I Kž-410/2009-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 410/09-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ane Garačić, kao predsjednice vijeća, te Damira Kosa i Ranka Marijana, kao članova vijeća uz sudjelovanje sudske savjetnice Ivone Horvatić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog N. K. i dr., zbog kaznenih djela iz čl. 337. st. 4. u vezi st. 1. i 3. Kaznenog zakona i dr., odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 19. ožujka 2009. broj K-176/05, u sjednici održanoj dana 22. prosinca 2009., u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Radovana Šanteka,

r i j e š i o j e :

I. Žalba državnog odvjetnika u dijelu koji se odnosi na optuženog N. K. i kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. Kaznenog zakona iz toč. 2) prvostupanjske presude; kazneno djelo iz čl. 337. st. 3. Kaznenog zakona iz toč. 3) prvostupanjske presude i kazneno djelo iz čl. 292. st. 2. Kaznenog zakona iz toč. 5) prvostupanjske presude, odbacuje se kao nedopuštena.

II. Prihvaća se djelomično žalba državnog odvjetnika, ukida se prvostupanjska presuda u odnosu na optuženog N. K. i kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. u vezi st. 1. i 3. Kaznenog zakona i u odnosu na optuženog V. R. i kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. u vezi st. 1. i 3. i u vezi čl. 37. Kaznenog zakona iz toč. 1) prvostupanjske presude, i u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

p r e s u d i o j e :

U ostalom dijelu žalba državnog odvjetnika odbija se kao neosnovana, te se u pobijanom, a neukinutom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

. 3. Zakona o kaznenom postupku Prvostupanjskom presudom, na temelju čl. 354. toč

(„Narodne novine“ broj 110/97; 27/98; 58/99; 112/99; 58/02; 143/02;115/06), oslobođen je optužbe N. K. da bi počinio kaznena djela iz čl. 337. st. 4. u vezi st. 1. i 3. Kaznenog zakona

I Kž 410/09-3

(omaškom navedeno čl. 337. st. 3. Kaznenog zakona) opisana u toč. 1) i 2) presude; kazneno djelo iz čl. 337. st. 3. Kaznenog zakona opisano u toč. 3) presude (omaškom u pravnoj osnovi izreke izostavljena pravna oznaka) te kaznena djela iz čl. 292. st. 2. u vezi st. 1. al. 6. Kaznenog zakona opisana u toč. 4) i 5) presude. Na temelju istog osnova je optuženi V. R. također oslobođen optužbe da bi počinio kazneno djelo čl. 337. st. 4. u vezi st. 1. i 3. te čl. 37. st. 1. Kaznenog zakona opisano u toč. 1) presude, te kazneno djelo iz čl. 292. st. 2. u vezi st. 1. al. 6. i čl. 37. st. 1. Kaznenog zakona opisano u toč. 4) presude.

U odnosu na troškove odlučeno je da, na temelju odredbe čl. 123. st. 1. Zakona o kaznenom postupku, padaju na teret državnog proračuna.

Protiv ove presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te je predložio da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Optuženici nisu podnijeli odgovore na žalbu državnog odvjetnika.

Sukladno čl. 373. st. 1. Zakona o kaznenom postupku, spis predmeta dostavljen je Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje koje je, u svom pismenom mišljenju od 27. svibnja 2009. godine pod brojem KŽ-DO-794/09 stavljenom na temelju čl. 373. st. 1. Zakona o kaznenom postupku, predložilo da se u cijelosti prihvati žalba državnog odvjetnika.

Žalba državnog odvjetnika u odnosu na toč. 2), 3) i 5) prvostupanjske presude presude nije dopuštena, u odnosu na toč. 4) nije osnovana, dok je osnovana u odnosu na toč. 1) presude.

Na samoj drugostupanjskoj sjednici vijeća nazočni zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Radovan Šantek očitujući se o podnesenoj žalbi državnog odvjetnika izjavio je da djelomično odustaje od žalbe i to u odnosu na optuženog N. K. i kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. Kaznenog zakona opisano u toč. 2) prvostupanjske presude; kazneno djelo iz čl. 337. st. 3. Kaznenog zakona opisano u toč. 3) prvostupanjske presude i kazneno djelo iz čl. 292. st. 2. Kaznenog zakona opisano u toč. 5) prvostupanjske presude.

