Supreme Court allows revision to overturn lower court ruling on unemployment allowance calculation for public officials.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia accepted the defendant's revision against a final judgment that had partially granted the plaintiff's claim for unemployment income. Lower courts incorrectly applied Article 381 of the Law on Administration, excluding the first three months of unemployment from the standard allowance calculation. The court ruled that the statute mandates a uniform calculation method for all unemployed public officials from the moment their position was abolished, thereby invalidating the lower courts' distinction.
Legislator headnote
AI generatedčl. 381. Zakona o upravi; The Supreme Court established that Article 381 of the Law on Administration requires a uniform calculation of personal income for all unemployed public officials from the moment of job abolition, rejecting lower court interpretations that exempt the initial unemployment period from the standard allowance.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 823/1993-2
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M.R. iz V.G., … , protiv tuženika Republike Hrvatske (Za Ministarstvo obrane), koju zastupa Javno pravobraniteljstvo Republike Hrvatske, radi poništenja i isplate, rješavajući reviziju tuženice izjavljenu protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 3. studenoga 1992. godine br. Gž-7959/92 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu br. Pr-1113/91 od 19. svibnja 1992. godine, u sjednici održanoj dana 31. listopada 1996. godine,
p r e s u d i o j e:
Revizija tuženice se prihvaća, obje nižestupanjske odluke - presuda Okružnog suda u Zagrebu od 3. studenoga 1992. br. Gž-7959/92 i presuda Općinskog suda u Zagrebu od 19. svibnja 1992. br. Pr-1113/91 preinačuju u dosuđujućem dijelu onamo, da se odbija tužbeni zahtjev tužitelja radi djelomičnog poništenja rješenja Ministarstva obrane Republike Hrvatske Urbr. 512/05-02-90-1 od 26. 10. 1990. godine i to u dijelu kojim je tužitelju za vrijeme neraspoređenosti utvrđena naknada osobnog dohotka u iznosu od 9.347 HRD mjesečno (sada 9,34 kn), kao i zahtjev radi isplate iznosa od 16.644 HRD (sada 16,64 kn) sa zateznim kamatama tekućim od 1. 12. 1990. godine pa do isplate.
O b r a z l o ž e n j e
Prvostupanjskom presudom djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev te djelomično poništeno rješenje tuženika kojim je tužitelju za vrijeme neraspoređenosti utvrđena naknada osobnog dohotka u iznosu od 9.347 HRD mjesečno i slijedom toga tuženica obvezana da tužitelju isplatu svotu od 16.644 HRD (sada 16,64 kn), sa zateznim kamatama (točka I. izreke prvostupanjske presude), dok je u preostalom dijelu radi poništenja odluke tuženika o prestanku radnog odnosa tužitelja i njegovog povrata na rad kod tuženice te radi isplate daljnjeg iznosa od 22.126 HRD (sada 22,12 kn) tužbeni zahtjev odbijen (točka II. izreke prvostupanjske presude).
Drugostupanjskom presudom odbijene su kao neosnovane žalbe tužitelja i tuženika i prvostupanjska presuda potvrđena u cijelosti.
Protiv navedene pravomoćne drugostupanjske presude tuženica je izjavila reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se u pobijanom dosuđujućem dijelu ukine drugostupanjska presuda.
Prvostupanjski je sud pozivom na odredbu čl. 390. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP) dostavio primjerak pravovremene, potpune i dopuštene revizije tuženice protivnoj stranci i nadležnom državnom odvjetniku, te tužitelju u odgovoru na reviziju
osporava
osnovanost
revizijskih
navoda i predlaže odbijanje revizije, dok se državni odvjetnik Republike Hrvaske nije izjasnio o izjavljenoj reviziji.
Revizija je osnovana.
U revizijskom stupnju postupka predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja radi poništenja tuženikovog rješenja u dijelu kojim je tužitelju za vrijeme neraspoređenosti utvrđena naknada osobnog dohotka u iznosu od 9.347 HRD mjesečno, te zahtjev radi isplate iznosa od 16.664 HRD, odnosno sada 16,64 kn kao razlike između pripadajućeg osobnog dohotka tužitelja i isplaćenog iznosa tužitelju u razdoblju za 11. i 12. mjesec 1990. godine, te za 1. mjesec 1991. godine u kojem je tužitelj imao status neraspoređenog radnika nakon ukidanja njegovog radnog mjesta kod tužene.
