Kžm-2/2008-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Kžm 2/08-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ileane Vinja, kao predsjednice vijeća, te Zlate Lipnjak-Bosanac, Melite Božičević-Grbić, Ranka Marijana i Miroslava Šovanja, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. S. J. zbog kaznenog djela iz čl. 192. st. 2. KZ, odlučujući o žalbi optuženika podnijetoj protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici od 17. listopada 2007., br. Kzm-4/03, u sjednici održanoj 9. srpnja 2009., u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Marinke Orilić,

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba opt. S. J., te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Velikoj Gorici proglašen je krivim opt. S. J. zbog kaznenog djela iz čl. 192. st. 2. KZ, te osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina, u koju mu je kaznu uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru, kako to proizlazi iz izreke pobijane presude.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik, po svom branitelju, odvjetniku H. K. iz Z., a iz žalbenih osnova bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te povrede kaznenog zakona, sve s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovljeni postupak pred potpuno izmijenjenim vijećem, ili podredno preinači i optuženiku izrekne blaža kazna zatvora.

Odgovor na žalbu nije podnijet.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske u svom pismenom mišljenju koje je stavljeno na temelju čl. 373. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02 i 115/06, u nastavku ZKP) predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

Žalba optuženika nije osnovana.

U žalbi optuženika naznačuje se apsolutno bitna postupovna povreda iz čl. 367. st. 2. ZKP u svezi sa čl. 9. st. 2. ZKP tvrdnjom da u istražnom zapisniku od 1. srpnja 2003. nigdje nije naznačeno da se to ročište snima, niti tko obavlja snimanje, a video vrpca korištena je kao dokaz u ovom kaznenom postupku, i prikazana na ročištu 14. siječnja 2004., te se njome koristila i psihologijska vještakinja kod davanja nalaza i mišljenja, zbog čega smatra žalba, navedeni zapisnik trebalo je izdvojiti kao nezakoniti dokaz jer se na njemu nije mogla temeljiti osuđujuća presuda.

Protivno izloženim tvrdnjama žalitelja, izložene apsolutno bitne postupovne povrede nema kada je u čl. 119. st. 2. i 4. Zakona o sudovima za mladež (u daljem tekstu: ZSM) propisano da se dijete koje je oštećeno kaznenim djelom iz čl. 117. ZSM ispituje pomoću psihologa, pedagoga ili druge stručne osobe, a ispitivanje svjedoka, oštećenika djelom, snima se putem tehničkog uređaja za prijenos slike i zvuka (LINKA) bez nazočnosti istražnog suca i stranaka, a u prostoriji gdje se svjedok nalazi, tako da mu stranke mogu postavljati pitanja, ali samo putem istražnog suca, te psihologa, pedagoga ili druge stručne osobe.

Istovremeno, odredbom st. 4. čl. 119. ZSM propisano je da će se uvijek na glavnoj raspravi pročitati zapisnik o iskazu svjedoka, odnosno reproducirati snimka ispitivanja.

Sud prvog stupnja u cijelosti je ispoštovao citirane zakonske odredbe čl. 119. st. 2. i 4., ZSM pa nema izložene apsolutno bitne postupovne povrede iz čl. 367. st. 2. ZKP, to tim više što su odredbe čl. 119. st. 1., 2. i 4. ZSM ionako samo instruktivne norme, i njihovim nepridržavanjem, kojima se propisuju standardi kod ispitivanja djeteta ili maloljetne osobe oštećenog dijelom, nije nezakonit dokaz u smislu čl. 9. st. 2. ZKP, pa nije niti na drugi način ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

Uz navedeno, ispitivanje djeteta oštećenice u istrazi izvršeno je u nazočnosti branitelja optuženika, koji se osobno mogao uvjeriti u pouzdanost iskaza oštećenice, osim toga, obrana nije imala nikakvih primjedbi na zapisnik s istražnog ročišta.

Istina, dijete oštećenica je na ročištu 7. rujna 2004. izvanraspravno saslušana u nazočnosti više suradnice Županijskog suda u Zagrebu mr. M. G., na koje ročište je uredno bio pozvan i branitelj optuženika, koji je svoj izostanak ispričao, te zatražio kopiju zapisnika, čemu mu je udovoljeno prema priloženoj povratnici od 17. rujna 2004.

Osim navedenog, uz suglasnost stranaka, u dva navrata čitan je iskaz djeteta oštećenice E. H. od 1. srpnja 2003., te od 7. rujna 2004., a nakon čitanja branitelj optuženika nije imao primjedbe.

