I Kž-220/2014-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 220/14-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja, mr. sc. Marijana Svedrovića, mr. sc. Branka Brkića i Lidije Grubić Radaković, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženika M. H., zbog kaznenog djela iz čl. 192. st. 3. i 5. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 – dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Splitu od 19. veljače 2014. broj K-98/08, u sjednici održanoj dana 14. svibnja 2015.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom, temeljem čl. 354. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 62/03 – pročišćeni tekst i 115/06 – dalje u tekstu: ZKP/97) oslobođen je od optužbe opt. M. H. da bi počinio kazneno djelo spolnog odnošaja s djetetom iz čl. 192. st. 3. i 5. KZ/97, činjenično i pravno opisano u izreci te presude.

Ujedno je odlučeno da troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava, sukladno čl. 123. ZKP/97.

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjeno sudsko vijeće.

I Kž 220/14-4

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Shodno odredbi čl. 257. st. 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 145/13) i pravnom shvaćanju sjednice Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 29. svibnja 2014. postupak je pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske, kao drugostupanjskim sudom, nastavljen po odredbama Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08).

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

Žalba nije osnovana.

Nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP/08 time što je prvostupanjski sud odbio provesti novo psihijatrijsko-psihologijsko vještačenje ošt. D. Š. po drugim vještacima.

Naime, državni odvjetnik smatra da je psihijatrijski vještak dr. B. U. u postupku dao dva proturječna nalaza i mišljenja, jer pri prvom vještačenju oštećenice od 17. srpnja 2006. ničim nije doveo u sumnju vjerodostojnost njezinog iskaza pred sudom, dok je prilikom novog vještačenja od 2. svibnja 2009., zajedno s vještakom psihologom prof. N. R., ustvrdio da se njezin iskaz na sudu ne može ocijeniti vjerodostojnim. Takav nalaz i mišljenje, smatra državni odvjetnik, sam je sebi proturječan i u suprotnosti s medicinskom dokumentacijom koju su tijekom terapije sačinili liječnici psihijatri dr. S. B., dr. S. K. i dr. V. M., a što je psihijatrijskom vještaku bilo poznato već pri prvom vještačenju. Kako je psihijatrijski vještak iste činjenice različito tumačio, za što nije dao uvjerljive razloge, to postoje osnove sumnje u točnost danog mišljenja pa je sud prvog stupnja, sukladno čl. 256. i 257. ZKP/97, trebao zatražiti mišljenje drugih vještaka.

Ovi navodi žalbe nisu prihvatljivi. Naime, prema postojećim sudskim nalozima u spisu, vještak je u prvom navratu dao stručno mišljenje da li je posljedicom kaznenog djela došlo do teškog narušenja zdravlja oštećenice, što je bilo relevantno za opstojnost kvalifikatorne okolnosti terećenog kaznenog djela, dok je u drugom navratu, zajedno s vještakom psihologom, ocjenjivao sposobnost oštećenice za davanje vjerodostojnog iskaza u postupku. Kako se, dakle, psihijatrijski vještak tijekom postupka očitovao o različitim pitanjima, to njegov nalaz i mišljenje nije sam sebi proturječan glede ocjene vjerodostojnosti iskaza oštećenice.

Osim toga, psihijatrijskom vještaku je tijekom vještačenja od 2. svibnja 2009. predočena nova medicinska dokumentacija tj. nalaz ginekologa mr. sc. M. M. od 20. studenog 2002., a nalaz i mišljenje rezultat je kombiniranog vještačenja u suradnji s vještakom psihologom prof. N. R., što prethodno nije bio slučaj.

Pri tome, pogrešno se žalbom tvrdi da je psihijatrijski vještak pri prvom vještačenju raspolagao medicinskom dokumentacijom sačinjenom po psihijatrima dr. S. B., dr. S. K. i dr. V. M. koji su tijekom psihoterapije utvrdili da je oštećenica bila seksualno zlostavljana.

I Kž 220/14-4

Uvidom u spis nađene su isključivo službene bilješke o obavljenim informativnim razgovorima s navedenim liječnicima, ali ne i njihovi medicinski nalazi, kao materijalni dokazi, niti je takva medicinska dokumentacija pročitana na glavnoj raspravi. Stoga su mjerodavni podaci o tijeku liječenja oštećenice dobiveni tek ispitivanjem dr. S. B. i dr. S. K. kao svjedoka na glavnoj raspravi, a ne prije toga tj. u okviru otpusnog pisma KBC S. od 25. studenog 2002. (list 31 i 32 spisa), kako pogrešno tvrdi žalitelj. S obzirom da je psihijatrijski vještak u dva navrata neposredno iskazivao na glavnoj raspravi odgovarajući na pitanja stranaka, pri čemu mu u žalbi isticana medicinska dokumentacija nije predočena, to se ne može tvrditi da je njegov nalaz i mišljenje s tog aspekta nepotpun ili sam sebi proturječan. Slijedom izloženog, neovisno o tome što se psihijatrijski vještak dr. B. U. u svom nalazu i mišljenju nepotrebno očitovao i o nekim pitanjima koja spadaju isključivo u djelokrug ocjene suda, nije bilo potrebe za provođenjem novog psihijatrijskog vještačenja oštećenice po drugim vještacima niti je odbijanje takvog prijedloga optužbe bilo od utjecaja na zakonitost presude.

