Revr-1031/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1031/14-2

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice G. B. iz D., OIB: …, zastupane po punomoćnici K. O., odvjetnici u Z., protiv tuženika D. – d. m. d.o.o. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku D. M., odvjetniku u Z., radi nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu i isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, Stalna služba u Zlataru broj Gžr-2166/2013-2 od 26. veljače 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-7757/10-58 od 30. listopada 2013., u sjednici vijeća održanoj 8. travnja 2015.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom u toč. I./ izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je Odluka o otkazu ugovora o radu tuženika od 16. studenoga 2010., kao i Odluka tuženika od 9. prosinca 2010. nedopuštena, te da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao, i da je tuženik dužan tužiteljicu vratiti na njezino radno mjesto odnosno drugo odgovarajuće radno mjesto sukladno njezinoj stručnoj spremi. Ujedno je odbijen zahtjev tužiteljice za isplatu dospjelih mjesečnih plaća u ukupnom iznosu od 675.278,44 kn sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose i od dospijeća kako je to pobliže navedeno u izreci prvostupanjske presude. Ujedno je prvostupanjskom presudom naloženo tužiteljici da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 58.012,50 kn. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavila tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da ovaj sud prihvati reviziju te preinači pobijanu drugostupanjsku presudu i prihvati tužbeni zahtjev tužiteljice, a podredno da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Tuženik je dostavio odgovor na reviziju u kojem predlaže da se revizija odbaci kao nedopuštena, a podredno da se odbije kao neosnovana.

Revizija nije osnovana.

Temeljem odredbe čl. 392.a) st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP) ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice za utvrđenje nedopuštenom odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tuženika, a slijedom toga predmet spora je i zahtjev tužiteljice za vraćanje na radno mjesto i isplatu plaća od dana donošenja odluke o otkazu ugovora o radu pa do mjeseca lipnja 2013.

U postupku je utvrđeno:

- da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika na radnom mjestu područni menadžer temeljem ugovora o radu vodećeg djelatnika od 1. kolovoza 2010.,

- da joj je tuženik dana 16. studenoga 2010. otkazao ugovor o radu odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu s obrazloženjem da postoji osobita važna činjenica zbog koje nastavak radnog odnosa više nije moguć, obzirom da je tuženik izgubio povjerenje u tužiteljicu zbog njenog ponašanja nakon vođenja razgovora za posao s kandidatima E. T. i A. B.,

- da je u svrhu utvrđenja činjenica nakon pritužbe E. T. i A. B. u svezi provođenja intervjua od strane tužiteljice radi zaposlenja u filijalama tuženika, zakazan sastanak od strane tuženika u Z. za 10. studenoga 2010. na kojem se trebalo utvrditi vjerodostojnost iskaza E. T. i A. B.,

- da su navedene E. T. i A. B. opisale način razgovora s tužiteljicom koji je bio neprimjeren, a između ostalog E. T. je naglasila kako je tužiteljica nakon obavljenog intervjua utjecala na nju da ništa ne govori protiv tužiteljice,

- da tužiteljica nije pristupila dana 10. studenoga 2010. na sastanak u 20,00 sati, odnosno ista je pristupila u 19,00 sati, nakon čega je otišla jer da ima zakazan termin kod liječnika,

- da je tužiteljica u e-mailu koji je poslala upravi društva u Austriju koji je proslijeđen direktoru društva od 12. studenoga 2010. obrazložila svoj odlazak sa sastanka zbog toga što nije imala snage čekati direktora jer je očekivala otkaz,

- da je tijekom 11. studenoga 2010. tužiteljica poslala SMS poruku direktoru društva s prijedlogom da se oko svega dogovore i mirno raziđu, jer će u protivnom biti prisiljena na tužbu i ostale radnje.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi zaključili su da je odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu donesena zakonito, odnosno da je bila ispunjene jedna od pretpostavki iz čl. 108. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 149/09 – dalje: ZR) zbog gubitka povjerenja tuženika u tužiteljicu zbog njenog ponašanja nakon spornog razgovora sa budućim djelatnicama tuženika. Slijedom toga nižestupanjski sudovi odbijaju tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje nedopuštenom odluke o otkazu ugovora o radu, vraćanje na radno mjesto i isplatu plaće za vrijeme izostanka s rada.

