Rev-634/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 634/13-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. d.o.o., M., kojeg zastupa punomoćnik I. B., odvjetnik u Z., protiv tuženika H. š. d.o.o., Z., Podružnica S., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu br. Gžo-213/09 od 23. rujna 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Makarskoj br. P-293/07 od 13. studenoga 2008., u sjednici održanoj 7. veljače 2018.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana glede merituma spora.

r i j e š i o j e:

Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena glede odluke o troškovima postupka.

Obrazloženje

Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da mu tuženik isplati iznos od 13.750,00 kn na ime troškova postupka u predmetu P-1216/04 Općinskog suda u Makarskoj, s pripadajućom zateznom kamatom (toč. 1.), zatim da mu tuženik isplati na ime izgubljene dobiti iznos od 1.695.000,00 kn s kamatom od 12. travnja 2007. do isplate (toč. 2.), kao i zahtjev za naknadu troškova postupka (toč. 3.). Rješenjem istoga suda utvrđeno je da je povučena tužba u dijelu koji se odnosi na isplatu iznosa od 423.750,00 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda, a ujedno je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbe.

Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 - dalje: ZPP). Predlaže da se revizija prihvati, nižestupanjske odluke preinače na način da se zahtjev tužitelja usvoji u cijelosti, podredno da se ukinu obje nižestupanjske odluke i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija tužitelja nije osnovana glede merituma spora, dok glede odluke o troškovima postupka revizija tužitelja nije dopuštena.

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu koji se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a st. 1. ZPP).

Revizijski sud ne nalazi da bi u postupku pred drugostupanjskim sudom bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju tužitelj sadržajno ukazuje.

Tužitelj u reviziji navodi da istu podnosi i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, koju tvrdnju je tužitelj naknadno izmijenio tvrdeći da je pod time smatrao pogrešnu primjenu materijalnog prava. Sadržajno navodi revizije su uglavnom činjenične naravi, a zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja reviziju uopće nije moguće podnijeti (čl. 385. ZPP).

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je u postupku pred Općinskim sudom u Makarskoj u predmetu P-877/04 vođenom između istih stranaka bila sklopljen sudska nagodba 23. rujna 2004. kojom je tuženik priznao tužitelju pravo vlasništva dijela čest. zem. 315/4 k.o. M., u površini od 226 m2, za što se tužitelj obvezao platiti tuženiku iznos od 423.750,00 kn,

- da je tužitelj svoju obvezu plaćanja 423.750,00 kn izvršio, dok tuženik nije ispunio svoju obvezu predaje isprave o namirenju potrebne za uknjižbu prava vlasništva u zemljišnoj knjizi,

- da je u predmetu P-1216/04 kod istog prvostupanjskog suda donesena nepravomoćna presuda 28. veljače 2007. povodom tužbe tužitelja Republike Hrvatske protiv tuženika P. d.o.o. i H. š. d.o.o., kojom je ranije spomenuta nagodba utvrđena ništavom, kojom je utvrđeno da je Republika Hrvatska vlasnik predmetne nekretnine, te je naložena predaja iste u posjed Republici Hrvatskoj, time da su tuženici trebali Republici Hrvatskoj naknaditi troškove postupka u iznosu od 13.750,00 kn,

- da je u međuvremenu tuženik vratio tužitelju plaćeni iznos od 423,750,00 kn, zajedno s pripadajućim kamatama,

- da je sporna nekretnina u vrijeme sklapanja nagodbe bila upisana kao vlasništvo Republike Hrvatske,

- da je povodom žalbe Županijski sud u Splitu ukinuo presudu u predmetu P-1216/04 u dijelu gdje je nagodba utvrđena ništavom, te je u tom dijelu odbacio tužbu. Tužitelj u ovom predmetu potražuje isplatu parničnih troškova koje je morao platiti Republici Hrvatskoj u predmetu P-1216/04, te isplatu iznosa od 1.695.000,00 kn s osnova naknade štete i to s osnova izmakle dobiti.

Nižestupanjski sudovi su u cijelosti odbili zahtjev tužitelja i to iz razloga što su u vrijeme sklapanja sporne nagodbe u predmetu Općinskog suda u Makarskoj br. P-877/04 obje strane, dakle i sam tužitelj, znali da tuženik raspolaže tuđom nekretninom, da se raspolaže šumskim zemljištem koje je u vlasništvu Republike Hrvatske. Kako je tužitelj znao da kupuje nekretninu od nevlasnika, budući je u predmetu P-877/04 bio priložen i zemljišnoknjižni izvadak iz kojeg jasno proizlazi da je vlasnik sporne nekretnine Republika Hrvatska, to istu tužitelj nije mogao steći od tuženika, jer nitko na drugoga ne može prenijeti više prava nego što ga sam ima. S navedenim shvaćanjem u cijelosti je suglasan i revizijski sud, te isto nije dovedeno u pitanje revizijskim navodima tužitelja.

Isto tako kako je tužitelj bio nesavjestan prilikom sklapanja ugovora s tuženikom kao prodavateljem, jer je znao da je sporna nekretnina vlasništvo Republike Hrvatske, a ne tuženika, to isti nema pravo na naknadu štete koju potražuje u ovom predmetu.

Tužitelj u reviziji osporava činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova da je isti bio nesavjestan, već suprotno tome tvrdi da je postupao s povjerenjem u zemljišne knjige. Pravilno sud drugoga stupnja navodi da je tužitelj, da je postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, upravo iz istih mogao jasno utvrditi da sporna nekretnina nije vlasništvo tuženika, već Republike Hrvatske.

Treba dodati da nitko tko je bio nesavjestan nema pravo, na temelju svog nesavjesnog postupanja, od protivne strane tražiti naknadu štete, pogotovo ne u visini tržišne vrijednosti nekretnine u vrijeme donošenja sudske odluke.

Suprotno tome, tuženik je tužitelju vratio plaćeni iznos, zajedno s pripadajućom kamatom, što je u skladu s odredbom čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 - dalje: ZOO).

Radi navedenog nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, radi čega je valjalo reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP glede merituma spora.

Glede odluke o troškovima postupka revizija tužitelja nije dopuštena. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija, dakle niti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, a niti revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP.

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet - meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako npr. u Rev-1353/11-2).

Stoga je valjalo reviziju tužitelja glede odluke o troškovima postupka odbaciti kao nedopuštenu na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP.

Zagreb, 7. veljače 2018.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v. r.