Pž-4112/2004-4 · Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

XXVIII Pž-4112/04-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Bariše Gašpara, predsjednika vijeća, te Viktorije Lovrić i Željka Oreškovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. d.d. u stečaju iz Zagreba, Nemčićeva 1-3, protiv tuženika M. Š. iz Zagreba, Idrijska 44 A, kojeg zastupa punomoćnik R. O., odvjetnik u Zagrebu, Idrijska 46, radi 77.749,82 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj XXXI P-6822/01 od 21. svibnja 2003. godine, nakon vijećanja u sjednici vijeća 9. siječnja 2007. godine

p r e s u d i o j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj XXXI P-6822/01 od 21. svibnja 2003. godine.

Obrazloženje

Pobijanom presudom označenom u izreci ove presude sud prvog stupnja odbio je kondemnatorni tužbeni zahtjev tužitelja kojim tužitelj traži od suda da naloži tuženiku da plati tužitelju iznos od 77.749,82 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (točka I. izreke presude). Rješenjem o troškovima postupka sadržanom u presudi (točka II. izreke presude) sud je obvezao tužitelja da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 11.053,20 kn. Tako je sud prvog stupnja odlučio jer je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da su članovi uprave tužitelja dali suglasnost za prestanak plaćanja štete koju je tuženik prouzročio tužitelju i time zapravo odustali od Sporazuma kojim se tuženik obvezao u ratama podmirivati štetu koju je ranije prouzročio tužitelju.

Protiv te presude žalbu je izjavio tužitelj pobijajući je zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Obrazlažući žalbeni razlog žalitelj u bitnom navodi da je sud prvog stupnja mišljenja da su doduše članovi uprave tužitelja bili ovlašteni odluke donositi na sjednicama, dok je sporno to što je tadašnja predsjednica uprave tužitelja 21. listopada 1998. godine parafirala da je suglasna s prestankom plaćanja obveze prema društvu. Tada je naime tužitelj već bio u teškoj financijskoj situaciji. Osim toga, na zamolbi je signirano ime gđe R. – šefice Pravne službe što je uobičajeni znak za Pravnu službu koja predmet treba obraditi za sjednicu Uprave. Tuženik je podnio zahtjev za prestanak radnog odnosa zbog odlaska u mirovinu, ali je zapravo otišao kao osobni vozač gđe Š. koja je na vlastiti zahtjev razriješena dužnosti radi odlaska na funkciju predsjednika uprave P. b.. Žalitelj stoga predlaže da drugostupanjski sud uvaži njegovu žalbu i u cijelosti ukine pobijanu presudu te predmet vrati na ponovno raspravljanje prvostupanjskom sudu.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba tužitelja nije osnovana.

Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe članka 365. stavak 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99 i 88/01) u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je sud prvog stupnja donio pravilnu i na zakonu osnovanu presudu.

Između stranaka je nesporno da je tuženik kao vozač tužiteljeva vozila na tom vozilu prouzročio štetu u iznosu 90.249,82 kn, te da su stranke od 29. studenoga 1996. godine sklopile Sporazum kojim se tuženik obvezao tužitelju podmiriti nastalu štetu na način da mu se mjesečno oduzima iznos od 1/3 plaće što je prema navodu iz tužbe iznosilo 500,00 kn mjesečno. Također je između stranaka nesporno da tuženik, nakon što je dana 30. studenoga 1998. godine otišao u mirovinu, tužitelju nije platio niti jednu ratu ugovorene visine štete. U ovom postupku između stranaka je sporno jesu li članovi uprave tužitelja mogli na zamolbi tužitelja od 21. listopada 1998. godine dati suglasnost da tuženik prestane plaćati tužitelju ugovoreni iznos štete.

Prema mišljenju ovog suda sud prvog stupnja je pravilno zaključio da su članovi uprave tužitelja, neovisno o tome što su odluke o vođenju poslova društva uglavnom donosili na sjednicama uprave kako to proizlazi iz preslika zapisnika sa sjednica koje je sudu dostavio tužitelj (list 23.-33. spisa), upisavši na tuženikovoj zamolbi od 21. listopada 1998. godine riječi „suglasni s danom odlaska u mirovinu“ (list 37. spisa) i potpisavši se uz te riječi dali očitovanje volje kojim su u ime tužitelja raskinuli Sporazum od 29. studenoga 1996. godine, a koji je pravna osnova tužiteljeva potraživanja u ovom postupku.