Tužiteljica u reviziji ističe revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, te čl. 354. st. 1. u svezi čl. 7., čl. 8., čl. 219. st. 2., čl. 232., čl. 338. st. 4., čl. 221.a) i čl. 365. st. 2. ZPP. Pri tome tužiteljica navodi da pobijana drugostupanjska presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te postoji proturječnost između razloga presude i stanja spisa, da drugostupanjski sud nije odgovorio na sve žalbene navode, da je nepravilno primijenio pravila o teretu dokazivanja obzirom da tužiteljica ne može dokazivati negativne činjenice, da je prvostupanjski sud, a što je prihvatio i drugostupanjski sud, povrijedio odredbu čl. 8. ZPP o načelu slobodne ocjene dokaza. U odnosu na pogrešnu primjenu materijalnog prava tužiteljica ukazuje da nije bilo pretpostavki za donošenje pobijane odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, jer tužiteljica nije počinila tešku povredu obveza iz radnog odnosa, a da nije niti pobijana odluka donesena u roku iz čl. 108. st. 2. ZR.

Nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, jer obje nižestupanjske presude sadrže dostatne razloge o odlučnim činjenicama, nema proturječnosti između izreke i obrazloženja nižestupanjskih presuda niti su razlozi tih presuda u suprotnosti sa stanjem spisa. Nadalje, prvostupanjski i drugostupanjski sud nisu počinili ni ostale povrede odredaba ZPP na koje ukazuje tužiteljica u reviziji, jer je prvostupanjski sud izveo sve dokaze koji su potrebni za utvrđenje odlučnih činjenica te je sukladno čl. 8. ZPP slobodno ocjenjivao svaki dokaz pojedino i sve dokaze u ukupnosti. Nije osnovan niti prigovor tužiteljice da bi bila učinjena povreda odredaba ZPP iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 221. ZPP u svezi primjene pravila o teretu dokazivanja, jer je tuženik u cijelosti u postupku dokazao da je pobijana odluka o otkazu ugovora o radu donesena zakonito. Slijedom navedenog nije u ukupnosti osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Nižestupanjski sudovi pravilno su zaključili na temelju utvrđenih odlučnih činjenica da je pobijana odluka o otkazu ugovora o radu donesena u skladu s odredbom čl. 108. st. 1. i 2. ZR. Naime, tuženik tužiteljici nije otkazao ugovor o radu zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa, nego zbog druge osobito važne činjenice zbog kojih uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka radni odnos nije moguć. Tužiteljica je svojim ponašanjem nakon spornog intervjua sa budućim radnicima tuženika pokušala utjecati na djelatnicu E. T. da ne iznosi ništa protiv tužiteljice, neistinito je prikazala razlog izostanka sa sastanka 10. studenoga 2010., a u svojim porukama nadređenim također je pokazala da nije voljna da se u cijelosti utvrde sve činjenice sa spornog intervjua, nego da ih je pokušala minimizirati.

U smislu odredbe čl. 108. st. 1. ZR izvanredni otkaz ugovora o radu poslodavac može dati radniku i u slučaju da se ne radi o osobito teškoj povredi obveze iz radnog odnosa već da na temelju cjelokupnog ponašanja u svezi određenog događaja i važnih činjenica nastavak radnog odnosa nije moguć. Tužiteljica je kod tuženika bila zaposlena na rukovodećem radnom mjestu, odnosno bila je područni menadžer, i ovaj sud prihvaća u konkretnom slučaju da je tuženik imao osnovanog razloga nakon takvog ponašanja tužiteljice poslije spornog razgovora s budućim djelatnicima E. T. i A. B. zaključiti da daljnji nastavak radnog odnosa tužiteljice kod tuženika nije moguć. Također je potrebno napomenuti da je u smislu odredbe čl. 108. st. 2. ZR tuženik spornu odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu donio u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se temelji izvanredni otkaz, jer je sporna odluka donesena 16. studenoga 2010., a tuženik je odluku temeljio na ponašanju tužiteljice nakon spornog razgovora u razdoblju do zaključno s 12. studenim 2010.

Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su u cijelosti odbili tužbeni zahtjev tužiteljice.

Obzirom da nisu osnovani revizijski razlozi bitne povrede odredaba parničnog postupka, a niti pogrešne primjene materijalnog prava, valjalo je temeljem čl. 393. ZPP reviziju tužiteljice odbiti i presuditi kao u izreci.

Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 155. st. 1. ZPP, te tuženiku nisu priznati troškovi sastava odgovora na reviziju, jer se radi o trošku koji nije bio potreban za vođenje ove parnice.

Zagreb, 8. travnja 2015.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.