Rev-519/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske
Legislator summary
AI generatedVrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Đorđa Bjegović kao predsjednika vijeća, te Radomire Felicijan-Maoduš, Stanka Jesenković, Borisa Guttmanna i Stanislava Plazonić, kao članova vijeća, u građansko-pravoj stvari tužitelja S. K. iz V., zastupanog po punomoćniku M. F., odvjetniku iz V., protiv tuženika "Trgovačko poduzeće K." s.p.o. K., zastupanog po punomoćniku Z. S., odvjetniku iz K. i N. J. iz K., radi poništenja odluke o prestanku radnog odnosa, rješavajući reviziju tuženog protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Bjelovaru od 10. listopada 1991. br. Gž-2317/91, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Križevcima od 9. svibnja 1991. broj P-73/91, u sjednici održanoj dana 23. travnja 1992. godine
Legislator headnote
AI generatedRev-519/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske: S obzirom na utvrđeno vrijeme prestanka radnog odnosa i zakonitost osporene odluke treba cijeniti vidom na u to vrijeme mjerodavno materijalno pravo, a to je s obzirom na osnov prestanka radnog odnosa, u konkretnom slučaju, Zakon o udruženom radu (ZUR) odnosno njegove odredbe iz glave IV, odjeljka 5, pod naslovom "Prestanak radnog odnosa" (čl. 167- 176).
Full text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 519/1992-2
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Đorđa Bjegović kao predsjednika vijeća, te Radomire Felicijan-Maoduš, Stanka Jesenković, Borisa Guttmanna i Stanislava Plazonić, kao članova vijeća, u građansko-pravoj stvari tužitelja S. K. iz V., zastupanog po punomoćniku M. F., odvjetniku iz V., protiv tuženika "Trgovačko poduzeće K." s.p.o. K., zastupanog po punomoćniku Z. S., odvjetniku iz K. i N. J. iz K., radi poništenja odluke o prestanku radnog odnosa, rješavajući reviziju tuženog protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Bjelovaru od 10. listopada 1991. br. Gž-2317/91, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Križevcima od 9. svibnja 1991. broj P-73/91, u sjednici održanoj dana 23. travnja 1992. godine
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija kao neosnovana.
O b r a z l o ž e n j e
Protiv presude suda drugog stupnja kojom je odbijena žalba tužene i potvrđena presuda suda prvog stupnja izjavio je reviziju tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.
Opravdavajući navedene revizijske razloge, revident u biti navodi da je tužitelj "zatražio sporazumni raskid radnog odnosa" nakon što su u prodavaonici gdje je radio utvrđene nepravilnosti: da je direktor tužene zahtjev tužitelja prenio nadležnoj komisiji koja da je 3. kolovoza 1989. godine pod brojem 1367/89 donijela odluku "kojima se utvrđuje prestanak radnog odnosa tužitelja kod tužene". Upućuje na odluku Suda udruženog rada Hrvatske od 22. prosinca 1980. godine br. Sž-957/78, kao pravno shvaćanje iz kojeg da proizlazi zaključak o relevantnim učincima i usmenog zahtjeva za sporazumni raskid radnog odnosa - a ne samo pismenog. Upravo s obzirom na u tom pogledu usmenu inicijativu tužitelja za sporazumni raskid radnog odnosa da nije proveden niti jedan dokaz, već je rasprava zaključena u čemu revident vidi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka, ne konstatirajući pritom i o kojoj bi to bitnoj povredi odredaba parničnog postupka bila riječ. Zbog navedenog propusta suda da je u predmetu spora riješeno uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. Predloženo je da se revizija prihvati.
Na reviziju nije odgovoreno, niti se nadležni javni tužilac izjasnio o podnesenoj reviziji.
Revizija nije osnovana.
Suprotno navodima revizije sudovi su utvrdili odlučne činjenice za razrješenje spornog pravnog pitanja. Naime, po nalaženju ovog suda neprovođenje dokaznog postupka u pravcu ispitivanja usmene inicijative tužitelja za prestanak radnog odnosa, u konkretnom slučaju, s obzirom na osnov prestanka radnog odnosa,ni je od odlučne važnosti, pa se s tog ne može govoriti o relevantnom propustu u postupku, pa s tog niti o bitnoj povredi odredaba parničnog postupka. Stog prigovor o počinjenim bitnim povredama odredaba parničnog postupka nije osnovan.
