Revr-881/2007-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 881/07-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, kao predsjednika vijeća, Vlatke Potočnjak – Radej, Gordane Gasparini, Aleksandra Peruzovića i dr. sc. Ivana Kaladića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. V. Š. iz G., 2. J. P. iz L., 3. S. V. iz B., 4. M. B. iz P., 5. Ž. P. iz M., 6. I. B. iz K., 7. Ž. B. iz P., 8. S. T. iz P., koje zastupa F. O., odvjetnik u I., protiv tuženika Republike Hrvatske Ministarstvo obrane, koga zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Imotskom, radi isplate plaće, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Vukovaru br. Gž 1258/07-3 od 14. svibnja 2007. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Imotskom br. P 540/06 od 25. rujna 2006., u sjednici održanoj 26. ožujka 2008.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijeni su tužbeni zahtjevi tužitelja za isplatu neisplaćene plaće za siječanj 2000. u iznosu od 1470,00 kn svakom, a zatim za svaki daljnji mjesec 2970,00 kn svakom do podnošenja tužbe sa zateznim kamatama, te je svaki tužitelj obvezan tuženiku naknaditi parnične troškove u iznosu od 4.110,00 kn. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude pravovremenu, dopuštenu i potpunu reviziju izjavili su tužitelji istih revizijskih razloga s prijedlogom da se preinači i tužbeni zahtjev usvoji ili da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovnu odluku.

Tuženik na reviziju nije odgovorio.

Revizija nije osnovana.

Revidenti nisu obrazložili u čemu nalaze bitne povrede odredaba parničnog postupka.

U smislu odredbe čl. 392. a. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03 – dalje u tekstu: ZPP) revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet spora je tužbeni zahtjev za isplatu plaće, jer tužitelji smatraju da su u spornom vremenskom razdoblju bili u radnom odnosu sa tuženikom kao djelatne vojne osobe – pripadnici 66. Pukovnije Hrvatske vojske.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da su u vremenskom razdoblju od 1996. - 1998. tužiteljima izdate vojne iskaznice u kojima je navedena oznaka jedinice 1095/20 kao i navod da su oni djelatnici Ministarstva obrane,

- da 66. Pukovnija, za koju tužitelji tvrde da su bili njeni pripadnici, nije nikada bila u sastavu oružanih snaga Republike Hrvatske,

- da su tužiteljima isplaćivane plaće preko H. b. d.d. – Poslovnica P. po nalogu M. d.o.o. G.,

- da Ministarstvo obrane Republike Hrvatske nikada nije isplaćivalo plaće tužiteljima kao pripadnicima 66. Pukovnije za izgradnju ceste Hrvatske vojske,

- da je ugovor o izvođenju radova na izgradnji cesta u Republici Hrvatskoj sklopljen između RH A. d.o.o. kao naručitelja i M. Bosna i Hercegovina, G. kao izvršitelja dana 15. 1. 1997.,

- da se prema tom ugovoru naručitelj obvezao organizirati logističku potporu izvršitelju na području Republike Hrvatske nužnu za pravovremeno i kvalitetno izvršenje posla, a izvršitelj se obvezao da će za izvršenje projektom predviđenih radova angažirati potreban broj građevinskih strojeva i druge tehnike kao i dostatan broj kvalificiranih djelatnika,

- da se agencija A. d.o.o. Z. obvezala isplatiti M. d.o.o. G., Bosna i Hercegovina, po nagodbi od 19. kolovoza 2003., iznos od 37,820,000,00 radi podmirivanja obveza prema poslovnoj banci M. d.o.o. G. prema dobavljačima i zaposlenicima – pripadnicima 66.

Pukovnije, a za izvedene radove,

- da tužitelji nisu imali ugovor o djelatnoj vojnoj službi sa tuženikom, a nije postojao niti akt tuženika o prijamu u djelatnu vojnu službu.

