Revt-11/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt-11/02-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, te Vlatke Potočnjak-Radej, Marijana Ramušćaka, Petra Milasa i Gordane Gasparini, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja F. " d.o.o. S. B., zastupanog po A. L., odvjetniku u S. B., protiv tuženika Đ. Đ. –. A. d.d. S. B., radi isplate, te po protutužbi tuženika protiv tužitelja radi isplate iznosa od 50.082 DEM, odlučujući o reviziji tuženika-protutužitelja protiv pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 08. siječnja 1998. br. Pž-1605/96, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Slavonskom Brodu od 21. ožujka 1996. br. P-943/94, u sjednici održanoj dana 09. srpnja 2003. godine,

p r e s u d i o j e :

I. Odbija se revizija tuženika-protutužitelja kao neosnovana.

II. Odbacuje se kao nepravovremena dopuna revizije tuženika-protutužitelja od 01. prosinca 1998. godine.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Slavonskom Brodu od 21. ožujka 1996. br. P-943/94 presuđen je tuženik platiti tužitelju 2.873,78 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. prosinca 1991. do isplate, dok je odbijen protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja za isplatu kunske protuvrijednosti iznosa od 50.082 DEM s pripadajućom kamatom.

Drugostupanjskom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 08. siječnja 1998. br. Pž-1605/96 navedena presuda je potvrđena.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tuženik-protutužitelj je uložio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud preinači nižestupanjske presude i udovolji protutužbenom zahtjevu ili iste ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka revident nalazi u nepostojanju razloga o odlučnim činjenicama, te suprotnost iznijetih razloga stanju spisa, upirući na utvrđenja sudova da su računi br. 150-352 i 150-353 stornirani, iako to ne proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka, a napose iz kontradiktornih izjava M.P.

Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava revident nalazi u prihvaćanju prigovora zastare potraživanja po računu br. 02-150-131/7 od 19. svibnja 1994., smatrajući da kad u ugovoru nije naveden rok plaćanja, zastarni rok počinje teći pozivom vjerovnika dužniku na ispunjenje obveze, što je u konkretnom slučaju učinjeno dostavom računa, dakle 19. svibnja 1994., a ne datumom isporuke robe 10. rujna 1991., kako neosnovano utvrđuju nižestupanjski sudovi. Smatra razloge pobijanih presuda previše općenitim i paušalnim, što je rezultiralo i pogrešnom primjenom materijalnog prava.

Primjerak pravovremene, potpune i dopuštene revizije prvostupanjski je sud primjenom odredbe čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92 i 112/99 – u daljnjem tekstu: ZPP) dostavio protivnoj stranci na odgovor i Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske ovlaštenom na podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti.

Odgovor na reviziju nije podnijet, niti se Državno odvjetništvo Republike Hrvatske izjasnilo o podnijetoj reviziji.

Revizija tuženika-protutužitelja nije osnovana.

Predmet spora je potraživanje tužitelja u iznosu od 2,982.432 HRD i potraživanje tužitelja u iznosu od 45,083.155 HRD, koja međusobna potraživanja je tuženik preračunao u DEM, te njihovim prebijanjem dobio iznos od 50.082,00 DEM kojeg traži od tužitelja u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja.

U postupku nije bila sporna osnovanost tužiteljevog zahtjeva, osim za iznos od 65.098 HRD (65,09 kn) koji iznos je sud odbio od tužiteljevog zahtjeva, dok je za iznos od 44.159 HRD (44,15 kn) tužitelj tužbu povukao, slijedom čega je sud utvrdio osnovanost potraživanja tužitelja u iznosu od 2,873.775 HRD ili 2.873,78 kn, dok je protutužbeni zahtjev za isplatu kunske protuvrijednosti iznosa od 50.082 DEM odbio kao neosnovan.

