Zakona o osnovnim vlasni č kopravnim odnosima, sudionici te zajednice (gradnjom se stjecalo pravo vlasništva u smislu č l. 24., 25. i 26. navedenog Zakona), a kako se radilo o stjecanju u okviru bra č ne zajednice drugotuženika i njegove žene, te u braku tužitelja (odnosno u porodi č noj zajednici), nastalo je zajedni č ko vlasništvo u smislu č l. 18. navedenog Zakona, u naravi, izvanknjižno, a predmetno stvarno pravo prvotuženika zasnovano je temeljem dispozicije jednog od sudionika te zajednice, nastale temeljem gradnje, dakle, po samom zakonu (ZOVO-u).

U navedenim relacijama, a u smislu primjene kriterija iz naprijed navedene odluke Ustavnog suda RH, dijelom reproducirane u obrazloženju pobijane presude i u žalbi prvotuženika, prvotuženik se ne može smatrati savjesnim stjecateljem založnog prava na predmetnim nekretninama, jer je ono formalno ste č eno bez volje svih ovlaštenika (ve ć ine) vlasni č kih prava na predmetnim nekretninama, pri č emu se prvotuženika, iz svih naprijed navedenih razloga, ne može smatrati savjesnim stjecateljem tog prava. Radi se o nedopustivoj dispoziciji, jer u takvim okolnostima jedan od zajedni č ara ne može niti dijelom opteretiti predmetnu nekretninu , pa je pravni posao zasnivanja hipoteke na cijeloj nekretnini protivan prisilnom propisu (u konkretnom slu č aju i moralu društva) i ništav je (ne proizvodi pravne u č inke) u smislu odredbe č l. 103. st. 1 ZOO- a, koji regulira predmetni pravni odnos.

Neovisno o č injenici što je založno pravo upisano u zemljišnoj knjizi i što se vodi postupak prisilne naplate ovrhovoditeljeva (prvotuženikovog) potraživanja prema ovršnoj ispravi (solemniziranoj po javnom bilježniku), obzirom na ništavost tog pravnog posla, predmetna ovrha je nedopuštena, pri č emu je kasnijim propisima bila odgo đ ena primjena na č ela povjerenja u istinitost i potpunost stanja upisa u zemljišnim knjigama, dok u vrijeme sklapanja tog posla nije niti bio stupio na snagu Zakon o zemljišnim knjigama, pa se tuženik ne može s uspjehom u konkretnim okolnostima pozvati na primjenu tih na č ela.

Iz naprijed navedenih razloga osnovana je žalba tužitelja u dijelu u kojem oni pobijaju odbijaju ć i dio prvostupanjske presude, a neosnovana je žalba prvotuženika, u dijelu kojom on pobija dosu đ uju ć i dio prvostupanjske presude, radi č ega je ovaj sud, temeljem odredbe č l. 373. i 373.a st. 1 to č . 1 i 2 ZPP-a, preina č io prvostupanjsku presudu u odbijaju ć em dijelu, te prihvatio i taj dio tužbenog zahtjeva, a u dosu đ uju ć em dijelu odbio žalbu prvotuženika kao neosnovanu i potvrdio pobijanu presudu, te tuženike obvezao solidarno platiti tužiteljima troškove prvostupanjskog postupka u iznosu od 66.488,74 kn.

Odluka o trošku temelji se na odredbi č l. 154. st. 1, a u vezi č l. 166. st. 2 ZPP-a, prema kojem kriteriju su tuženici dužni u cijelosti (solidarno) naknaditi parni č ni trošak tužiteljima. Tužitelji su kona č nim troškovnikom od 08. lipnja 2012.g., na listu br. 285 prvostupanjskog spisa, zatražili naknadu cjelokupnih troškova postupka, pozivaju ć i se na troškovnike od 20. velja č e 2007.g. na listu br. 93 spisa i od 15. velja č e 2011.g., na listu br. 222 spisa, time da su ukupno zatražili naknadu troška od 81.606,87 kn. Specificirani troškovnici tužitelja temelje se na vrijednost predmeta spora od 150.000,00 kn, tužitelji imaju pravo na naknadu cjelokupnih troškova postupka, ali prema odvjetni č kim tarifama koje su bile važe ć e u vrijeme nastanka pojedinih troškova, što se odnosi i na odgovaraju ć u primjenu poreza na dodanu vrijednost (dakle, za dio perioda bila je u primjeni Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika iz NN.69/93; 16/94 i 11/96, a za dio troškova bila je u primjeni ta Tarifa, uz izmjene i dopune objavljene u NN.91/04, a za daljnje troškove izmjene i dopune iz NN.37/05, 59/07 i 148/09).