Pritom je bitno naglasiti da se razlog izvanraspravnog saslušanja oštećenice nalazi u činjenici da se optuženik, nakon ukidanja pritvora, nije pridržavao mjere opreza, već je svakodnevno obilazio sigurnu kuću u O., u kojoj je bila smještena oštećenica zajedno s majkom i mlađim bratom po Centru za socijalnu skrb V. G. što je rezultiralo vidnim pogoršanjem njenog zdravstvenog stanja na psihičkom planu, u vidu reaktivnih psihotičnih stanja u kojima je dominiralo, pred utvrđene anksioznosti i depresivnosti, još i enureza, kako to proizlazi iz medicinske dokumentacije Poliklinike za zaštitu djece G. Z..

Nema stoga izložene apsolutno bitne postupovne povrede iz čl. 367. st. 2. ZKP u svezi s čl. 9. st. 2. ZKP.

Okolnost da se prije izvanraspravnog ispitivanja djeteta oštećenice, obrana nije protivila takovom izvanraspravnom ispitivanju, a uz navedeno u dva navrata, uz suglasnost stranaka čitan je i zapisnik o ispitivanju oštećenice od 7. rujna 2004., bez ikakovih primjedbi od strane obrane, istovremeno ukazuje da nije povrijeđeno optuženikovo pravo obrane, što niti je sud prvog stupnja ovakovim postupanjem počinio relativno bitnu postupovnu povredu iz čl. 367. st. 3. u svezi sa čl. 331. st. 1. toč. 4. ZKP, niti je odluka o izvanraspravnom saslušanju oštećenice, a zbog novonstalih okolnosti vezanih za pogoršanje zdravstvenog stanja oštećenice, bila nezakonita, a još je manje utjecala na donošenje u cjelini zakonite i pravilne presude.

Nije stoga u cjelini ostvarena žalba optuženika zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka.

Obrazlažući žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja osporava se zaključak suda prvog stupnja o kaznenoj odgovornosti oštećenika, u dijelu koji se temelji na iskazu oštećenice, kao i provedenom psihologijskom vještačenju po vještakinji prof. mr. J. Z., i ukazuje da je sud prvog stupnja jednostrano prihvatio iskaz oštećenice, a propustio je saslušati predstavnika Centra za socijalnu skrb V. G., kao i psihologinju navedenog Centra S. G., koje osobe, tijekom provođenja mjera obiteljsko pravne zaštite, nisu imale saznanja da optuženik zalazi u kuću oštećenice. Međutim, ne radi se o spornoj činjenici, jer to priznaje i sam optuženik u svojoj obrani, a tvrdnja žalbe o tome da psihologinja navedenog Centra u svojem izvješću navodi podatak da se oštećenica nastoji prikazati u socijalno poželjnom svijetlu nije odlučujuća, jer je u prirodi svakog čovjeka, pa tako i djeteta, da tom teži.

Uz navedeno žalba smatra, da je osnovni uzrok emocionalne i socijalne ustrašenosti, te depresivnog stanja oštećenice, obiteljsko nasilje od strane oca kojem su dijete, kao i majka djeteta bili izloženi.

Međutim, ni za ovaj drugostupanjski sud nema dvojbe, a što proizlazi iz provedenog psihologijskog vještačenja, prof. mr. J. Z. da je i situacija u obiteljskom domu oštećenice pridonijela sindromima posttraumastkog stresnog poremećaja. Osim toga, u epikrizi nalaza psihologijskog vještaka osnovni uzrok anksiozno depresivnih simptoma kod oštećenice su upravo radnje spolnih zlostava kojima je oštećenica bila izložena pune dvije godine, a tek pri kraju inkriminiranog razdoblja (od početka 2003. godine), nakon što su poduzete mjere obiteljsko-pravne zaštite od strane nadležnog Centra evidentira se obiteljsko nasilje, poglavito usmjereno prema majci djeteta, od strane oca djeteta.

Uz navedeno, suprotno žalbenim tvrdnjama žalitelja, sud prvog stupnja je dao potpune i prihvatljive razloge u kojima je naznačio zašto vjeruje oštećenici u odnosu na izvršene radnje spolnih zlostava u vidu bludnih radnji, te spolnom odnošaju izjednačenih spolnih radnji, pri čemu se oštećenica o svakoj izloženoj činjenici detaljno izjasnila, dajući pritom i vremensku oznaku vršenja tih radnji.