Niži sudovi smatraju, da iz odredbe čl. 381. Zakona o upravi ("NN" br. 16/78 i dr. - dalje: ZOU) proizlazi, da se stavak 4. iste zakonske odredbe koji određuje visinu osobnog dohotka neraspoređenih radnika nakon ukidanja radnog mjesta ne primjenjuje na takve radnike u razdoblju za prva tri mjeseca neraspoređenosti, pa da im u tom razdoblju pripada osobni dohodak njihovog ranijeg (ukinutog) radnog mjesta, te stoga prihvaćaju tužbeni zahtjev i poništavaju djelomčno osporeno rješenje tuženika o utvrđivanju osobnog dohotka za vrijeme prva tri mjeseca neraspoređenosti te prihvaćaju tužbeni zahtjev prema kojem je tuženica obvezana za spomenuto razdoblje isplatiti tužitelju razliku navodno nastalu između iznosa isplaćenog po tuženiku i iznosa osobnog dohotka koji bi tužitelj trebao primiti po nalaženju nižih sudova prema svojem ranijem radnom mjestu.
Prema odredbi čl. 381. st. 1. za ovaj spor mjerodavnog ZOU ("NN" br. 16/78 i dr. ) radnici koji nisu mogli biti raspoređeni u smislu čl. 380. ovog zakona u roku od tri mjeseca po ukidanju radnih mjesta ostaju neraspoređeni za vrijeme i pod uvjetima koji su ovim zakonom propisani za radnike ukinutih organa uprave (čl. 383.).
Prema odredbi st. 4. iste zakonske odredbe (čl. 380. ZOU) radnici iz st. 1. ovog članka ostvaruju osobni dohodak u visini prosječnog osobnog dohotka ostvarenog u unu uz povećanje ovog prosjeka u postotku u kome su prethodnoj godini po završnom rač
povećana sredstva za osobne dohotke radnika organa uprave za tekuću godinu.
Polazeći od navedenih odredbi kao mjerodavnog prava za razrješenje predmetnog spora ovaj Vrhovni sud nalazi da odredba st. 4. čl. 381. u vezi st. 1. iste zakonske odredbe propisuje jedinstveni način određivanja osobnog dohotka svim neraspoređenim radnicima u organima uprave počev od časa ukidanja njihovog radnog mjesta odnosno od momenta kad su postali neraspoređeni pa do prestanka tog statusa, zbog čega prema shvaćanju ovog revizijskog suda nema temelja pravni pristup nižih sudova prema kojem se način određivanja osobnog dohotka neraspoređenim radnicima propisan u čl. 381. st. 4. ZOU ne bi primjenjivao na takve radnike kroz razdoblje od prva dva mjeseca od ukidanja njihovog radnog mjesta odnosno časa neraspoređivanja kroz koje bi razdoblje kako to pogrešno zaključuju niži sudovi takvim radnicima pripadao osobni dohodak koji su imali na ranijem radnom mjestu.
Kako nije sporno među strankama da je tuženica pobijanim rješenjem kroz sporno razdoblje priznala i isplatila tužitelju osobni dohodak utvrđen na način propisan upravo u čl. 381. st. 4. ZOU, a koja mu prema nalaženju ovog suda upravo i pripada, to je valjalo pravilnom primjenom materijalnog prava prihvatiti reviziju, preinačiti obje nižestupanjske odluke i odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan u dijelu u kojem je prihvaćen nižestupanjskim odlukama, jer ovaj sud nalazi da je u takovom zahtjevu sadržano traženje isplate osobnog dohotka čiju osnovanost tužitelj nije dokazao, pa je stoga pozivom na odredbu čl. 395. st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci.
U Zagrebu, 31. listopada 1996. godine,
Predsjednik vijeća:
Stanko Jesenković, v.r.