Us I-2409/2024-10 · Upravni sud u Splitu

Poslovni broj: Us I-2409/2024-10

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu toga suda Leandri Mojtić kao sucu pojedincu te Nataši Rogošić zapisničarki, u upravnom sporu tužiteljice NŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Mark Baničević, odvjetnik u Splitu, Vukovarska 28/I, protiv tuženika Centra za restrukturiranje i prodaju, Zagreb, Ivana Lučića 6, OIB: 38083028711, kojeg zastupa opunomoćenica SŽ dipl. iur., radi proglašenja rješenja ništavim, nakon održane usmene i javne rasprave zaključene 1. srpnja 2025., a objavljene 17. srpnja 2025.

p r e s u d i o j e

I. Poništava se rješenje Centra za restrukturiranje i prodaju, Zagreb, KLASA: UP/I-943-06/16-01/67 URBROJ: 360-04-02/05-2024-7 od 13. rujna 2024. te se predmet vraća na ponovni postupak i odlučivanje.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troškova upravnog spora, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Osporavanim Rješenjem tuženika Centra za restrukturiranje i prodaju, Zagreb, KLASA: UP/I-943-06/16-01/67 URBROJ: 360-04-02/05-2024-7 od 13. rujna 2024. odbijen je prijedlog NŽ iz [adresa], ovdje tužiteljice, za proglašavanjem ništavim Rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju Broj: 01-02/92- 07/1191 od 25. siječnja 1994.

2. Protiv osporavanog rješenja tužiteljica je pravodobno podnijela tužbu navodeći da je osporavano rješenje neosnovano i nezakonito te protivno odredbama Zakona o općem upravnom postupku i Zakona o upravljanju državnom imovinom. Da je utvrđenje iz pobijanog rješenja potpuno neosnovano i u suprotnosti sa stanjem spisa i Zakona te da tužiteljica radi nepotrebnog ponavljanja ostaje kod svih dosadašnjih navoda, te da se isti imaju smatrati sastavim dijelom ove tužbe, kao i da Sud po službenoj dužnosti pazi na apsolutnu ništavost upravnog akta, obzirom da je pobijano rješenje tadašnjeg Fonda donijeto bez prethodnog zahtjeva stranaka, a kakav status da je morao biti priznat vlasnicima nekretnina, a na koje stranke da nikada nisu pristale. Stoga da je zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja od strane tuženika, što da je posljedica povrede postupka, došlo i do pogrešne primjene Zakona na štetu tužiteljice. Slijedom navedenog, predlaže da Sud nakon provedenog postupka i održanog ročišta, donese presudu kojom će poništiti osporavano rješenje tuženika i predmet vratiti na ponovni postupak, te tuženiku naložiti da tužiteljici naknadi trošak upravnog spora.

3. Tuženo tijelo u svom odgovoru na tužbu od 15. studenog 2024. osporilo je navode tužbe te je u cijelosti ustrajalo u navodima i razlozima sadržanim u obrazloženju osporavanog rješenja, navodeći da usprkos činjenici kako se tužiteljica u predmetnoj tužbi ne poziva na nikakve konkretne činjenice, niti konkretne dokaze na kojima temelji svoj tužbeni zahtjev, da tuženik ističe slijedeće: da je činjenica da je društveno poduzeće „BLATO“ s.p.o., Blato bilo u zakonskoj obvezi u svom postupku pretvorbe prijaviti predmetne nekretnine te da je iste valjalo procijeniti u društveni kapital poduzeća u postupku pretvorbe.

Da je društveno poduzeće kao subjekt pretvorbe bilo dužno u postupku pretvorbe sukladno članku 2. stavku 1. Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća (Narodne novine, broj: 19/91, 83/92, 84/92, 94/93, 2/94, 9/95, dalje: ZPDP) prijaviti sva sredstva koja je vodilo u svojoj aktivi, pa tako i sporne nekretnine, a tadašnji Hrvatski fond za privatizaciju (dalje: HFP) da je bio dužan prihvatiti takve nekretnine kao dio procijenjenog društvenog kapitala tog poduzeća, bez obzira što poduzeće nije podnijelo potpunu dokumentaciju o stečenom pravu korištenja na tim nekretninama.

