Rev-356/2001-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-356/01-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Hautza, kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vlatke Potočnjak-Radej, Ivana Mikšića i Petra Milasa, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice E. M. iz V., koju zastupa punomoćnik G. Š., odvjetnik iz V., protiv tuženika fonda Z., i fonda Z., Područna služba O., radi isplate naknade zbog manje plaće u iznosu od 78.000,00 kn, rješavajući reviziju izjavljenu po tužiteljici protiv pravomoćnog rješenja Županijskog suda u Osijeku od 16. listopada 1997. godine broj Gž-1842/97 kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Osijeku od 01. rujna 1997. godine broj P-840/97, u sjednici održanoj dana 28. veljače 2001. godine,

r i j e š i o j e:

Ukidaju se obje nižestupanjske odluke – rješenje Županijskog suda u Osijeku od 16. listopada 1997. godine broj Gž-1842/97 i rješenje Općinskog suda u Osijeku od 01. rujna 1997. godine broj P-840/97 i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Općinski sud u Osijeku oglasio se stvarno nenadležnim, ukinuio sve provedene radnje u postupku, te odbacio tužbu i ujedno odlučio, da svaka stranka snosi svoje troškove u postupku.

Drugostupanjski sud odbio je žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrdio spomenuto prvostupanjsko rješenje.

Protiv navedenog pravomoćnog drugostupanjskom rješenja tužiteljica je izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, da se oba pobijana rješenja nižih sudova ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja kao stvarno nadležnom sudu na ponovno suđenje.

Na pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tužiteljice (čl. 400. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku – u daljnjem tekstu ZPP) protivna stranka nije odgovorila, niti se državni odvjetnik nadležan za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija je osnovana.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari predstavlja zahtjev tužiteljice da se tuženika obveže da joj isplati utuženi iznos koji da joj pripada po osnovu prava na naknadu razlike plaće koju prima na novom radnom mjestu na kojem radi zbog umanjenja radne sposobnosti, odnosno neposredne opasnosti od invaliditeta, te pritom tužiteljica ističe da joj je tuženik za proteklo razdoblje počev od početko 7. mjeseca 1992. godine do kraja 6. mjeseca 1997. godine dužan isplatiti po navedenom osnovu ukupno 78.000,00 kn, čiju isplatu zahtjeva podnesenom tužbom u ovoj pravnoj stvari.

Niži sudovi ocjenili su, da pravo na naknadu plaće kako to u ostalom ističe sama tužiteljica –je dužna ostvarivati kod tuženika u upravnom postupku, te joj pripada i sudska zaštita protiv konačne odluke tuženika u smislu pokretanja upravnog spora pred Upravnim sudom Republike Hrvatske, pa slijedom toga nije ovlaštena sudsku zaštitu ostvarivati u postupku pred redovnim sudovima.

Ovaj Vrhovni sud nalazi, da je pravno stajalište nižih sudova o prirodi i vrsti ovog spora pogrešno.

Naime, iz tužbe, a napose iz postavljenog tužbenog zahtjeva koji je upravljen na isplatu, treba zaključiti, da tužiteljice ne napada neki upravni akt, pa se stoga ne može smatrati kako o postavljenom zahtjevu ne bi bio stvarno nadležan sud. Naime, upravni akt o pravu tužiteljice na naknadu plaće zbog rada na drugom radnom mjestu zbog nastalog invaliditeta koji bi joj prema postojećim propisima bili dužni plaćati tuženici – ako su za to ispunjene zakonom predviđene pretpostavke – predstavlja samo pravnu osnovu o kojoj ovisi osnovanost zahtjeva postavljenog u ovoj parnici, dakle predstavlja prethodno pitanje o kojem nije nadležan odlučivati sud.

Međutim, zbog toga, jer osnovanost postavljenog zahtjeva u ovoj parnici zavisi o postojanju upravnog akta tuženika, neovisno o tome, da li je tuženik takav akt već donio ili to nije učinio, to ne utječe na stvarnu nadležnost suda za suđenje u ovom sporu, koja proizlazi iz odredbe čl. 16. st. 1. toč. 2.k Zakona u sudovima (“Narodne novine” br. 3/94, 100/96, 131/97, te 129/01).

Prvostupanjski je sud protivno navedenoj odredbi iz čl. 16. st. 1. toč. 2. k Zakona o sudovima oglasio se stvarno nenadležnim i odbacio tužbu, iako je po nalaženju ovog Vrhovnog suda nadležan za suđenje, a sud drugog stupnja nije otklonio takvu bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 16. ZPP, iako je u žalbi tužiteljice predloženo, da takva bitnu povredu sankcionira pa je, na taj način i sam počinio opisanu bitnu povredu na koju tužiteljica upire u reviziji.

Stoga je pozivom na odredbu čl. 394. st. 1. ZPP, valjalo povodom revizije ukinuti obje nižestupanjske odluke i predmet vratiti sudu prvog stupnja kao stvarno nadležnom sudu na ponovno suđenje.

U Zagrebu, 28. veljače 2001. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Hautz, v.r.