Nižestupanjski sudovi temelje odluku na stajalištu da tužitelji nisu bili u radnom odnosu sa tuženikom Republikom Hrvatskom kao djelatne vojne osoba, a da vojne iskaznice koje posjeduju ne predstavljaju dokaz da bi tužitelji bili u radnom odnosu sa tuženicom kao djelatne vojne osobe u oružanim snagama Republike Hrvatske.

Revizijski navodi svode se na tri prigovora:

- da je pogrešno stajalište nižestupanjskih sudova "da vojnoj iskaznici kao javnoj ispravi ne pridaju nikakav značaj". Revidenti smatraju da vojna iskaznica ima značaj akta prijema tužitelja kao djelatne vojne osobe u smislu "čl. 12. Zakona o oružanim snagama",

- da je odredbama Zakona o radu propisano "ako poslodavac ne sklopi s radnikom ugovor o radu u pisanom obliku ili mu ne izda potvrdu o sklopljenom ugovoru, smatra se da je s radnikom sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme",

- pozivom na neke dokaze, ocijenjene po sudovima u postupku, izvode činjenične zaključke suprotne utvrđenim činjenicama po nižestupanjskim sudovima.

U odnosu na prvi prigovor treba reći sljedeće:

Prema odredbi čl. 12. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 23/95 i 33/95) koja se primjenjuje u ovom slučaju, državljani Republike Hrvatske stupaju u oružane snage kao djelatne vojne osobe – aktom o prijamu u djelatnu vojnu službu ili ugovorom o djelatnoj vojnoj službi.

Prema odredbi čl. 1. Pravilnika o vojnoj iskaznici ("Narodne novine", broj 57/91), koji se primjenjuje u ovom slučaju, vojna iskaznica je javna isprava kojom se dokazuje pripadnost Hrvatskoj vojsci.

Dakle, u smislu citiranih propisa, koji su bili na snazi u vrijeme izdavanja predmetnih vojnih iskaznica, vojna iskaznica ne predstavlja akt o prijamu u djelatnu vojnu službu – kako to pogrešno smatraju revidenti. S druge strane, odredbama čl. 230. ZPP određena je dokazna snaga javnih isprava u parničnom postupku. Prema odredbi čl. 230. st. 3. ZPP dopušteno je dokazivati i suprotno od onoga što proizlazi iz sadržaja takve javne isprave. U konkretnom slučaju je utvrđeno da 66. Pukovnija, u kojoj tužitelji tvrde da su bili djelatne vojne osobe, nije nikada bila u sastavu Hrvatske vojske niti postoji akt o prijamu u djelatnu vojnu službu ili ugovor o djelatnoj vojnoj službi za tužitelje, pa vojne iskaznice na koje se pozivaju tužitelji aj koji im pridaju revidenti – same po sebi ne potvrđuju postojanje radnog odnosa nemaju znač

tužitelja s tuženicom kao djelatnim vojnim osobama.

Zbog toga nije osnovan prvi revizijski prigovor.

U odnosu na drugi prigovor treba reći da je odredbama čl. 11. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95 i dr.) propisano da propust ugovornih stranaka da sklope ugovor o radu u pisanom obliku ne utječu na postojanje i valjanost tog ugovora. Ako ugovor o radu nije sklopljen u pisanom obliku, poslodavac je dužan radniku prije početka rada uručiti pisanu potvrdu o sklopljenom ugovoru, a ako poslodavac u tom roku ne sklopi sa radnikom ugovor o radu u pisanom obliku ili mu ne izda pisanu potvrdu o sklopljenom ugovoru, smatra se da je sa radnikom sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Međutim, te odredbe se primjenjuju u situaciji kad ugovor o radu postoji, samo nije sklopljen u propisanom pisanom obliku, a u ovom slučaju utvrđeno je ta takav ugovor o radu između stranaka ne postoji – pa se neosnovano revidenti pozivaju na tu zakonsku odredbu.

Konačno, prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Treći prigovor revidenata sadrži upravo činjenične prigovore, pa u smislu naprijed navedene zakonske odredbe navodi u tom pravcu nisu niti uzeti u razmatranje.

Kako nisu ostvareni istaknuti revizijski razlozi valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 26. ožujka 2008.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.