Tuženo tijelo navodi da se navedeni pravni stav potvrđuje kroz upravno sudsku praksu te s tim u vezi dostavlja presude Upravnog suda Republike Hrvatske broj: Us-9641/2002-11 od 01.02.2007., broj: Us-7987/2001-9 od 09.11.2006., broj: Us-3830/2008-8 od 12.05.2011. godine. Nadalje, ističe činjenicu kako je provođenje postupka pretvorbe i privatizacije imalo za cilj stjecanje prava vlasništva od strane zakonom određenih osoba nad poduzećem subjektom pretvorbe sukladno članku 4. ZPDP-a, a ne na nekretninama koje je trgovačko društvo nastalo pretvorbom uključilo u procijenjenu vrijednost temeljnog kapitala te da su u protuvrijednosti istih izdane dionice/poslovni udjeli i upisane u sudski registar ili drugu evidenciju.

Dakle, da tužiteljica svoje pravo može ostvarivati kako u sudskom postupku utvrđivanja prava vlasništva na predmetnim nekretninama tako i u upravnom postupku naknade za oduzetu imovinu koji se vodi pred nadležnim tijelom sukladno Zakonu o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (Narodne novine broj 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 18/01, 27/01, 65/01, 118/01, 80/02, 81/02 i 98/19, dalje: Zakon o naknadi). Naime, da činjenica procijenjenosti nekretnina u vrijednost društvenog kapitala u postupku pretvorbe društva, ne može ni na koji način oduzeti ili umanjiti prava tužiteljici, ukoliko se u upravnom postupku naknade koji se vodi pred nadležnim tijelom utvrdi njezin status ovlaštenika naknade te da će ista svoje pravo ostvariti na zakonom propisan način.

Dakle, tuženo tijelo ističe da su odredbom članka 22. Zakona o upravljanju državnom imovinom (Narodne novine, broj: 52/18, 155/23 dalje: ZUDI) propisane djelatnosti i poslovi u nadležnosti CERP-a te stoga ističe činjenicu kako nije u nadležnosti CERP-a, kao što nije bilo niti u nadležnosti HFP-a utvrđivati pravo vlasništva na nekretninama, niti rješavati imovinsko-pravne odnose na nekretninama koje su procijenjene u postupku pretvorbe. Stoga svi navodi podnositeljice prijedloga vezani za utvrđenje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini nisu bili od utjecaja na donošenje odluke u postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu.

Kao dokaz na navedenu tvrdnju poziva se na presude Upravnog suda Republike Hrvatske broj: Us-9641/2002-11 od 01.02.2007., broj: Us-7987/2001-9 od 09.11.2006., broj: Us-3830/2008-8 od 12.05.2011. Zaključno, tuženo tijelo još jednom ističe kako je predmetne nekretnine tada društveno poduzeće „BLATO“ s.p.o., Blato bilo dužno sukladno odredbi članka 2. stavka 1. ZPDP-a procijeniti u vrijednost društvenog kapitala iz kojeg razloga je CERP u okviru svojih zakonskih ovlaštenja donio pobijani akt. Slijedom navedenog, tuženo tijelo smatra da je pravilno utvrdio činjenično stanje i na takvo utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo te predlaže da Upravni sud u Splitu odbije u cijelosti kao neosnovanu tužbu i tužbeni zahtjev tužiteljice, kao i zahtjev za naknadom troškova za vođenje ovog upravnog spora.