S obzirom na prednju izjavu državnog odvjetnika o djelomičnom odustanku od već podnesene žalbe (čl. 364. toč. 2. Zakona o kaznenom postupku), trebalo je, na temelju čl. 386. Zakona o kaznenom postupku, za navedena kaznena djela i optuženog N. K. u tom dijelu, žalbu odbaciti zbog nedopuštenosti, kao što je to i odlučeno u toč. I. izreke rješenja.

Stoga je Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao osnovanost žalbe državnog odvjetnika u dijelu koji je ostao za odlučivanje, odnosno u odnosu na kaznena djela opisana u toč. 1) i toč. 4) pobijane presude.

Nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. Zakona o kaznenom postupku tako što je izreka proturječna razlozima presude time što je kao osnova za oslobođenje od optužbe u izreci naznačena odredba čl. 354. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku, dok je u obrazloženju navedeno da optuženici svojim radnjama nisu ostvarili bitna obilježja inkriminiranih kaznenih

I Kž 410/09-3

djela, pa da je na taj način odluka u stvari utemeljena na odredbi čl. 354. toč. 1. Zakona o kaznenom postupku. Naime, državni odvjetnik u svom žalbenom tumačenju odredbe čl. 354. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku propušta imati na umu da se ta odredba kao osnova za donošenje oslobađajuće presude odnosi, ne samo na situaciju kada sud utvrdi da optuženik nije počinitelj inkriminiranog kaznenog djela (već neka druga osoba), nego i kada utvrdi da kazneno djelo nije počinjeno na način kako je ono opisano u činjeničnom supstratu. Dakle, ako sud nakon provedenog postupka nađe da postoji nesklad između činjeničnog opisa kaznenog djela iz optužnice i činjeničnog stanja kako ga je utvrdio, tada također primjenjuje pravnu osnovu iz čl. 354. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku. Obrazloženje prvostupanjskog suda se suštinski odnosi na tu situaciju, pa je neutemeljena žalba državnog odvjetnika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

U odnosu na žalbenu osnovu iz čl. 369. Zakona o kaznenom postupku (pogrešno utvrđeno činjenično stanje), državni odvjetnik s pravom osporava činjenično stanje utvrđeno u odnosu na toč. 1) presude, dok neutemeljeno osporava činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda u odnosu na toč. 4) presude.

Pobijajući činjenično stanje utvrđeno u odnosu na toč. 4) presude, dakle kazneno djelo iz čl. 292. st. 2. u vezi st. 1. al. 6. Kaznenog zakona koje se stavlja na teret optuženom N. K., te kazneno djelo iz čl. 292. st. 2. u vezi st. 1. al. 6. i u vezi čl. 37. Kaznenog zakona koje se stavlja na teret optuženom V. R., žalitelj se poziva na dvije okolnosti. S jedne strane tvrdi da se nadležnost predsjednika nadzornog odbora određenog trgovačkog društva ne može proširiti i na vršenje poslovne djelatnosti, pa da opisana radnja predstavlja izvršenje kaznenog djela, a s druge strane navodi da dokumentacija u spisu i na njoj utemeljen nalaz vještaka knjigovodstvene struke potvrđuju izvršenje kaznenih djela od strane obojice optuženika kako su opisana u optužnici. Prema tome, osim navoda vezanog za djelokrug poslova predsjednika nadzornog odbora, državni odvjetnik ne navodi druge konkretne okolnosti koje smatra pogrešno utvrđenima od strane prvostupanjskog suda, niti zapravo obrazlaže takvo svoje stajalište.

Prije nego što se odgovori na primjedbe državnog odvjetnika vezano za toč. 4) presude prvenstveno valja istaknuti da činjenični opis optužnice sadrži više neutemeljenih tvrdnji.