Naime, prema odredbi članka 240. stavak 2. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj 111/93, 34/99, 52/00 i 118/03) ako se uprava sastoji od više osoba, članovi uprave ovlašteni su da poslove vode samo zajedno. Međutim, tom odredbom Zakona nije propisano da članovi društva mogu odluke o vođenju poslova društva donositi isključivo na sjednicama uprave. Prema tome, članovi uprave mogu donositi odluke, osim na sjednicama uprave, usmeno izvan tih sjednica, telefonom, telefaksom i drugim načinima kojima se očituje njihova volja. Za donošenje odluke bitno je da član uprave društva izrazi očitovanje volje te da to očitovanje volje prispije ostalim članovima uprave. Dakle, u konkretnom slučaju članovi uprave društva su, potpisavši na zamolbi tuženika od 21. listopada 1998. godine da su suglasni s tom zamolbom, dali očitovanje volje u ime tužitelja kojom se raskida Sporazum sklopljen između stranaka od 29. studenoga 1996. godine.

Prema tome, budući da niti sam tužitelj ne osporava da se na predmetnoj zamolbi tuženika nalazi potpis tadašnje predsjednice uprave tužitelja, dok u odnosu na dva preostala potpisa nije izričito osporio da suglasnost na zamolbu nisu potpisali preostali članovi uprave tužitelja već da „ne može sa sigurnošću tvrditi da su to potpisale K. R. i D. N.“ (list 34. spisa), ovaj sud smatra nespornim da su tadašnji članovi uprave tužitelja potpisavši suglasnost na tuženikovu zamolbu dali očitovanje volje kojom su se u ime tužitelja suglasili s tuženikom da ga se oslobodi od obveze po Sporazumu od 29. studenoga 1996. godine. Dakle, kako su stranke najprije sklopile Sporazum koji je u stvari ugovor o nagodbi u smislu odredbe članka 1089. Zakona o obveznim odnosima, a nakon toga (tuženik u zamolbi i tužitelj potpisavši suglasnost na tu zamolbu) dali očitovanje volje za raskidom tog ugovora, sud prvog stupnja je pravilno zaključio da je Sporazum od 29. studenoga 1996. godine raskinut 21. listopada 1998. godine.

Prema odredbi članka 132. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima raskidom ugovora obje strane oslobođene su svojih obveza, izuzev obveze na naknadu eventualne štete. Prema tome, budući da su stranke raskinule Sporazum od 29. studenoga 1996. godine tuženik je oslobođen svoje obveze isplate tužitelju (preostalog) iznosa štete koju se obvezao isplatiti temeljem navedenog Sporazuma.

Svi žalbeni navodi žalitelja nemaju nikakvog utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane prvostupanjske odluke. Naime, za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva bitno je da je tužitelj (odnosno njegovi tadašnji članovi uprave kao osobe ovlaštene voditi poslove tužitelja) raskinuo Sporazum od 29. studenoga 1998. godine, dok je potpune irelevantno je li tuženik otišao u mirovinu „a zapravo je otišao raditi kao osobni vozač gđe Š. koja je na vlastiti zahtjev razriješena funkcije predsjednika uprave“ odnosno da je u vrijeme davanja suglasnosti na zamolbu tuženika tužitelj bio u veoma teškoj financijskoj situaciji. Ako su članovi uprave tužitelja dali, prema mišljenju tužitelja neosnovano, suglasnost na zamolbu tuženika, tužitelj može u smislu odredbe članka 252. Zakona o trgovačkim društvima potraživati naknadu štete od članova uprave koji su u njegovo ime davši suglasnost na zamolbu tuženika prouzročili tužitelju štetu jer nisu vodili poslove s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika.

Slijedom navedenog valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu na temelju odredbe članka 368. Zakona o parničnom postupku.

U Zagrebu 9. siječnja 2007. godine

PREDSJEDNIK VIJEĆA

MR. SC. BARIŠA GAŠPAR, v.r.