4. Podneskom od 1. srpnja 2025., koji je u sudski spis zaprimljen neposredno pred zakazano ročište, tužiteljica je navela da Sud na razloge ništavosti pazi po službenoj dužnosti tijekom cijelog postupka, te da tužiteljica, kao vlasnica predmetnih nekretnina, a ni njen prednik, nikada nisu dali suglasnost na pretvorbu. Pozvala se na odredbu čl. 268. (čl. 267.) „starog” ZUP-a kojom je propisano da se ništavim proglašava rješenje:

2.) koje bi svojom izvršenjem moglo prouzrokovati neko djelo kažnjivo po kaznenom zakonu;

3.) čije izvršenje uopće nije moguće;

4.) koje je donio organ bez prethodnog zahtjeva stranke (čl. 126.), a na koje rješenje stranke nije naknadno izričito ili prešutno pristala;

6.) čije bi izvršenje bilo protivno osnovnim načelima pravnog poretka, a što da i u ovoj pravnoj stvari predstavlja razlog da se pobijani upravni akt proglasi ništavim. Kao dokaz pozvala se na Odgovor Općine Blato od 3. prosinca 2020. god., presudu Općinskog suda u Dubrovniku, Stalne službe u Korčuli posl.br.: P-66/20 od 11. prosinca 2020. s potvrdom pravomoćnosti/ovršnosti, rješenje o ovrsi Općinskog suda u Dubrovniku, Stalne službe u Korčuli, posl.br.: Ovr-124/2021 od 29. ožujka 2022., podnesak ovršenika BŠK Zmaj od 02. 05. 2022. god.

5. Na ročištu koje je pred ovim Sudom održano 1. srpnja 2025. opunomoćenik tužiteljice je u cijelosti ustrajao u navodima tužbe te naveo da je tuženik u odgovoru na tužbu naveo da poduzeće nije podnijelo potpunu dokumentaciju o stečenom pravu korištenja na tim nekretninama, a da predmetno poduzeće nije moglo dostaviti takvu dokumentaciju pošto se radi o nekretnini u vlasništvu tužiteljice, a u upravnom predmetu da je priložen vlasnički list od 1.10.2008. iz kojeg je razvidno da je tužiteljica isključiva vlasnica predmetnih nekretnina. Također je istakao da se cijeli upravni postupak pred tuženikom vodio temeljem nepostojeće odluke od 13.10.1969., a na što da ukazuje i sadržaj odgovora od strane Općine Blato od 3. prosinca 2020. u kojem da se jasno navodi da takva odluka nije pronađena. Stoga je predložio da sud pozove tuženika da dostavi izvornik predmetne odluke iako da je iz samog odgovora Općine Blato jasno da se radi o nepostojećoj ispravi, odnosno odluci, posebno naglašavajući da sve ukazuje da je Odluka Savjeta mjesne zajednice Blato na kojoj se navodi broj 331/69 datirana sa 13. listopada 1969. krivotvorena, a sve navedeno da predstavlja razlog da se pobijano rješenje proglasi ništavnim.

6. Opunomoćenica tuženika je pak navela da u cijelosti ostaje pri navodima iz odgovora na tužbu i obrazloženja pobijanog rješenja. U odnosu na iznesene navode opunomoćenika tužiteljice je istakla da je društveno poduzeće BLATO bilo u zakonskoj obvezi procijeniti predmetne nekretnine s obzirom da su se nalazile u aktivi društvenog poduzeća. Također je naglasila da u postupku pretvorbe društvenih poduzeća, skoro sva poduzeća koja su prošla postupak pretvorbe, nisu imala valjane dokaze za raspolaganje nekretninama iz opće poznatih razloga zanemarivanja i nesređivanja zemljišnih knjiga u bivšoj državi. Da se s vremenom razvila upravno sudska praksa da su društvena poduzeća kroz uvjete pretvorbe sukladno čl. 2. st. 1. Zakona o pretvorbi društvenog poduzeća bila dužna prijaviti sva sredstva koja su vodila u svojoj aktivi pa tako i sporne nekretnine, a da je tadašnji HFP bio dužan prihvatiti takve nekretnine kao dio procijenjenog društvenog kapitala bez obzira što poduzeće nije podnijelo potpunu dokumentaciju o stečenom razlogu korištenja nad drugim nekretninama. Također je istakla da tadašnji HFP nije imao zakonske ovlasti, kao što to danas nema ni CERP, vršiti kontrolu rada Mjesnog odbora Blata, niti vršiti kontrolu pravovaljanosti dokumentacije u postupku pretvorbe.