Da se ne radi o lažnom terećenju optuženika za sve utvrđene nasilne spolne radnje proizlazi iz one ocjene vjerodostojnosti iskaza oštećenice koje je dala vještakinja prof. mr. J. Z. koja je posebno naglasila da je situacija u obiteljskom domu, vezana za nedostatak pažnje i emocionalne bliskosti i podrške roditelja, kao i fizička odsutnost roditelja uvjetovali su izloženost djeteta utjecaju drugih osoba, što je iskoristio i optuženik, vršeći pune dvije godine radnje spolnih zlostava nad oštećenicom.

Žalba prigovara citiranom nalazu i mišljenju, kao i dopuni mišljenja na glavnoj raspravi smatrajući da je rađeno bez pravog intervjua s oštećenicom i bez prava psihološke obrade oštećenice.

Suprotno tome, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, u svemu je ispravno sud prvog stupnja prihvatio nalaz i mišljenje, kao i dopunu mišljenja navedene psihologijske vještakinje, jer se radi o sveobuhvatnom psihologijskom vještačenju i koje svoju podlogu ima u razgovorima, motrenjima, te primjenom većeg broja psihologijskih tekstova, kao i pribavom hetero podataka, a na temelju tih naučnih metoda vještakinja je našla da se oštećenici može vjerovati, da nije sklona izmišljanju događaja, već svaki puta postupanje optuženika prema njoj opisuje kao „strašno iskustvo“, a primjenom projektivne tehnike odgovori oštećenice govore o dubokom emocionalnom proživljavanju onoga što joj se dogodilo na polju seksualnosti.

Sve to ukazuje i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda na potpunu i pravilnu ocjenu vjerodostojnosti svjedočkog iskaza oštećenice po sudu prvog stupnja koja se ocjena temelji ne samo na provedenom psihologijskom vještačenju, kao i mišljenju navedene vještakinje da djetetu treba vjerovati, već i na kontrolnim činjenicama, a prije svega iskazu svjedokinje B. P., razrednice oštećenice, jedine osobe kojoj se oštećenica povjerila riječima da je „silovana“, a sama u uočila povremenu psihičku odsutnost oštećenice, što istovremeno i govori u prilog utvrđenju suda prvog stupnja o nepostojanju motiva lažnog prijavljivanja od strane obitelji oštećenice jer ista doista nije bila prijavitelj djela.

S druge strane, nedostatak ozljeda spolovila, što se posebno prigovara u žalbi optuženika, ne govori sama po sebi u prilog obrane optuženika da djelo nije počinio, kada iz iskaza svjedokinje dr. N. Š.-D., ginekologinje, proizlazi da je do penetracije prstom optuženika u spolovilo oštećenice moglo doći, neovisno o tome što su izostale vidljive vanjske površinske ozljede, koje u pravilu mogu zacijeliti da se čak ni ne uoči ožiljak, a što posebno proizlazi i iz iskaza oštećenice koja je, opisujući radnje spolnih zlostava u vidu opetovanih spolnih radnji izjednačenih spolnim odnošajem iskazala da je trpjela, ne samo nelagodu, već i bol.

Za žalitelja je nadalje sporna okolnost da očevid u kući optuženika u Š. S. nije obavljen u nazočnosti oštećenice. Ovdje, prije svega, treba reći da je obrana tijekom postupka u više navrata stavljala prijedlog za obavljanje očevida kako bi se utvrdila istinitost tvrdnje oštećenice da je bježeći od optuženika skakala kroz prozor kuhinje u prizemlju na podest ispred ulaznih vrata u kuću. Obavljenim očevidom sud je utvrdio da je ta mogućnost realna i da dijete u dobi od osam do 10 godina može izvršiti navedenu radnju, to tim više jer se radi o kuhinjskom prozoru u prizemlju kuće do kojeg se nalazi podest kojim se ulazi u kuću. Međutim, ono što žalitelj prigovara nije procesno moguće, jer se radi o kaznenom djelu iz kaznenopravne zaštite djece kod kojeg se položaj oštećenog djeteta u kaznenom postupku mora maksimalno štiti, zbog čega se i ta postupovna radnja može poduzeti samo po sucu za mladež, stručnu pomoć psihologa, pedagoga ili druge osobe, ali bez mogućnosti da se optuženik i oštećenica neposredno suoče.

Ovo tim više što je upravo zbog postupanja optuženika, nakon što pušten iz pritvora i nakon što su mu određena mjere opreza u vidu zabrane približavanja kući oštećenice, iste nije poštovao, što je opet rezultiralo pogoršanjem psihičkog stanja oštećenice s novim simptomima u vidu enureza (kako to proizlazi iz medicinske dokumentacije Poliklinike za zaštitu djece G. Z.).