Naime, podaci u spisu ukazuju da, suprotno činjeničnom opisu, optuženi V. R. nije bio ni vlasnik ni direktor trgovačkog društva C. P. Z. d.o.o. budući da je, prema povijesnom izvatku iz registra trgovačkog suda, u inkriminirano vrijeme direktor tog trgovačkog društva bio N. N., a jedini osnivač, pa time i vlasnik tog trgovačkog društva bilo je društvo C. P. L., D., SAD. Nema pouzdanih podataka niti da je optuženi R. faktično bio u takvom svojstvu, premda su svjedoci M. B. (list 1845 spisa), G. L. (list 1852 spisa) i F. C. (list 1856 spisa) u svojim iskazima dovodili u vezu optuženog V. R. s vlasništvom nad društvom C. P. Z. d.o.o. Jedini podatak u tom pravcu je da optuženi R. dana 04. studenog 1999. godine, dakle nakon inkriminiranog razdoblja, postaje direktor tog društva. Prema tome, netočna je i daljnja tvrdnja činjeničnog opisa da je imovinska korist pribavljena "tvrtci" u vlasništvu optuženog V. R. (društvu C. P. Z. d.o.o.).

Nadalje, optuženi K. nije imao svojstvo odgovorne osobe u društvu I. C. P. d.d. od 19. veljače 1997. godine kao što mu se stavlja na teret, već od 01. svibnja 1997. godine. Osim toga, na inkriminiranim putnim nalozima izdanim poslije 01. svibnja 1997. godine (od lista

I Kž 410/09-3

spisa 1124 nadalje) moguće je raspoznati potpis optuženog K., dok je naloge prije tog razdoblja nečitkim potpisom očito potpisivala druga osoba, što znači da se neutemeljeno optuženom K. stavljaju na teret svih 39 naloga iz inkriminiranog razdoblja.

Dakle, nakon što se iz činjeničnog opisa izostave njegovi objektivni elementi koji nisu potkrijepljeni dokazima, radnja kaznenog djela iz čl. 292. st. 2. u vezi st. 1. al. 6. Kaznenog zakona za optuženog K., te radnja iz čl. 292. st. 2. u vezi st. 1. al. 6. u vezi čl. 37. Kaznenog zakona za optuženog V. R. sastojala bi se u okolnosti što je optuženi N. K., kao direktor društva I. C. P. d.d. od 01. svibnja 1997. godine do 27. svibnja 1998. godine, na nagovor optuženog V. R. kao predsjednika nadzornog odbora I. C. P. d.d. izdao optuženom R. naloge za službena putovanja u RH te inozemstvo i odobrio korištenje iznajmljenog zrakoplova u vlasništvu društva C. P. Z. d.o.o. za obavljanje poslova za društvo I. C. P. d.d., što je suprotno odredbi čl. 263. st. 5. Zakona o trgovačkim društvima, pa je tako društvu C. P. Z. d.o.o. u te svrhe isplaćeno 1.503.261,51 kn.

Iz navedenog proizlazi da je djelatnost optuženog R. vezanog za poslovanje društva I. C. P. d.d. bila protivna Zakonu o trgovačkim društvima s obzirom na njegovu funkciju predsjednika nadzornog odbora, ali takvo prekoračenje ovlasti, koje mu je odobrio optuženi K., samo po sebi ne znači i postojanje zlouporabe u kaznenopravnom smislu budući da je optuženi V. R. ta putovanja doista i poduzeo, a o čemu postoje u spisu dokazi u vidu računa, naloga za službeni put, obračuna troškova i popisa destinacija. Osim toga, državni odvjetnik izostavljajući u činjeničnom opisu optužnice bitno obilježje kaznenog djela - subjektivni element za optuženog K., koji bi se sastojao u njegovoj namjeri pribavljanja protupravne imovinske koristi za društvo C. P. Z. d.o.o., nije uspostavilo potrebnu vezu između protupravnosti djelovanja optuženog R. i imovinske koristi pribavljene društvu C. P. Z. d.o.o. Nadalje, u spisu ne postoje dokazi koji bi potkrijepili radnju poticanja (čl. 37. Kaznenog zakona), koja se stavlja na teret optuženom R., pri čemu je ta radnja isključena i priloženim Ugovorom od 01. srpnja 1997. godine koji ugovor je u ime društva I. C. P. d.d. potpisao optuženi K., a u ime društva C. P. Z. d.o.o. direktor tog društva - N. N., a u njemu ni na koji način nije spomenut optuženi R.. Naime, radi se o Ugovoru o poslovnoj suradnji od 01. srpnja 1997. između društva I. C. P. d.d. i društva C. P. Z. d.o.o. (1073-1074), u kojem je određeno da će društvo I. C. P. d.d. koristiti zrakoplov u vlasništvu društva C. P. Z. d.o.o. na neodređeno vrijeme od 01. srpnja 1997. godine, a koji ugovor predstavlja pravni temelj za korištenje zrakoplova za dio inkriminiranog razdoblja. Također valja reći da je takva službena putovanja optuženi R. poduzimao i po odobrenju prijašnjeg direktora društva I. C. P. d.d., što znači da je optuženi K. u tom smislu samo nastavio postojeću praksu da optuženi R. obavlja vođenje poslovanja društva.