7. Na temelju ocjene rezultata provedenog upravnog postupka koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja, vođen načelom učinkovitosti, Sud je odbio prijedlog opunomoćenika tužiteljice kojim traži da Sud naloži tuženiku dostavu izvornika Odluke ili ovjerovljene preslike Odluke Savjeta mjesne zajednice Blato na kojoj se navodi broj 331/69, a koja je datirana s 13. listopada 1969., kao suvišan.

8. Sud je izveo dokaze pregledom i čitanjem isprava priloženih spisu, kao i dostavljenog spisa tuženog tijela te svih isprava koje su istom priložene te je zaključio raspravljanje u predmetnom upravnom sporu.

9. Opunomoćenik tužiteljice je popisao i zatražio naknadu troškova upravnog spora.

10. Predmet spora je ocjena zakonitosti osporavanog rješenja Centra za restrukturiranje i prodaju, KLASA: UP/I-943-06/16-01/67 URBROJ: 360-04-02/05- 2024-7 od 13. rujna 2024.

11. Među strankama je sporno je li pravilno i zakonito osporavanim rješenjem odbijen zahtjev NŽ iz [adresa], ovdje tužiteljice, za proglašavanjem ništavim Rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju Broj: 01-02/92-07/1191 od 25. siječnja 1994. kojim rješenjem je dana suglasnost društvenom poduzeću "BLATO" s.p.o., [adresa] na namjeravanu pretvorbu.

12. Među strankama je sporno je li u ponovljenom postupku, u izvršenju Presude i Rješenja Upravnog suda RH broj: Us-2864/2002-12 od 08. rujna 2005. tuženo tijelo postupilo po pravnom shvaćanju i primjedbama Suda sadržanim u citiranoj presudi.

13. Odredbom članka 42. stavka 1. Zakona o privatizaciji (Narodne novine, broj: 21/96, 71/97, 73/00) propisano je da Fond izdaje rješenje kojim se utvrđuju nekretnine koje su procijenjene u vrijednosti društvenog kapitala u postupku pretvorbe na temelju Zakona o pretvorbi.

14. Odredbom članka 58. stavkom 2. Zakona o upravljanju državnom imovinom (Narodne novine, broj: 145/2010, 70/2012) bilo je propisano da HFP prestaje s radom 31. ožujka 2011., a stavkom 3., istog članka, bilo je propisano da Agencija za upravljanje državnom imovinom (dalje: AUDIO) na dan 31. ožujka 2011. preuzima poslove, imovinu, prava, obveze i dr. HFP-a, što znači da je AUDIO pravni slijednik HFP-a.

15. Člankom 50. stavkom 1. i 2. Zakona o upravljanju državnom imovinom (Narodne novine, broj: 145/2010, 70/2012) određeno je da Agencija za upravljanje državnom imovinom (pravni prednik tuženika), na zahtjev stranke, izdaje uvjerenje o nekretninama procijenjenim u temeljni kapital; da je uvjerenje javna isprava o činjenicama o kojima Agencija vodi službenu evidenciju; da se uvjerenje izdaje za potrebe upisa prava vlasništva nekretnina u zemljišne knjige, odnosno polaganja u knjigu isprava; da se uvjerenjem o procijenjenim nekretninama utvrđuju nekretnine koje su procijenjene u vrijednost društvenog kapitala društvenog poduzeća u postupku pretvorbe na temelju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća, odnosno koje su unesene u temeljni kapital trgovačkog društva u postupku privatizacije na temelju Zakona o privatizaciji.

16. Nadalje, 30. srpnja 2013. stupio je na snagu Zakon o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske (Narodne novine, broj 94/2013, 18/2016, 89/2017 — Odluka i Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske) te je sukladno odredbi članka 80. stavka 1. navedenog zakona AUDIO prestao s radom 30. rujna 2013., dok je temeljem odredbe članka 25. istog zakona CERP pravni sljednik u odnosu na sva prava i obveze AUDIO-a, sklopljene ugovore i pokrenute sudske i druge postupke u kojima je AUDIO jedna od stranaka.