Stoga, suprotno žalbenim tvrdnjama žalitelja, kao i drugačijoj ocjeni naprijed provedenih dokaza po žalitelju, sud prvog stupnja je sve odlučne i važne činjenice potpuno i pravilno utvrdio, posebno one glede obavljanja nasilnih spolnih radnji izjednačenih sa spolnim odnošajem s djetetom, kao i bludnih radnji koje su trajale u vremenskom periodu od dvije godine, što je rezultiralo većim stupnjem traumatiziranosti oštećenice u vidu nastanka posttraumatskog stresnog poremećaja, zbog čega će, radi uklanjanja simptoma biti potrebno provođenje psihoterapije oštećenice (ali i njene obitelji). Pritom sud je ispravno utvrdio da je kaznenim djelom iz izreke pobijane presude optuženik počinio jedno produljeno kazneno djelo spolnih radnji izjednačenih sa spolnim odnošajem iz čl. 192. st. 2. KZ, s potpunom sviješću o nasilnom obavljanju tih radnji, kao i sviješću o dječjoj dobi oštećenice.

Nije stoga u cjelini osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a posredno i povrede kaznenog zakona.

Obrazlažući žalbenu osnovu odluke o kazni optuženik smatra da mu je izrečena prestroga kazna zatvora, a u okviru utvrđenih olakotnih okolnosti nije dan veći značaj njegovom dotadašnjem urednom obiteljskom životu, posebno činjenici da se brine za svoju djecu i unuke, i da nikada do sada nije kažnjavan, dok su po sudu prvog stupnja utvrđene otegotne okolnosti precijenjene.

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja je u smislu čl. 56. st. 1. i 2. KZ ispravno cijenio sve okolnosti koje su bile od utjecaja da kazna po vrsti i mjeri bude blaža ili teža za počinitelja, u kom je sklopu dao pravilan značaj svim utvrđenim okolnostima vezanima za optuženikovu raniju neosuđivanosti, kao i otegotnu okolnost da je zlorabio povjerenje roditelja koji su mu povremeno dozvolili da brine o oštećenici, kao i njenom mlađem bratu, uz to i stupanj ovisnosti obitelji oštećenice o optuženiku, s obzirom na egzistencijalno pitanje stanovanja u stanu koji im je iznajmio optuženik, kao i dugotrajnost kriminalnog perioda, a samim time i na optuženikovu upornost u vršenju te djelatnosti, kao i naprijed dovoljno razjašnjene posljedice djela po psihičko zdravlje oštećenice.

Sve to ukazuje da se radi o kaznenom djelu kojim je na teži način povrijeđena spola sfera života djeteta, pri čemu je oštećenica u nedostatku oslonca u odnosu na insuficijentne roditelje reagirala osjećajem bespomoćnosti, zatvaranja u sebe i pasivnog trpljenja, sve do trenutka kada se povjerila razrednici te od školskog psihologa poteklo otkrivanje djela.

Sve naprijed izloženo ukazuje da nije osnovana žalba optuženika zbog odluke o kazni, već je sud prvog stupnja uvažavanjem svih naprijed izloženih okolnosti, ali i okolnosti konkretnog slučaja optuženiku pravilno izrekao kaznu zatvora u vremenskom trajanju od sedam godina, jer će se jedino tako izrečenom kaznom zatvora i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda moći ostvariti svi vidovi i svrhe kažnjavanja iz čl. 50. u svezi s čl. 6. KZ.

Nije stoga osnovana žalba optuženika zbog odluke o kazni jer je i sud prvog stupnja u dovoljnoj mjeri cijenio godine života optuženika, raniju neosuđivanost optuženika kao vrlo značajnu olakotnu okolnosti, međutim težina djela, kao i naprijed utvrđeni stupanj kaznene odgovornosti optuženika opravdavaju jedino izricanje kazne u označenom vremenskom trajanju.

Slijedom svega navedenog, kako navodi žalbe optuženika nisu osnovani, te kako ispitivanjem presude po službenoj dužnosti nisu nađene povrede zakona čije postojanje, po čl. 379. st. 1. ZKP, ovaj sud ispituje po službenoj dužnosti, to je na temelju čl. 387. ZKP odlučeno kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 9. srpnja 2009.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Vojimir Katić, v.r.

Ileana Vinja, v.r.