Rev-1293/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1293/02-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Petra Milasa, kao predsjednika vijeća, te Ivana Mikšića, Marijana Ramušćaka, Vlatke Potočnjak- Radej i Gordane Gasparini, kao članova vijeća, u pravnoj stvari I-tužiteljice D. B., II-tužitelja T. B., III-tužiteljice M. B. i I.-t. B. B., svi iz V. V. i svi zastupani po J. J., odvjetniku iz K., protiv tuženika C. o. d.d. Podružnica K., radi naknade štete, odlučujući o reviziji I – IV tužitelja izjavljenoj protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Karlovcu od 08. siječnja 2002. godine br. Gž-1307/01, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu br. P-1517/91 od 04. rujna 2001. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 17. studenog 2004. godine,

p r e s u d i o j e :

Revizija I tužiteljice odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o j e :

Revizije II – IV tužitelja odbacuju se kao nedopuštene.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Karlovcu od 08. siječnja 2002. godine br. Gž-1307/01, potvrđena je presuda Općinskog suda u Karlovcu br. P-1517/91 od 04. rujna 2001. godine, kojom su odbijeni u cijelosti tužbeni zahtjevi I – IV tužitelja, te im je naloženo da tuženiku solidarno naknade parnični trošak u iznosu od 13.720 kn. Protiv drugostupanjske odluke I – IV tužitelji su izjavili reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te predlažu da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz naknadu troška revizije.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a nadležni državni odvjetnik o reviziji se nije izjasnio.

Revizija I tužiteljice nije osnovana, dok je revizija II – IV tužitelja nedopuštena. U odnosu na reviziju I-tužiteljice:

Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91 i dr. - dalje ZPP) na koju temeljem odredbe čl. 386. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, dok tuženik neku drugu bitnu povredu odredbi parničnog postupka niti ne ističe.

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

U provedenom postupku utvrđeno je:

- da je I-tužiteljica teško ozlijeđena u prometnoj nesreći dana 13. rujna 1987. godine za koju je odgovoran osiguranik tuženika, te u ovom parničnom postupku traži naknadu nematerijalne i materijalne štete koja joj je kao posljedica tog štetnog događaja nastala;

- da je u vrijeme štetnog događaja visina osigurane svote po ugovoru o osiguranju (limit osiguranja) iznosila 30. 000. 000,00 tadašnjih dinara;

- da je tuženik isplatio I-tužiteljici na ime naknade štete iz štetnog događaja na ime akontacije dana 11. studenog 1987. godine 800. 000,00 tadašnjih dinara, 17. prosinca 1987. godine daljnjih 800.000,00 tadašnjih dinara, a dana 08. svibnja 1989. godine daljnjih 23.091.685,00 tadašnjih dinara, što sveukupno za I-tužiteljicu iznosi 24.691.685 tadašnjih dinara, a II –IV tužiteljima svakome po 3.500.000,00 tadašnjih dinara, odnosno tuženik je sveukupno I – IV tužiteljima isplatio na ime glavnice 35.191.685,00 tadašnjih dinara, ne računajući kamate i parnične troškove koji se dosuđuju i isplaćuju bez obzira na limit osiguranja;

- da je visina sveukupne štete prema cijenama na dan štetnog događaja iznosila za I- tužiteljicu 33.024.633 tadašnjih dinara, a za II – IV tužitelje po 3.500.000 tadašnjih dinara.

S obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev I-tužiteljice, jer su osnovano smatrali da je tuženik isplatom I-tužiteljici gore navedenog iznosa iscrpio limitiranu svotu osiguranja u odnosu na I-tužiteljicu, čime je u cijelosti ispunio svoju obvezu temeljem ugovora o osiguranju, ali ne iz razloga koje navode nižestupanjski sudovi, da je sveukupno isplaćenom štetom u iznosu od 35.191.685 tadašnjih dinara iscrpljena u cijelosti osigurana svota, već iz slijedećih razloga.

Naime, u situaciji kada postoji više oštećenika i kada je utvrđeno da ukupna šteta po zahtjevima I – IV tužitelja prelazi osiguranu svotu od 30.000.000 tadašnjih dinara, sud bi svakom od I – IV tužitelja trebao dosuditi srazmjerni dio naknade, tako da zbroj dosuđenih iznosa ne prelazi limit obveze tuženika, te po istom principu uzeti u obzir i već isplaćene iznose.

Imajući u vidu sve gore navedeno, i po ocjeni ovoga suda, isplatom I-tužiteljici sveukupnog iznosa od 24.691.685 tadašnjih dinara iscrpljen je srazmjerni iznos naknade od 22.761.000 tadašnjih dinara, koji bi I-tužiteljici pripadao u odnosu na osiguranu svotu srazmjerno njenom udjelu u sveukupnoj šteti.

Suprotno revizijskim navodima da je zbog velike inflacije novca trebalo revalorizirati svotu osiguranja prema indexu rasta cijena na malo do konačne isplate, treba reći da inflatorna kretanja i pad vrijednosti novca u smislu odredbe čl. 394. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 53/91 i dr. –dalje: ZOO) i načela monetarnog nominalizma, nisu zakonska osnova za naknadu štetu, te isključuju odgovornost tuženika za gubitak vrijednosti novca.

Iz svih je navedenih razloga temeljem odredbe čl. 393. ZPP valjalo odlučiti kao u izreci, odbiti reviziju I tužiteljice kao neosnovanu.

U odnosu na reviziju II – IV tužitelja:

Tužitelji pod II – IV izjavili su reviziju protiv drugostupanjske presude kojom je potvrđena prvostupanjska presuda kojom su II i III-tužitelji odbijeni sa tužbenim zahtjevima, svaki u iznosu od 80.000,00 kuna, a IV-tužitelja odbijen sa tužbenim zahtjevom u iznosu od 50.000,00 kn.

U smislu odredbe čl. 10. st. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 112/99, dalje: ZIDZPP), koji je stupio na snagu 6. studenog 1999. godine, o reviziji izjavljenoj protiv pravomoćne odluke drugostupanjskog suda donesenoj poslije stupanja na snagu tog zakona, rješavat će se po odredbama tog zakona.

Stoga se za ocjenu dopuštenosti revizije primjenjuje odredba čl. 4. st. 1. ZIDZPP kojim je novelirana odredba čl. 382. st. 2. i 3. ZPP, i prema kojoj je odredbi mjerodavna vrijednost predmeta spora za dopuštenost revizije, 100.000,00 kn jer je u ovom predmetu drugostupanjska odluka donesena 04. rujna 2001. godine.

Kako se u ovom konkretnom predmetu radi o četiri samostalna tužbena zahtjeva, za ocjenu dopuštenosti revizije mjerodavna je vrijednost predmeta spora svakog pojedinog zahtjeva.

Budući da vrijednost predmeta spora niti jednog tužbenog zahtjeva tužitelja II –IV ne prelazi 100.000,00 kuna, dok se temeljem odredbe čl. 35. Zakona o parničnom postupka kamate ne uzimaju u obzir ako ne čine glavni zahtjev, u smislu novelirane odredbe čl. 382. st. 3. ZPP revizija nije dopuštena, pa je temeljem odredbe čl. 392. ZPP, valjalo odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 17. studenog 2004. godine

Predsjednik vijeća:

Petar Milas, v.r.