25. Odredbom čl. 28. st. 9. Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske propisano je da Centar za restrukturiranje i prodaju u okviru javne ovlasti, između ostalog, u upravnom postupku utvrđuje procijenjenu i neprocijenjenu imovinu u postupku pretvorbe i privatizacije društvenih poduzeća.

17. Odredbama članka 66. Zakona propisan je postupak utvrđivanja procijenjenih i neprocijenjenih nekretnina pa je tako stavkom 1., istog članka, propisano da Centar postupke radi utvrđivanja procijenjenih odnosno neprocijenjenih nekretnina pokreće po službenoj dužnosti ili na prijedlog zainteresirane osobe.

18. Tužba je osnovana, ali iz drugih razloga, a ne razloga koje je tužiteljica navela u tužbi.

19. Iz stanja i sadržaja spisa te obrazloženja osporavanog rješenja nespornim proizlazi da je Presudom i Rješenjem Upravnog suda RH pos. broj: Us-2864/2002-12 od 08. rujna 2005. uvažena tužba JŽ i poništeno rješenje Hrvatskog fonda za privatizaciju KLASA:UP/I-943-06/00-01/22, URBROJ: 563-03-02/07-2002-11 od 19. veljače 2002., uz obrazloženje sadržano u bitnom da tužitelj nije podnio prijedlog za obnovu postupka pretvorbe već da je podnio zahtjev za proglašenje rješenja ništavim iz kojeg razloga HFP nije mogao, a ni trebao navedeni zahtjev razmatrati i rješavati primjenjujući odredbe o obnovi postupka, dok je Rješenjem pod istim posl. br. tužba NŽ odbačena kao nedopuštena.

20. U obrazloženju citirane presude, između ostalog je navedeno: " Iz sadržaja spisa predmeta vidljivo je da je dana 28. veljače 2000. tuženo tijelo zaprimilo zahtjev prvotužitelja JŽ koji traži proglašenje ništavim rješenja Agencije za restrukturiranje i razvoj broj: 01-02/92-07/1191 od 25. siječnja 1994. U svom prijedlogu prvotužitelj pozivajući se na odredbu članka 267. i članka 268. u svezi s člankom 3. Zakona o općem upravnom postupku je predložio Hrvatskom fondu za privatizaciju da proglasi ništavim navedeno rješenje u dijelu kojim je osnovano glavnicom društva, odnosno procijenjenom vrijednošću društvenog kapitala, obuhvaćena i vrijednost nekretnine u iznosu od 418.500 DEM izgrađene na katastarskoj čestici [katastarska čestica] zemljište i građevinski objekt z. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Tuženo tijelo u postupku donošenja osporavanog rješenja zanemaruje zahtjev tužitelja za proglašenje ništavim rješenja te u točki 1. izreke dopušta obnovu postupka pretvorbe okončane rješenjem Hrvatskog fonda za privatizaciju od 25. siječnja 1994., a u točci 2. izreke istog rješenja odbija prijedlog prvotužitelja za obnovu postupka pretvorbe društvenog poduzeća „Blato" okončanog rješenjem Hrvatskog fonda za privatizaciju od 25. siječnja 1994.

Iz sadržaja spisa predmeta nedvojbeno proizlazi da prvotužitelj nije podnio prijedlog za obnovu postupka iz glave XV. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91 i 103/96) te samim tim tuženo tijelo nije moglo, a ni trebalo navedeni zahtjev tužitelja razmatrati i rješavati primjenjujući odredbe o obnovi postupka. Tuženo tijelo je zaprimilo zahtjev za proglašenje rješenja ništavim po odredbama članka 267. i 268. citiranog Zakona te je primjenjujući navedene odredbe i trebalo riješiti podneseni zahtjev.

Valja napomenuti da je izreka rješenja tuženog tijela takva da je točka 1. izreke proturječna točki 2. iste te izreke. Odredbom članka 208. Zakona o općem upravnom postupku propisan je oblik i sastavni dijelovi izreke.