Neosnovano se u reviziji ukazuje na nepostojanje razloga o odlučnim činjenicama, jer su sudovi na temelju iskaza saslušanih svjedoka pa i njihovim suočenjem, utvrdili da su računi br. 150-352 i 150-353 sporazumom direktora stranaka bili stornirani zbog problematičnih otpremnica (iskaz bivšeg direktora tužitelja N.M. na raspravi 03. studenog 1994.). Doista je u postupku utvrđeno da se sporni računi temelje na otpremnicama br. 052/91 i 053/91, čiji bi brojčani redoslijed trebali slijediti i datumi označeni na njima, što nije slučaj, jer je otpremnica b. 053/91 ispostavljena 08. lipnja 1991., dakle 11 dana prije otpremnice s brojem 052/91, koja je ispostavljena 19. lipnja 1991., pa pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da takav redoslijed upućuje na nepravilnosti u njihovom ispostavljanju. U prilog njihove problematičnosti ide i nalaz grafološkog vještaka da je na otpremnici br. 052/91 potpis N.M. krivotvoren, slijedom čega sudovi prihvaćaju vjerodostojnima iskaze svjedoka o sporazumnom storniranju računa koji se ne temelje na takvim otpremnicama. Nije stoga točno da presude ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama glede razloga storniranja računa br. 150-352 u 150-353, pa revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, na kojeg ukazuje revident, nije ostvaren.

U prilog takvih utvrđenja govori i broj isporučenih držača alata, jer tuženik tvrdi da je izradio i isporučio 2195 komada, a tužitelj priznaje 1701, koji broj potvrđuje i tvrtka "Kaml" Njemačka, za koju su držači alata izrađivani, pa kad se od 2195 komada odbije 485 za koliko je utvrđeno da su računi stornirani, dobije se količina od 1710 komada, dakle za samo 9 komada više nego što je krajnjem naručiocu isporučeno.

Isto tako neosnovano revident smatra da su sudovi trebali primjenom odredbe čl. 324. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – u daljnjem tekstu: ZOO) odbiti tužiteljev prigovor zastare potraživanja iznosa od 43,284.400 HRD, smatrajući da ugovorom nije bio određen rok plaćanja, što bi značilo da dužnik dolazi u zakašnjenje kad ga vjerovnik pozove na ispunjenje obveze, a što je u konkretnom slučaju učinjeno 19. svibnja 1994. ispostavljanjem računa br. 02-150-131/7, od kojeg datuma – po mišljenju revidenta - teče zastarni rok, a ne od dana isporuke robe 10. rujna 1991., prema otpremnici br. 83/91.

Upravo suprotno od tvrdnje tuženika, ugovorom br. 150-160/90 od 31. listopada 1990. bio je točkom 4. određen rok plaćanja i to 30% danom potpisa ugovora, a 70% danom preuzimanja u tvornici izvođača. I aneksom br. I. tog ugovora od 18. travnja 1991. bio je utvrđen rok isporuke, pa se stoga neosnovano tuženik poziva na odredbu čl. 324. st. 2. ZOO- a, kojim je predviđen rok plaćanja u slučajevima kad rok ispunjenja nije određen. Prihvaćanjem prigovora zastare primjenom odredbe članka 374. ZOO-a sudovi nisu pogrešno primijenili materijalno pravo.

Kako nisu ostvareni revizijski razlozi bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava na koje ukazuje revident, kao ni oni na koje revizijski sud primjenom odredbe čl. 386. ZPP-a glede bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP-a i glede pravilne primjene materijalnog prava, pazi po službenoj dužnosti, valjalo je primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju tuženika-protutužitelja kao neosnovanu.

Budući da je dopuna revizije podnijeta 01. prosinca 1998., dakle izvan roka od 30 dana propisanog odredbom čl. 382. st. 1. ZPP-a, jer je tuženik drugostupanjsku presudu primio 03. ožujka 1998., pa je zadnji dan za podnošenje revizije isticao 02. travnja 1998., to je dopunu revizije, koja je podnijeta 01. prosinca 1998, kao prekasno podnijetu valjao odbaciti.

U Zagrebu, 9. srpnja 2003.

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v. r.