Eventualna zlouporaba bi se u takvoj situaciji mogla sastojati u okolnosti da putovanja uopće nisu poduzeta ili da nisu poduzeta u korist društva I. C. P. d.d. ili da je korištenje zrakoplova plaćeno društvu C. P. Z. d.o.o. iznad tržišne cijene, a državni odvjetnik i ne tvrdi da je ostvarena neka od ovih okolnosti.

Iz svega ovdje istaknutog, očito je da nije dokazano da su optuženici počinili djela opisana u toč. 4) presude, na što se nadovezuje i okolnost da činjenični opis za optuženog K. ne sadrži subjektivno obilježje inkriminiranog kaznenog djela.

I Kž 410/09-3

Slijedom navedenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih državni odvjetnik pobija prvostupanjsku presudu u tom dijelu, a kako pri ispitivanju tog pobijanog dijela presude nisu nađene povrede zakona iz čl. 379. st. 1. Zakona o kaznenom postupku, na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, na temelju čl. 387. Zakona o kaznenom postupku, presuditi na način da se odbije žalba državnog odvjetnika i potvrdi pobijana presuda u tom dijelu.

Međutim, državni odvjetnik s pravom osporava činjenično stanje utvrđeno u odnosu na toč. 1) presude - kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. u vezi st. 1. i 3. Kaznenog zakona koje se stavlja na teret optuženom N. K. i kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. u vezi st. 1. i 3. i čl. 37. Kaznenog zakona za koje se tereti optuženi V. R..

Vezano za ovu točku presude, sud je propustio razjasniti više okolnosti važnih za pravilno utvrđenje relevantnih činjenica, zbog čega se činjenično stanje za sada ukazuje pogrešno utvrđenim.

Iz obrazloženja je vidljivo da je prvostupanjski sud kao temelj za oslobađajuću odluku uzeo posljednju dopunu nalaza i mišljenja vještaka za knjigovodstvo i financije, a koju, prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, nije dovoljno kritički ocijenio.

Vezano za provedena vještačenja za istaknuti je da je tijekom ovog postupka provedeno vještačenje po vještaku za računovodstvo i financije od 09. studenog 2003. (list 1900-1927 spisa), a nakon toga je vještak u još četiri navrata dopunjavao svoj nalaz i pri tome ga je mijenjao dva puta u odnosu na relevantne okolnosti.

Dakle, prvo vještačenje od 09. studenog 2003. godine zapravo potvrđuje objektivne navode optužnice jer je vještak zaključio da je obrt benzinska postaja C. P. R. ostvarila imovinsku korist na način kako je to opisano u optužnici.

. godine (list 1973-1975 spisa) vještak Pisanom prvom dopunom od 21. listopada 2004

uzima u obzir ugovor od 14. 02. 1999. godine između „D.-C.“ d.o.o. iz BiH i obrta „C. P. R.“ o poslovno tehničkoj suradnji (list 1867-1868 spisa) na iznos od 350.000,00 DEM, ali isto tako uzima u obzir i naknadne poslovne odnose izvan inkriminiranog razdoblja, nakon čega daje mišljenje da je spornim poslovnim odnosom obrt C. P. R. ostvario profit u iznosu od 368.740,00 kn. Drugom pisanom dopunom od 28. lipnja 2005. godine (list 2023-2026 spisa) vještak u stvari ostaje kod prethodne dopune kada je naveo da je spornim poslom ostvarena financijska razlika u korist obrta C. P. R. u iznosu od 368.740,00 kn, a pri istom stajalištu ostaje i prilikom davanja treće dopune na glavnoj raspravi (list 2151-2152 spisa).