Slijedom navedenoga vidljivo je da je u konkretnom slučaju nesklad između podnesenog zahtjeva tužitelja i donesenog rješenja, uslijed čega je povrijeđen zakon na štetu prvotužitelja te je u skladu s odredbom članka 39. stavkom 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 53/91, 9/92 i 77/92) tužba u odnosu na prvotužitelja uvažena te poništeno osporeno rješenje.

U postupku povodom ove presude tuženo tijelo će postupiti sukladno pravnom shvaćanju Suda i primjedaba Suda u svezi postupka.

Tužba drugotužiteljice NŽ je nedopuštena.

Uvidom u spis predmeta vidljivo je da se drugotužiteljica nije obratila tuženom te nije podnijela zahtjev ni za proglašenje rješenja ništavim niti je o njenom zahtjevu u postupku koji je prethodio donošenju pobijanog rješenja odlučivalo te je očito da se upravnim aktom koji tužbom osporava ne dira u njeno pravo ili njezin neposredni osobni interes utemeljen na zakonu. Navedeno je vidljivo iz podneska tužitelja od 10. rujna 2004. godine zaprimljenog kod ovog Suda u kojem prvotužitelj navodi da je u travnju 2004. sklopio sporazum o uređenju suvlasništva na predmetnim česticama, a ujedno je darovnim ugovorom ustupio kćeri NŽ cijeli svoj naslijeđeni suvlasnički dio tako da je ona postala većinska suvlasnica u 5/12 dijela. Iz navedenog podneska se zaključuje da drugotužiteljica u vrijeme podnošenja prijedloga za proglašenje rješenja ništavim nije ni bila suvlasnica na spornoj nekretnini te stoga nije ni podnijela prijedlog za proglašenje rješenja ništavim jer se upravnim aktom nije ni diralo u njeno pravo i njen neposredni osobni interes utemeljen na zakonu. Stoga je odredbom članka 30. stavkom 1. točkom 3. Zakona o upravnim sporovima tužba odbačena kao nedopuštena jer se upravnim aktom koji se tužbom osporava ne dira u pravo drugotužiteljice niti u njezin neposredni osobni interes utemeljen na zakonu te je slijedom toga odlučeno kao u izreci ove odluke."

21. Dakle, pored naprijed navedenog nespornog utvrđenja ističe se da je u ponovljenom postupku, u izvršenju naprijed citirane presude, valjalo ponovno odlučiti o Zahtjevu JŽ za proglašenjem ništavim rješenja Agencije za restrukturiranje i razvoj broj: 01-02/92-07/1191 od 25. siječnja 1994., kojeg je isti podnio 28. veljače 2000., dok je u odnosu na NŽ tužba odbačena kao nedopuštena uz jasno izražen stav da u vrijeme podnošenja prijedloga za proglašenje rješenja ništavim nije ni bila suvlasnica na spornoj nekretnini te stoga nije ni podnijela prijedlog za proglašenje rješenja ništavim jer se upravnim aktom nije ni diralo u njeno pravo i njen neposredni osobni interes utemeljen na zakonu, dakle da ista nije stranka u postupku, a što tuženo tijelo nije učinilo.

22. Navedeno nesporno utvrđenje proizlazi i iz podneska odvjetnika Željka Šuška kao opunomoćenika NŽ rođ. JŽ od 12. prosinca 2005. kojim traži da se u nastavku postupka u ovoj upravnoj stvari NŽ prizna pravo stranke prema odredbi čl. 139. Zakona o općem upravnom postupku, te kojim podneskom ustraje u svim navodima prijedloga, kao i tužbe upućene Upravnom sudu Republike Hrvatske, iako je naprijed citiranom Presudom i Rješenjem Upravnog suda RH Us-2864/2002-12 od 08. rujna 2005. jasno izražen pravni stav u odnosu na NŽ i tužba odbačena kao nedopuštena.

