I Kr-303/2010-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kr 303/10-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Damir Kosa i Miroslava Šovanja, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Sande Janković, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osuđenog A. B. zbog kaznenih djela iz čl. 331. st. 1. i 2. i dr. Kaznenog zakona, odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno ublaženje kazne, dostavljenom s prijedlogom Općinskog suda u Karlovcu od 21. travnja 2010. godine, br. Kv-80/10 (Kv-32/10), u sjednici održanoj dana 18. svibnja 2010. godine,

r i j e š i o j e :

Odbija se zahtjev osuđenog A. B. za izvanredno ublaženje kazne

Obrazloženje

U postupku neprave obnove kaznenog postupka, presudom Općinskog suda u Karlovcu od 4. veljače 2010. godine, br. Kv-32/10, a koja je postala pravomoćna 18. veljače 2010. godine, osuđen je A. B. zbog kaznenih djela iz čl. 331. st. 1. i 2. dr. Kaznenog zakona na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od trinaest godina i dva mjeseca.

Osuđenik se nalazi na izdržavanju kazne od 13. svibnja 1999. godine, koje vrijeme mu je uračunato u kaznu zatvora na koju je osuđen.

Osuđenik je osobno 15. ožujka 2010. godine podnio zahtjev za izvanredno ublažavanje kazne, navodeći u svome zahtjevu da su se pojavile okolnosti kojih nije bilo kada su sudovi donosili odluku o kazni, odnosno da su mu pojedine okolnosti pogrešno vrednovane u procesu individualizacije kazne, a pojedine okolnosti da mu uopće nisu cijenjene kada su sudovi donosili odluku o kaznama.

Tako kao novu okolnost navodi smrt svoje majke, o čemu ne prilaže nikakav dokaz, dok kao okolnost koja nije vrednovana ističe da je on bio ugroženi svjedok u postupku koji je vođen protiv optuženog Š. M.. Također ističe da su mu sudovi pogrešno uzeli kao otegotnu okolnost da bi on bio multirecidivist.

I Kr 303/10-3

Sud prvog stupnja, dostavljajući spis predmeta sa zahtjevom osuđenika, predložio je da se zahtjev osuđenika za izvanredno ublaženje kazne odbije, a negativan je i prijedlog Državnog odvjetništva Republike Hrvatske.

Zahtjev nije osnovan.

Naime, da bi osuđenik uspio sa podnošenjem zahtjeva za izvanredno ublažavanje kazne potrebno je da u svome zahtjevu istakne okolnosti koje su nastale nakon pravomoćnosti presude ili su postojale i ranije, ali sud za njih nije znao iako su postojale, a one su takvog značaja bi očito dovele do blaže osude.

U konkretnom slučaju osuđeni B. navodi kao novu okolnosti jedino smrt majke, koju tvrdnju uopće ne dokumentira i koja sama za sebe ne bi opravdala primjenu ovog izvanrednog pravnog lijeka, dok u odnosu na okolnost njegovog svjedočenja u drugom postupku u kome bi on imao status ugroženog svjedoka, ista okolnost je bila poznata sudu u Z. prilikom donošenja odluke o kazni.

U odnosu na utvrđenu otegotnu okolnost koja se ogleda u po sudu utvrđenom multirecidivizmu, sa istom okolnošću nemoguće je polemizirati u okvirima ovog izvanrednog pravnog lijeka.

Prema tome, kako osuđenik u svome zahtjevu ne navodi nove okolnosti, niti okolnosti koje bi da su postojale i sudu bile poznate u vrijeme donošenja odluke o kaznama očigledno dovele do blaže osude, to prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske one nisu takovog značaja kako to predviđa čl. 414. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj 110/97.; broj 27/98.; broj 58/99.; broj 112/99; broj 58/02.; broj 143/02. i broj 115/06). Stoga okolnosti istaknute u zahtjevu osuđenog A. B. ne opravdavaju izvanredno ublažavanje kazne.

Kako osuđenik u svome zahtjevu nije naveo okolnosti sa potrebnom kvalitetom u smislu čl. 414. Zakona o kaznenom postupku, valjalo je na temelju čl. 416. st. 6. Zakona o kaznenom postupku odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu, 18. svibnja 2010. godine.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Sanda Janković, v. r.

Ranko Marijan, v.r.