Nije osnovan niti prigovor revizije da je o predmetu spora odlučeno uz pogrešnu primjenu materijalnog prava.
Naime, sporno je pravno pitanje da li je tužitelju na zakonu priznatom osnovu prestao radni odnos kod tužene radne organizacije.
Iz osporene odluke tužene br. 1367/89 od 9. kolovoza 1989. godine proizlazi da je pravni osnov prestanka radnog odnosa "sporazum",na što bi upućivao i upotrebljeni formular "odluka o prestanku radnog odnosa po sporazumu s radnikom."
S obzirom na utvrđeno vrijeme prestanka radnog odnosa i zakonitost osporene odluke treba cijeniti vidom na u to vrijeme mjerodavno materijalno pravo, a to je s obzirom na osnov prestanka radnog odnosa, u konkretnom slučaju, Zakon o udruženom radu (ZUR) odnosno njegove odredbe iz glave IV, odjeljka 5, pod naslovom "Prestanak radnog odnosa" (čl. 167- 176).
Odredbom čl. 167. st. 1. toč. 2. ZUR-a propisano je da radniku prestaje radni odnos u osnovnoj organizaciji ako se sa ovlaštenim organom pismeno sporazumije da mu prestane radni odnos u osnovnoj organizaciji (Odredbu u biti istog sadržaja sadrži i Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa - čl. 75. st. 1. toč. 1. cit. Zakona (ZOPRO).
Dakle, zakonit prestanak radnog odnosa temeljem čl. 167. st. 1. toč. 2.ZUR-a dikcijom zakona predmjeva postojanje pismenog sporazuma koja se forma treba poštivati upravo s obzirom na značaj raskida radno-pravnog odnosa, posljedice koje proizvodi sporazum o prestanku radnog odnosa i otklanjanje mogućih kasnijih nesporazuma. Radno-pravne norme, posebno one koje se odnose na pitanje stjecanja odnosno prestanka statusa radnika i koje nesumnjivo inzistiraju na određenoj pismenoj formi (što se s obzirom na karakter radno- pravnih odnosa i s time u vezi osjetljivosti materije koje reguliraju ne bi trebalo smatrati i formalizmom), tako treba u pravilu i primjenjivati, između ostalog i zbog pravne sigurnosti kako radnika, tako i poslodavca.
Stoga sve ako bi se eventualno i moglo govoriti o dopuštenosti usmeno izražene inicijative za sporazumni raskid radnog odnosa, takvo iskazivanje volje tužitelja za sporazumni raskid radnog odnosa ne bi predstavljalo osnov i za donošenje odluke o sporazumnom prestanku radnog odnosa, jer zakonska odredba izričito zahtijeva postojanje pismenog sporazuma radnika sa ovlaštenim organom radne organizacije. Takvog sporazuma, međutim, u konkretnom slučaju, što je i nesporno, nema.
Stoga i prigovor revizije o potrebi provođenja dokaza na okolnost - postojanja usmenog zahtjeva, nije odlučan.
Do drukčijeg ishoda spora ne dovodi niti ocjena tužbenog zahtjeva kroz odredbu čl. 211. st. 1. toč. 1. ZUR-a (sada čl. 75. st. 1. toč. 1. ZOPRO) jer kako je valjano zaključio sud drugog stupnja za zakoniti prestanak radnog odnosa po tom osnovu treba pismena izjava radnika da želi raskinuti radni odnos a takve u konkretnom slučaju takodjer nema.
Kako iz naprijed iznijetog slijedi sudovi su o zakonitosti pobijane odluke tužene odlučili bez postojanja bitne povrede odredaba parničnog postupka i uz pravilnu primjenu materijalnog prava zbog čega je odlučeno kao u izreci (čl. 393. ZPP).
U Zagrebu, 23. travnja 1992. godine
Predsjednik vijeća:
Đorđe Bjegović, v.r.