23. Nadalje, valja istaći da o podnesenom prijedlogu NŽ rođ. JŽ od 12. prosinca 2005. da joj se prizna svojstvo stranke u predmetnom upravnom postupku nije odlučeno, a kako to i proizlazi iz obrazloženja osporavanog rješenja, koje je predmet ocjene zakonitosti u ovom upravnom sporu.

24. Dakle, u samo izloženom, pored nespornih činjenica da je upravni postupak koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja pokrenut na Zahtjev JŽ od 28. veljače 2000. za proglašenjem ništavim rješenja Agencije za restrukturiranje i razvoj broj: 01-02/92-07/1191 od 25. siječnja 1994., a da o njegovom zahtjevu nije odlučeno u ponovljenom postupku u izvršenju naprijed citirane Presude i Rješenja Upravnog suda RH Us-2864/2002-12 od 08. rujna 2005. već je osporavanim rješenjem odbijen zahtjev NŽ , ovdje tužiteljice, koja takav zahtjev nije ni podnijela, te koja nije ni stranka u upravnom postupku pokrenutom na zahtjev stranke JŽ od 28. veljače 2000., niti joj je to pravo priznato budući da upravo tijelo nije odlučilo o njenom zahtjevu od 12. prosinca 2005. da joj se prizna svojstvo stranke u predmetnom upravnom postupku, to se osporavano rješenje tuženog tijela ne može ocijeniti zakonitim.

25. Odredbom čl. 168. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj: 47/09 i 110/21) propisano je da će se postupci započeti do stupanja na snagu ovoga Zakona nastaviti i dovršiti prema odredbama Zakona o općem upravnom postupku (»Narodne novine«, br. 53/91. i 103/96., dalje ZUP/96).

26. Slijedom navedenog, a kako je postupak u ovoj upravnoj stvari započeo podnošenjem Zahtjeva [adresa] JŽ od 28. veljače 2000. za proglašenjem ništavim rješenja Agencije za restrukturiranje i razvoj broj: 01-02/92-07/1191 od 25. siječnja 1994., to je u ponovljenom postupku, u izvršenju Presude i Rješenja Upravnog suda RH Us-2864/2002-12 od 08. rujna 2005., tuženo tijelo dužno odlučiti o podnesenom zahtjevu pridržavajući se pravnog shvaćanja i primjedbi Upravnog suda RH, sada Visokog upravnog suda izraženog u citiranoj Presudi i Rješenju, te pravnog shvaćanja ovog Suda, pravilnom primjenom odredbi ZUP-a/96.

27. Pored navedenog, tuženom tijelu se skreće pozornost da se JŽ nije očitovao na podnesak CERP-a od 02. srpnja 2024. kojim je bio pozvan da se izjasni ustraje li u podnesenom prijedlogu, kao i činjenica da predmetni podnesak JŽ nije bio uredno dostavljen jer iz spisa predmeta ne proizlazi da bi odvjetnik Željko Šušak bio njegov opunomoćenik, niti je spisu priložena njegova punomoć za zastupanje JŽ, pa se stoga navedena dostava ne može smatrati urednom.

28. Slijedom naprijed navedenog, valjalo je primjenom odredbe čl. 117.st. 1. ZUS-a poništiti osporavano rješenje te predmet vratiti na ponovni postupak i odlučivanje te odlučiti kao pod točkom I. izreke.

29. Odredbom 147. ZUS-a je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano.

30. Iako je Sud poništio osporavano rješenje tuženog tijela, po ocjeni ovog Suda tužiteljica nije uspjela u predmetnom upravnom sporu, radi čega je odbijen zahtjev opunomoćenika tužiteljice za naknadom troškova upravnog spora. Radi navedenog, odlučeno je kao pod točkom II. izreke.

U Splitu 17. srpnja 2025.

S U D A C

Leandra Mojtić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda za Visoki upravni sud, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje presude.

DNA:

- tužiteljici po opunom.

- tužiteljicu pozvati na uplatu pristojbe za tužbu u iznosu od 53,09 eura i pristojbe za presudu u iznosu od 66,36 eura

- tuženiku

- tuženiku povrat spisa tuženog tijela, po pravom.

- u spis

- kal. do 30.08.2025.