I Kž-633/1994-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-633/1994-4

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te Ane Garačić i Neve Šibl, kao članova vijeća i više savjetnice Ileane Vinja, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. M.M. i dr., zbog krivičnog djela iz čl. 127. st. 1. KZRH i dr., odlučujući o žalbama optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 7. veljače 1994. godine, br. K-10/94., u sjednici održanoj dana 13. ožujka 1997. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske mr. S.Z.,

presudio je i riješio je:

I. Odbija se kao neosnovana žalba opt. A.P., te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

II. Žalba opt. M.M. odbacuje se kao nedopuštena.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom Županijskog suda u Rijeci oglašen je krivim opt. M.M. zbog krivičnog djela iz čl. 127. st. 1. KZRH, te osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, a opt. A.P. zbog krivičnih djela iz čl. 127. st. 1. KZRH, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i krivičnog djela iz čl. 40. st. 1. KZRH, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, primjenom čl. 43. OKZRH osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca.

Na temelju čl. 45. st. 1. OKZRH u izrečenu kaznu opt. M.M. uračunato je vrijeme provedeno u pritvoru od 13. prosinca 1993. godine do 8. veljače 1994. godine, a opt. A.P. vrijeme provedeno u pritvoru od 13. prosinca 1993. godine do 21. prosinca 1993. godine.

Po čl. 90. t. 1. ZKP-a, optuženici su obvezani na naknadu troškova krivičnog postupka svaki u paušalnom iznosu od 100.000 HRD (100,00 kn).

Protiv te presude žalbu su podnijeli obojca optuženika.

Opt. M.M. podnio je žalbu putem svoga branitelja M.Š., odvjetnika iz R., zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, no svojim podneskom od 26. srpnja 1994. godine, ovaj optuženik je izjavio da odustaje od podnesene žalbe, radi čega je njegovu žalbu valjalo odbaciti kao nedopuštenu.

Opt. A.P. podnio je žalbu putem svoje braniteljice R.S., odvjetnice iz B., zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o krivičnoj sankciji i odluke o troškovima postupka, a s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje ili preinači u pravnoj kvalifikaciji djela i u odluci o kazni.

Na temelju čl. 360. st. 2. ZKP-a, državni odvjetnik Republike Hrvatske predložio je da se žalbe odbiju kao neosnovane.

Žalba opt. M.M. je nedopuštena, dok žalba opt. A.P. nije osnovana.

Bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP-a, opt. A.P. nalazi u tome što smatra da u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama ili su pak isti potpuno nejasni i u znatnoj mjeri proturiječni utvrđenim činjenicama u postupku.

Po ocjeni ovog Vrhovnog suda, kao suda drugog stupnja, u pobijanoj presudi navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama i nikakve proturiječnosti ne postoje. Žalitelj, u stvari, niti ne precizira koje su to proturiječnosti, već samo parafrazira zakonski tekst bitne povrede, a u daljnjem obrazloženju žalbe pobijaju se sami zaključci suda da je optuženik počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, već žalitelj misli da je optuženika trebalo oglasiti krivim za krivično djelo teške krađe iz čl. 126. st. 1. toč. 4. KZRH, no takovi prigovori su razlozi uz slijedeći žalbeni osnov, o čemu će u ovoj drugostupanjskoj presudi nadalje biti riječi. Neopravdano žalitelj prigovara da je činjenično stanje pogrešno, a i nepotpuno utvrđeno. Optuženik je u tijeku postupka priznao objektivni učin krivičnog djela, što u žalbi ponavlja, pa tako potvrđuje da je prišao kamionu u kojem se nalazio oštećeni J.R., povlačenjem za ruku oštećenika je izvukao iz kabine, u padu ga je udario nogom u glavu, od udarca je oštećenik ostao bez svjesti ležeći na tlu, a zatim je od oštećenika oduzeo novac koji je kasnije podlijeo s opt. M.M.

Osporava da je cilj napada na oštećenika bio oduzimanje novca, mislio je da je u gostionici, za vrijeme njegove odsutnosti, došlo do sukoba između oštećenika i njegovoga poznanika pod nadimkom "Š. ", pa je krenuo prema oštećeniku s namjerom da ga spriječi da ode i fizički se s njegovim poznanikom obračuna.

Opravdano sud prvog stupnja ne poklanja vjeru u ovakovu obranu opt. A.P. koji s opt. M.M. djeluje potpuno usaglašeno, njihova nakana je bila oduzimanje novca od oštećenog, radi toga je opt. A.P. prema oštećeniku primijenio silu (izvukao ga iz kabine vozila, te ga udario s nogom u predjelu glave od kojih udaraca je oštećenik zadobio prijelom desne grane donje vilice koja povreda je bila teške naravi), a nakon uzimanja novca obojca optuženika su se povukla u sporednu ulicu gdje su novac izbrojali i podijelili. Daljnje opservacije zaključaka žalitelja na temelju predpostavki koje sam zadaje ukazuje se suvišnim, pa se žalitelj upućuje na razloge koje je u tom pravcu dao sud prvog stupnja, a radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja.