Međutim, prilikom davanja pisane četvrte dopune nalaza od 10. veljače 2009. godine (list 2162-2171 spisa) vještak u bitnome mijenja prijašnje stajalište i daje mišljenje da je inkriminiranim poslom imovinsku korist ostvarilo trgovačko društvo C. P. Z. d.o.o., i to u iznosu od 385.740,00 kn. I u ovom nalazu vještak je inkriminirani događaj stavio u kontekst daljnjih poslovnih odnosa između obrta C. P. R. i društava D. C. d.o.o., I. C. P. d.d. i C. P. Z. d.o.o., pa stoga zaključak vještaka ne može biti prihvatljiv jer se bavi poslovnim zbivanjima nakon inkriminiranog razdoblja.

I Kž 410/09-3

Osim što nije smio prihvatiti ovakav nalaz (konkretno ovu posljednju dopunu nalaza), sud je na listu 13 presude naveo "...uvažavajući posljednju dopunu nalaza i mišljenja vještaka, razvidno je da su predmetnim pravnim poslom izvršene stvarne usluge...". Ovakvo stajalište suda je u direktnoj suprotnosti s nalazom vještaka, koji se nije niti u svom prvotnom nalazu, a niti u kasnijim izmjenama izjasnio o stvarnoj vrijednosti sporne intelektualne usluge, već je na više mjesta naveo da nije u domeni vještaka knjigovodstvene struke procjena vrijednosti ovog posla.

Prema tome, sud je vezano za nalaz vještaka počinio dva propusta. Najprije je prihvatio nalaz vještaka koji nije prihvatljiv niti u jednoj varijanti (o čemu će dalje biti još riječi), a potom je i pogrešno protumačio isti nalaz vezano za osnovno pitanje – a to je stvarna vrijednost Analitičke studije i marketinško-komunikacijske strategije s lista 880-1043 (u daljnjem tekstu Analitička studija), o kojoj se vještak knjigovodstvene struke uopće nije izjasnio, a koju je sud propustio utvrditi na drugi odgovarajući način.

Iz priložene dokumentacije i iskaza svjedoka proizlazi da je u studenom 1998. godine došlo je do usmenog dogovora između optuženog K. i J. R. za izradu sporne Analitičke studije, dok je u veljači 1999. godine zaključen ugovor između društva „D.-C.“ d.o.o. iz BiH i obrta „C. P. R.“ o poslovno tehničkoj suradnji (1867-1868) na iznos od 350.000,00 DEM, u koji ugovor je uključen i D. C. kao konzultant obiju strana i kojim ugovorom se D.-C. obvezao dati određene materijale obrtu C. P. R. koji su, prema iskazu svjedoka C., kasnije ugrađeni u izradu sporne analitičke studije. Sukladno iskazu M. B. iz društva D. iz K., to društvo izrađuje dio sporne analitičke studije vezano za vizualni identitet društva I. C. P. d.d. u vrijednosti od 20.740,00 kn. Nakon toga, u ožujku 1999. društvo „D.“ d.o.o. ispostavlja obrtu C. P. R. račun za marketinške usluge na iznos od 20.740,00 kn (236), a prema tom računu ispada da je sve usluge vezano za izradu Analitičke studije obavilo društvo „D.“ jer su u računu precizirani po stavkama: opća analiza situacije, istraživanje tržišta, ciljno tržište i dr., iako je prema iskazima svjedoka društvo D. izradilo samo dio koji se odnosi na vizualni identitet. Dana 13. 04. 1999. godine benzinska stanica C. P. R. ispostavlja društvu „I. C. P.“ d.d. račun za narudžbu od studenog 1998. koji glasi na iznos od 1.895.684,80 kn (878-879) koji račun je u konačnici i naplaćen putem kompenzacije između ovih subjekata.