Pobijajući utvrđeno činjenično stanje državni odvjetnik traži preocjenu iskaza ošt. D. Š. ukazujući da je ona, kako na sudu, tako i pred stručnim osobama, dosljedno opisivala na koji način ju je optuženik seksualno zlostavljao, a u postupku nije utvrđen kakav motiv za lažno terećenje. O tome, osim liječnika terapeuta, imaju saznanja i udomiteljica oštećenice, svjedok M. Z., te majka oštećenice Z. V. kojoj je rekla "da ju je M. jebo". Okolnost da je ginekološkim pregledom utvrđena spolna intaktnost oštećenice, ne isključuje mogućost obavljanja spolnih odnošaja s obzirom na rastezljivost himena i činjenicu da oštećenica nije detaljno ginekološki pregledana. S obzirom da je oštećenica nakon inkriminiranog perioda izmijenila svoje ponašanje te je u par navrata pokušala suicid, to je kao vjerodostojan trebalo prihvatiti njezin iskaz, naročito onaj iz istrage. Također, činjenično stanje je nepotpuno utvrđeno, s obzirom da je prvostupanjski sud odbio provesti neke dokazne prijedloge optužbe. Stoga se predlaže pobijanu presudu ukinuti i vratiti na ponovno suđenje.

Nasuprot tome, ovaj sud prihvaća zaključke prvostupanjskog suda da nema pouzdanih dokaza o učinu terećenog kaznenog djela.

Naime, s obzirom na izostanak bilo kakvih materijalnih ili personalnih dokaza iz vremena učina inkriminiranog kaznenog djela (1998. - 2002.g.), prvostupanjski sud pravilno uočava da je terećenje oštećenice jedini neposredni dokaz kojeg, u kontekstu poricanja optuženika i drugih proturječnih dokaza, treba kritički ocijeniti, poglavito s aspekta njezinih psihičkih tegoba vidljivih iz medicinske dokumentacije i provedenog psihijatrijsko- psihologijskog vještačenja. Ostali svjedoci na koje žalba ukazuje tj. iskazi M. Z., Z. V., te liječnika psihijatara koji su provodili liječenje oštećenice imaju tek posredan karakter i kao takvi mogu biti relevantni za utvrđivanje činjeničnog stanja tek kada se utvrdi istinitost onoga što im je oštećenica ispričala.

Analizom iskaza oštećenice samog za sebe, uočljivo je da ona, iako tereti optuženika u istrazi i na glavnoj raspravi, nije dosljedna u pogledu broja i načina obavljanja spolnih odnošaja. Naime, iako u istrazi govori o najmanje pet spolnih odnošaja koje je oštećenik izvršio na način da je svoje spolovilo stavljao u njezinu vaginu, tek na glavnoj raspravi tvrdi i da je morala trpjeti oralne spolne odnose. Osim toga, glede brojnosti tih spolnih odnošaja svjedok dr. S. K., koja je psihijatrijski liječila oštećenicu, iskazuje da je optuženik, prema

I Kž 220/14-4

onom što je čula od oštećenice, gotovo svakodnevno penetrirao u njezino spolovilo kroz tri godine tj. sve dok nije bila smještena u obitelj udomitelja. Spomenuta liječnica zaključuje da je oštećenica bila visoko traumatizirana odnosom majke, seksualnim iskorištavanjem od strane više osoba te zbog čestog mijenjanja boravišta što je kod nje stvorilo dojam da nije poželjna.

Nadalje, činjenica je da oštećenica u vrijeme događaja o tome nikome nije govorila, a da je do otkrivanja kaznenog djela došlo tek protekom jedne godine i to tijekom liječenja oštećenice pod tada postavljenom dijagnozom epilepsije, emocionalnih smetnji i pokušaja suicida. Prema liječničkoj dokumentaciji Poliklinike za rehabilitaciju osoba sa smetnjama u razvoju, Split, od 10. studenog 2003., kod oštećenice nakon epileptičnog napadaja zaostaje amnezija te ona u okviru snova i prisjećanja događaja stvara sliku seksualnog zlostavljanja od strane očuha i majčinih "klijenata". Ranija medicinska dokumentacija, suprotno tvrdnji državnog odvjetnika, ne sadrži konstatacije o seksualnom zlostavljanju oštećenice. Jednako proizlazi i iz iskaza udomiteljice, svjedoka M. Z. koja opisuje da se oštećenica tijekom oporavka počela u snu prisjećati raznih stvari, budna je sanjala i čudno se ponašala, govorila besmislice, a nakon prvog pokušaja suicida u travnju 2003., u bolnici joj je rekla da ju je očuh seksualno zlostavljao nakon rođenja sestre S. Tek nakon toga obaviještene su stručne osobe Centra za socijalnu skrb S. te podnesena kaznena prijava protiv optuženika dana 17. listopada 2003.