Nepotpuno utvrđeno činjenično stanje žalitelj vidi u tome što sud nije saslušao kao svjedoka T.K. i to na okolnosti obrane opt. A.P., te u tome što nije provedeno psihijatrijsko vještačenje radi utvrđivanja stupnja uračunljivosti optuženika u vrijeme počinjenja krivičnog djela, a s obzirom na njegovo alkoholizirano stanje. Kako je činjenično stanje dostatno utvrđeno, ovakove dopune dokaznog postupka ukazuju se nepotrebnim. Svjedok K. ne bi mogao kazati ništa novo što u tijeku postupka već nije utvrđeno, a sud prvog stupnja opravdano nije povjerovao opt. A.P. da je udario oštećenika radi mogućeg napada oštećenika na njegovog poznanika "Š. " o kome optuženik nezna nikakve druge podatke (list 103. spisa), pa je potpuno neuvjerljiva tvrdnja žalitelja kada on svoj napad na oštećenika pokušava opravdati vjerovanjem da će uslijediti neki budući napad od oštećenika na njegovog znanca koji ima nadimak "Š. ". Psihijatrijsko vještačenje optuženika ukazuje se također nepotrebnim jer u tijeku postupka se nije pojavila sumnja da bi uračunljivost optuženika u vrijeme počinjenja krivičnog djela bila umanjena.

Žalitelj nadalje prvostupanjsku presudu pobija i zbog povrede krivičnog zakona, a smisao žalbe ukazuje da je ova povreda istaknuta kao tvz. posredna povreda krivičnog zakona, dakle, ona koja bi proizašla iz primjene krivičnog zakona na pogrešno utvrđeno činjenično stanje. No, kod toga se zapravo radi o pobijanju presude zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Sud drugog stupnja, suprotno žalbi, smatra da je sud prvog stupnja činjenično stanje pravilno utvrdio i da je u svemu krivični zakon pravilno primijenjen, pa povreda krivičnog zakona nije ostvarena.

Prema tome, usvajajući u svemu uvjerljive, logične i iscrpne razloge na kojima je utemeljena pobijana presuda, ovaj Vrhovni sud, kao sud drugog stupnja, je našao, da je sud prvog stupnja potpuno i pravilno utvrdio sve činjenice koje su od važnosti za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom krivičnom predmetu i da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio krivični zakon kada je opt. A.P. oglasio krivim za dva krivična djela i to krivično djelo razbojništva iz čl. 127. st. 1. KZRH i krivičnog djela teške tjelesne povrede iz čl. 40. st. 1. KZRH, pa se stoga žalba opt. A.P. u tome pogledu ukazuje neosnovano.

Za utvrđena krivična djela prvostupanjski je sud ispravno opt. A.P. osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca, pravilno ocijenivši značaj svih okonosti koje u smislu čl. 37. OKZRH govore o vrsti i visini krivične sankcije. Ovakova kazna primjerena je težini učinjenih krivičnih djela i stupnju krivične odgovornosti optuženika, i podobna za ostvarivanje zakonom predviđene svrhe kažnjavanja iz čl. 4. i čl. 31. OKZRH. Konačno, optuženiku su za učinjena krivična djela utvrđene najniže kazne koje zakon predviđa, a sud prvog stupnja je ispravno ocijenio da nije bilo mjesta primjeni odredaba o ublažavanju kazne.

Optuženik se žali i zbog odluke o troškovima krivičnog postupka, no sud drugog stupnja smatra da je odluka o troškovima krivičnog postupka kojom je ovaj optuženik obvezan da naknadi trošak postupka u iznosu od 100,00 kn, kraj okolnosti da je optuženik mladić po struci električar koji ovoliki iznos sigurno može bez poteškoća zaraditi, potpuno pravilna i zakonita.

U izrečenu kaznu opt. A.P. pravilno i zakonito uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 13. prosinca 1993. godine do 21. prosinca 1993. godine.

Stoga je o žalbi opt. A.P. presuđeno kao u izreci na temelju čl. 374. ZKP-a.

Kako je opt. M.M. pismenim podeskom odustao od uložene žalbe njegovu žalbu je valjalo odbaciti kao nedopuštenu, te odlučiti kao pod toč. II. izreke.

U Zagrebu, 13. ožujka 1997.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja, v.r.

Katica Jelić, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent

(Štefica Klepac)