Dakle, radi ocjene eventualnog postojanja inkriminirane zlouporabe bilo je potrebno utvrditi da li se između obrta - benzinske postaje C. P. R. i društva I. C. P. d.d. radilo o stvarnim poslovnim odnosima u vrijednosti od 1.895.684,80 kn. Svjedok D. C. je naveo da su u izradi te Analitičke studije korišteni materijali ustupljeni od strane društva D.-C. (Ugovor od 14. 02. 1999. godine između „D.-C.“ d.o.o. iz BiH i obrta „C. P. R.“ o poslovno tehničkoj suradnji za iznos od 350.000,00 DEM koji se nalazi na listu 1867-1868 spisa), iako nigdje u spisu ti materijali nisu priloženi, a niti je sud utvrdio na koji način su ti navodni materijali ugrađeni u spornu Analitičku studiju, koju okolnost je također potrebno razjasniti. Sud koristi dopunu nalaza vještaka koja uzima stvarno postojanje poslovnog odnosa s društvom „D.-C.“ d.o.o., a koji poslovni odnos je u spisu opravdan samo financijskim transakcijama, ali nisu priloženi drugi dokazi koji bi opravdali postojanje tih "materijala" koji su predmet ugovora 14. 02. 1999. godine, pa će ih sud u ponovljenom postupku nastojati pribaviti, a i ispitati potpisnike tog ugovora na ove okolnosti.

U presudi se dalje obrazlaže da optuženi R. ni na koji način nije sudjelovao u tom poslu, pa bi iz tog dijela obrazloženja proizlazilo da se tu nalaze razlozi za oslobođenje

I Kž 410/09-3

optužbe optuženog R. za poticanje, odnosno za kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. u vezi čl. 37 Kaznenog zakona. Međutim, iz iskaza svjedoka D. C. (1864 i 1865) proizlazi sudjelovanje optuženog R. u predmetnom poslu, gdje taj svjedok opisuje ravnopravni udio optuženika i njegove supruge J. R., vlasnice obrta C. P. R. u dogovorima vezano za predmetni posao. Tu svakako nije zanemariva okolnost da je optuženi R. bio član nadzornog odbora društva I. C. P. d.d. te da je u ovom postupku vezano za toč. 4) presude utvrđeno da je isti, doduše protivno odredbama Zakona o trgovačkim društvima, aktivno sudjelovao u vođenju tog društva. Sud nije s dovoljnom kritičnošću ocijenio iskaze svjedoka koji su različito iskazivali jer istovremeno prihvaća obrane optuženika koji su rekli da optuženi R. nije sudjelovao ni na koji način u spornom poslovnom odnosu, ali i iskaz D. C. koji je naveo da je optuženi R. u više navrata pregovarao s njim vezano za Analitičku studiju, kao i da je isti imao interesa u tom poslu.

Dakle, centralno pitanje inkriminiranih kaznenih djela je vrijednost inkriminirane Analitičke studije. Tu valja imati na umu da je ta studija naručena od benzinske postaje što treba dovesti u vezu sa sadržajem i ciljevima koje je ta studija ostvariti za društvo I. C. P. d.d., te je li uobičajeno intelektualne usluge te vrste naručivati od benzinske postaje. Prema tome, radi pravilnog akceptiranja činjeničnog stanja sud će u ponovljenom postupku s većom pažnjom razmotriti dokaze u spisu, utvrditi slijed zbivanja vezano za sporni pravni posao i ulogu svakog od uključenih pravnih subjekata. Nadalje, potrebno je pažljivijim uvidom u sadržaj Analitičke studije, zatim eventualno odgovarajućim vještačenjem ili na drugi način provjeriti stvarnu vrijednost Analitičke studije s lista 880-1043 spisa, te mogućnost uporabe iste u unapređenju poslovanja trgovačkog društva I. C. P. d.d, a po potrebi i druge okolnosti kao npr. tko je zapravo autor te Analitičke studije, broj utrošenih sati za izradu, potrebnu kreativnost i stručnost, prethodno istraživanje, konkretne gospodarske rezultate koje je I. C. P. d.d. ostvarila korištenjem podataka iz studije i druge podatke koji se ukažu potrebnima. Svjedok C. je od svih svjedoka najviše iskazivao na te okolnosti, ali nije ispitan dovoljno detaljno, a saznanja svakako treba imati i G. L. koja je sudjelovala u pregovorima sa C. i koja je bila financijska direktorica društva I. C. P. d.d., pa joj mora biti poznato što je točno plaćeno iznosom od 1.895.684,80 kn.