Prema navedenim tarifama (vrijednost boda u vrijeme podnošenja tužbe iznosila je 8,00 kn) tužitelji ostvaruju pravo na naknadu troškova za sastav tužbe od 1.440,00 kn, za zastupanje na ro č ištu 18. studenog 2003.g. 1.440,00 kn, za sastav podneska od 05. prosinca 2003.g. (kojim daju odgovor na odgovor na tužbu) od 1.440,00 kn, za podnesak od 22. prosinca 2003.g. 720,00 kn, za zastupanje na ro č ištu 14. sije č nja 2004.g. 1.440,00 kn, za podnesak od 15 sije č nja 2004.g. iznos od 360,00 kn, za zastupanje na ro č ištu od 24. velja č e 2004.g. 1.440,00 kn, za zastupanje na o č evidu 2.500,00 kn, za podnesak od 15. prosinca 2005.g. 720,00 kn. Nadalje, tužitelji ostvaruju pravo na naknadu troškova za zastupanje na ro č ištu od 07. prosinca 2006.g. u iznosu od 1.250,00 kn, 13. velja č e 2006.g. 2.500,00 kn, 20. velja č e 2006.g. 2.500,00 kn (2004.g. vrijednost boda pove ć ana je na 10,00 kn). Nadalje, tužitelji ostvaruju pravo na naknadu troška žalbe na prvu presudu od 3.125,00 kn, na naknadu troškova zastupanja na ro č ištu 05.studenog 2007.g. od 2.500,00 kn, na naknadu troškova zastupanja na ro č ištu 19. studenog 2008.g. od 2.500,00 kn. Tužitelji ostvaruju pravo na naknadu troška zastupanja na ro č ištu 25. sije č nja 2010.g. od 1.250,00 kn, 16. velja č e 2010.g. od 2.500,00, 08. travnja 2010.g. 2.500,00 kn, 16. listopada 2010.g. 2.500,00 kn, 09. studenog 2010.g. 2.500,00 kn, za podnesak od 03. prosinca 2010.g. 625,00 kn, za zastupanje na ro č ištu od 17. sije č nja 2011.g. 2.500,00 kn, od 15. velja č e 2011.g. 2.500,00 kn, za sastav žalbe od 12. srpnja 2012.g. 3.125,00 kn. Nadalje, na trošak do zaklju č no 24. velja č e 2006.g. tužitelji ostvaruju pravo na naknadu paušala od 25%, koji iznosi (na iznos od 15.950,00 kn) 3.987,50 kn, a na zbroj tih iznosa, tj. 19.937,50 kn, ostvaruju pravo na PDV od 22%, koji iznosi 4.585,62 kn, što ukupno iznosi 24.523,12 kn. Tom trošku treba pribrojiti trošak predujma za o č evid i gra đ evinsko vješta č enje 3.386,76 kn, što iznosi 27.909,88 kn. Preostali troškovi zastupanja iznose 30.625,00 kn, uz PDV na taj iznos od 23% koji iznosi 7.043,75 kn. Zbroj tih iznosa iznosi 37.668,75 kn, a kada se tome pribroji iznos od 24.523,12 kn, dobije se iznos od 62.191,87 kn. Uz taj trošak ovaj sud je tužiteljima priznao i trošak žalbe na pobijanu presudu u ukupnom iznosu od 4.296,87 kn, a zbroj tih iznosa je 66.488,74 kn, koliko je ovaj sud tužiteljima dosudio.

U Varaždinu, dne 04. prosinca 2012.g.

PREDSJEDNICA VIJE Ć A:

Dubravka Bosilj