Ošt. D. Š. ispitana na glavnoj raspravi iskazuje da se ona prisjetila seksualnog zlostavljanja od strane optuženika kroz vraćanje pojedinih slika (flash-back) te da joj je teško odgovoriti da li su to bila stvarna događanja ili nešto što je sanjala, tu zbrku je nastojala zaboraviti. Upitan na glavnoj raspravi od 13. ožujka 2013., psihijatrijski vještak dr. B. U. ukazuje da spoznaje dobivene kroz noćne more, polusvjesna stanja ili flash-backove ne spadaju u apsolutno sigurne dokaze.

Osim navedenog, iskaz oštećenice treba dovesti u vezu s nalazom ginekologa KB S. mr. sc. M. M. od 30. studenog 2002. iz kojeg proizlazi da je ona u vrijeme pregleda bila virgo intacta. Taj podatak svakako obeskrepljuje njezine tvrdnje o višekratnim i potpunim spolnim odnošajima sa optuženikom na način kako to opisuje. Iako je točno da prilikom ginekološkog pregleda, vezano za dijagnozu uroinfekta, himen oštećenice nije detaljno pregledan, na što žalba ukazuje, treba uzeti u obzir nalaz i mišljenje vještaka ginekologa prof. dr. S. O. i vještaka sudske medicine doc. dr. sc. V. P. prema kojem bi, u dobi oštećenice od 11 – 14 godina, kod potpunog spolnog odnošaja s odraslom muškom osobom, osim razdora djevičnjaka, trebale zaostati i druge ozljede genitalnog područja (razdor rodnice, međice i sl.) koje kod oštećenice nisu nađene pa vještaci suglasno zaključuju da do potpunog spolnog odnošaja, onako kako to opisuje oštećenica, nije došlo.

Iz izloženog proizlazi da, suprotno tvrdnji žalbe, nalaz i mišljenje psihijatrijskog vještaka dr. B. U. te vještaka psihologa prof. N. R. o nevjerodostojnosti iskaza oštećenice, nije bio presudni, već samo kontrolni dokaz koji potkrepljuje zaključak da se samo na takvom terećenju oštećenice ne može zasnovati osuđujuća presuda.

Provođenje novog psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja oštećenice ne bi bitnije utjecalo na utvrđivanje drugačijeg činjeničnog stanja, tim više što i stručni svjedok, psihijatar dr. D. D. ocjenjuje da se, zbog proteka vremena (13 godina) te kontaminacije iskaza

I Kž 220/14-4

oštećenice dosadašnjim ispitivanjem tijekom postupka i terapijskih seansi, novim vještačenjem vrlo vjerojatno ne bi moglo sa sigurnošću utvrditi da li joj je iskaz vjerodostojan ili nije, jer bi teško bilo odrediti što je od iskaza sjećanje, a što rekonstrukcija koja je rezultat brojnih promjena u psihičkim resursima i socijalnim utjecajima.

U svakom slučaju, ocjena istinitosti onoga što je oštećenica izjavila u isključivoj je domeni suda, a to je ovdje osigurano, kako usporedbom onoga što je govorila tijekom postupka, tako i kontekstom otkrivanja djela te dovođenjem njezinog iskaza u vezu s drugim, proturječnim dokazima, prvenstveno činjenicom da je utvrđena njezina spolna intaktnost. Stoga odbijanjem prijedloga za novo vještačenje oštećenice, kao i ispitivanje njezinog terapeuta dr. V. M. (čije pozivanje na sud u više navrata nije uspjelo), činjenično stanje nije ostalo nepotpuno utvrđenim, kako pogrešno smatra žalitelj.

Što se tiče ostalih dokaza na koje žalba ukazuje, treba reći da majka oštećenice, svjedok Z. V., iako joj je oštećenica naknadno rekla da ju je optuženik spolno zlostavljao, sama ne vjeruje da je to istina, kao i brat oštećenice P. Š. koji je u kritično vrijeme spavao s oštećenicom u istoj sobi. Eventualna želja ovih svjedoka da olakšaju optuženikov položaj u postupku nije vjerojatna, s obzirom da je izvanbračna zajednica s majkom oštećenice davno prestala te oni više nisu u kontaktu.

Polazeći od toga da terećenje oštećenice s aspekta vjerodostojnosti nije moglo biti sa sigurnošću prihvaćeno, to i iskazi stručnih osoba kojima je oštećenica govorila o događaju, kao posredni dokazi, nemaju potreban značaj kakav im žalba pridaje.

Slijedom izloženog, a imajući u vidu i da optuženik dosljedno poriče učin kaznenog djela, žalbom državnog odvjetnika nije s uspjehom doveden u sumnju zaključak o nedokazanosti kaznenog djela iz optužnice, pa je oslobađajuća presuda protiv optuženika, i po ocjeni ovog suda, u svemu pravilna i zakonita.

Kako time žalba državnog odvjetnika nije osnovana, a ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede na koje ovaj sud, u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 482. ZKP/08, odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 14. svibnja 2015.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Martina Slunjski, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.