Rev-1620/2011-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1620/11-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića, predsjednice vijeća, Ivana Mikšića, člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki, Dragana Katića i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja C.-o. d.d. Z., kojeg zastupa I. Ć., odvjetnik u Z., protiv tuženika J. o. d.d. Z., kojeg zastupa M. B., odvjetnik u Odvjetničkom društvu G.&P., Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-4992/10-2 od 19. listopada 2010. kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-2370/06 od 27. studenog 2009., u sjednici održanoj 23. kolovoza 2016.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 67.999,06 kn sa zateznom kamatom tekućom od 21. prosinca 1999. do isplate i naknaditi mu troškove postupka u iznosu od 13.546,70 kn sa zateznom kamatom od 27. studenog 2009.

Drugostupanjskom presudom prvostupanjska presuda je preinačena na način da je tužbeni zahtjev odbijen te je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 7.485,00 kn i posebno trošak žalbe u iznosu od 2.825,00 kn.

Protiv te drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 – dalje: ZPP). Predlaže prihvaćanje revizije i preinačenje pobijane presude.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je neosnovana.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a u slučajevima u kojima reviziju ne može podnijeti prema odredbi st. 1. toga članka, stranka može podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za povrat iznosa kojeg je na temelju ugovora o osiguranju nadoknade troškova za slučaj ozljede na radu i profesionalne bolesti radnika isplatio svom osiguraniku P. d.d. na ime naknade plaće koju je njegov osiguranik za vrijeme bolovanja uzrokovanog štetnom radnjom osiguranika tuženika isplatio svojoj radnici M. M.

G. u iznosu od 67.999,06 kn.

U pobijanoj drugostupanjskoj presudi kojom je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan izraženo je shvaćanje da osiguranik tužitelja, koji je isplatom naknade za bolovanje izvršio svoju zakonsku obvezu iz čl. 26. Zakona o zdravstvenom osiguranju ("Narodne novine", broj 1/97 – dalje: ZZO) kada je svojoj radnici isplatio naknadu za bolovanje uzrokovano ozljedom na radu, nije stekao pravo na naknadu štete prema osobi odgovornoj za štetu (osiguraniku tuženika) te da je postojanje takvog prava pretpostavka subrogacije iz čl. 939. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99), na kojoj pravnoj osnovi se temelji tužbeni zahtjev.

Tužitelj pobija presudu zbog sljedećih materijalnopravnih pitanja:

"- pitanje postojanja pravnog osnova za regresno potraživanje zasnovano u svezi osigurateljeve isplate osiguraniku temeljem police obveznog osiguranja nadoknade troškova za slučaj ozljede na radu i profesionalne bolesti (dalje: OZOPA) i

- pitanje da li bi poslodavac neposrednog oštećenika (u ovom slučaju osiguranik tužitelja) koji je pretrpio štetu time što je izravno oštećeniku isplatio naknadu za bolovanje, imao pravo za naknadu štete od osobe koja je odgovorna za štetu da nije imao sklopljenu policu obvezno osiguranja nadoknade troškova za slučaj ozljede na radu i profesionalne bolesti s osiguravajućom kućom, temeljem čl. 154. ZOO-a?"

U reviziji se ističe da o tim pitanjima revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje i da o njima postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, te se pritom poziva na odluke Županijskog sud u Zagrebu broj Gžn-2683/05 od 5. 7. 2007. i druge, te odluku Županijskog suda u Koprivnici broj Gž-543/09 od 3. 12. 2009. i odluku Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-903/10 od 7. 10. 2010.

Osnovana je revizijska tvrdnja da su, s obzirom na različitu praksu drugostupanjskih sudova, postavljena materijalnopravna pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Prema odredbi čl. 51. st. 1. ZZO-a za ozljede na radu i oboljenja od profesionalnih bolesti osiguranika i osiguranih osoba, pravne i fizičke osobe osiguravaju u cijelosti sredstva za ostvarivanje prava i obveza iz obveznog zdravstvenog osiguranja, time da su se obvezne osigurati radi rizika iz st. 1. istog članka (st. 2.).

Nadoknadu plaće zbog ozljede na radu ili oboljenja od profesionalne bolesti, kao jedno od prava osiguranika iz zdravstvenog osiguranja (čl. 15. i 19. ZZO-a), obračunava i isplaćuje iz svojih sredstava pravna odnosno fizička osoba kod koje je uposlen osiguranik (čl. 24. st. 1. ZZO-a).

Poslodavac koji, postupajući u skladu s naprijed navedenim zakonskim odredbama, svom radniku isplati nadoknadu plaće za vrijeme bolovanja zbog ozljede na radu koju je uzrokovala treća osoba (štetnik), prema općim propisima o odgovornosti za štetu nije subjekt izvanugovornog odnosa nastalog ozljeđivanjem njegovog radnika i to iz razloga jer na njega nije bila usmjerena štetna radnja.

Slijedom toga, da bi, u situaciji kada je štetna radnja usmjerena na jednu osobu, a posljedice te štetne radnje neizravno pogađaju i drugu osobu, ta druga osoba (kao treći koji stoji izvan odnosa štetnik – oštećenik) na osnovi općih odredbi o odgovornosti za štetu imala pravo na naknadu štete, takvo njezino pravo, kao samostalno pravo prema oštećeniku, mora biti zakonom izričito propisano, kao što je to primjerice u slučaju naročito teškog invaliditeta neke osobe, kada sud može i njezinom bračnom drugu, djeci i roditeljima dosuditi pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne bolove. U protivnom, takva osoba, za razliku od oštećenika, nema pravno na naknadu štete od štetnika.

Isplativši svojoj radnici M. M. G. nadoknadu plaće za vrijeme bolovanja zbog ozljede na radu, osiguranik tužitelja P. d.d. ispunio je svoju zakonsku obvezu iz čl. 51. i 26. ZZO-a.

Prema odredbi čl. 939. st. 1. ZOO-a isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguratelja, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu.

Nije moguća subrogacija osiguratelja u osiguranikova prava prema štetniku u situaciji kada takva prava osiguranika prema osobi odgovornoj za štetu ne postoje, a kako je to pravilno zaključio drugostupanjski sud.

Naime, niti jednom odredbom posebnog zakona (ZZO-a), a niti nekog drugog zakona, nije propisano pravo poslodavca (osiguranika) na povrat nadoknada plaće isplaćenih njegovom radniku zbog ozljede na radu od osobe koja je odgovorna za štetu, kakvo pravo je odredbom čl. 85. toga Zakona izričito propisano za Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje. Iz toga se može zaključiti da bi tek u slučaju kada bi bilo propisano i takvo pravo poslodavca bila moguća subrogacija u osiguranikova prava prema štetniku.

Dakle, budući da osiguranik tužitelja nije imao vlastito pravo zahtijevati povrat isplaćenih nadoknada plaće za vrijeme bolovanja od štetnika, to ne postoji ni takvo pravo koje bi po samom zakonu moglo prijeći na tužitelja kao osiguratelja.

Stoga je drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim.

Slijedom izloženog na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a reviziju je valjalo odbiti kao neosnovanu.

Zagreb, 23. kolovoza 2016.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.