Također je potrebno ispitivanjem obojice optuženika i svjedokinje J. R., ukoliko odluče iskazivati, te svjedoka iz društva I. C. P. d.d. (Ž. P., a po potrebi i drugih), a eventualno i M. B. iz društva „D.“ utvrditi konkretne okolnosti koje im moraju biti poznate s obzirom na njihovu ulogu u spornom poslu. U slučaju da sud utvrdi da je stvarna vrijednost inkriminiranog poslovnog odnosa u nerazmjeru s plaćenom cijenom tako da upućuje na nedopuštenost inkriminiranih radnji, tada je potrebno provesti novo vještačenje s knjigovodstvenim vještakom radi utvrđivanja imovinske koristi pri čemu će sud u nalogu za vještačenje vještaku postaviti dovoljno jasna pitanja i upute da vještak ne bi po četvrti puta na pogrešan način interpretirao podatke baveći se poslovnim odnosima ili pitanjima izvan inkriminiranog događaja.

Nakon što provede dokaze na koje mu je ovdje ukazano sud će njihovom pravilnom i kritičnom analizom donijeti novu, zakonitu odluku koju će u svemu valjano obrazložiti.

Osim toga, sud će svakako obratiti pozornost na još dvije okolnosti. Naime, iz sadržaja obrazloženja presude vidljivo je da sud ne razlikuje obrt i trgovačko društvo, već da

I Kž 410/09-3

oba subjekta naziva tvrtke, odnosno trgovačka društva, kao i da poistovjećuje pojmove „tvrtka“ i „trgovačko društvo“.

Međutim, obrt nije trgovačko društvo i nema pravnu osobnost. Obrtom se, prema stavku 1. članka 1. u inkriminirano vrijeme važećeg Zakona o obrtu („Narodne novine“ broj 77/93., 90/96. i 102/98.) - a u tom dijelu taj Zakon niti kasnije nije izmijenjen - smatralo samostalno i trajno obavljanje dopuštenih gospodarskih djelatnosti u skladu s člankom 2. toga Zakona od strane fizičkih osoba sa svrhom postizanja dobiti koja se ostvaruje proizvodnjom, prometom ili pružanjem usluga na tržištu, a obrtnik je, prema stavku 3. istog članka, fizička osoba koja obavlja jednu ili više djelatnosti iz stavka 1. u svoje ime i za svoj račun, a pritom se može koristiti i radom drugih osoba. Iz ovih, a i drugih odredaba Zakona o obrtu (primjerice, odredbe članka 20. stavka 2. tog Zakona prema kojoj obrtnik odgovara za zakonitost obavljanja obrta i za zakonitost rada radnika koje zapošljava) jasno proizlazi da obrt nema pravnu osobnost (kao što ju ima, primjerice, trgovačko društvo), što će sud imati u vidu prilikom ponovnog odlučivanja, a koja okolnost može biti relevantna za procjenu tko je ostvario protupravnu imovinsku korist ukoliko se utvrdi da je ista ostvarena. Nadalje, prvostupanjski sud u presudi ne slijedi terminologiju Zakona o trgovačkim društvima jer umjesto pojma trgovačko društvo na više mjesta koristi izraz «tvrtka», premda trgovačko društvo i tvrtka (čl. 11. Zakona o trgovačkim društvima) nisu po tom zakonu istoznačni pojmovi.

Stoga je, temeljem čl. 388. st. 1. Zakona o kaznenom postupku, riješeno kao u toč. II. rješenja ove odluke.

U Zagrebu, 22. prosinca 2009. godine

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Ivona Horvatić, v. r.

Ana Garačić, v. r.